RECENZIJA

CARNAGE Nicka Cavea: Poruka čovjeka koji je upoznat s usamljenošću, patnjom, očajem i najvećim mogućim gubitkom

Marinko Krmpotić

Za melodioznost i slušljivost albuma najzaslužniji je Ellis koji je uspio izvući Cavea iz ponora tuge, očaja i beznađa koji su vladali komornom i tamnom glazbom prethodnih dvaju albuma



Nakon pet godina teške tuge zbog smrti tada petnaestogodišnjeg sina Arthura, veliki Nick Cave polako se vraća općim temama i svakodnevici, uočljivo je nakon preslušavanja njegovog osamnaestog studijskog albuma napravljenog u suradnji s njegovim dugogodišnjim prijateljem Warrenom Ellisom, članom njegove čuvene prateće grupe The Bad Seeds.


Naravno, nije Cave tek tako prebrisao prošlost. Osjećaj gubitka voljenog sina i sjećanje na njega itekako se osjete, ali album u cijelosti ipak djeluje drukčije od izvrsnih, ali strahovito bolnih »Skeleton Tree« (2016.) i »Ghosteen« (2018.) koji su gotovo u cijelosti, posebno »Ghosteen«, bili vezani uz proces emocionalnog i psihičkog prihvaćanja najstrašnije tragedije koja može pogoditi pojedinca – smrti vlastitog djeteta.


Mehanizmi očaja


»Carnage« je ipak drukčiji, od teksta pa do glazbe za čiju je melodioznost i slušljivost najzaslužniji baš Ellis koji je, očigledno, uspio izvući Cavea iz ponora tuge, očaja i beznađa koji su vladali komornom i tamnom glazbom prethodnih dvaju albuma.




Kad je pak o stihovima riječ, to je učinio sam Cave koji je, komunicirajući s milijunima svojih fanova na svom blogu, napisao, između ostalog, kako je ovaj »brutalni, ali prekrasni album nastao iz društvene katastrofe«, misleći pritom na sve što prati ovu užasavajuću pandemiju i COVID-19 eru.


Pišući o toj temi te uključujući u nju još itekako bolne osjećaje patnje zbog smrti sina, Cave napominje kako je i sam imao itekako puno iskustva sa samoizolacijom i društvenom distancom, ponajprije zbog svoje ovisničke prošlosti, odnosno dana kad se liječio od pakla heroinskih navika.


Zatim je, nakon smrti Arthura, jako dobro upoznao »mehanizme očaja« koji su, kaže, jednaki ovom »kolektivnom očaju sa svojom mračnom konfuzijom, dubokom nesigurnošću i gubitkom kontrole«, napisao je Cave svojim fanovima te potom pokušao kroz novi album pretočiti to u pjesme koje mogu služiti ne samo kao odraz njegovih emocija, već i svojevrsna poruka čovjeka koji je, nažalost, itekako dobro upoznat s osamljenošću, patnjom, očajem i najvećim mogućim gubitkom.


carnage


Lagano plesno


Rezultat tih nastojanja je album »Carnage« koji kroz osam pjesama i četrdeset minuta glazbe predstavlja znatno slušljiviju cjelinu od svojih dvaju prethodnika. Temeljnoj melodijskoj liniji, koju i dalje stvara Caveov piano, Ellis je dodao s mjerom raspoređene elemente suvremene elektroniče glazbe, zvukove klavijatura i sintesajzera, ponekad i gudače, te tu i tamo i električnu gitaru.


Sve to, naravno, nije »ubilo« čuveno Caveovo »mračnjaštvo« i melankoliju, ali ga je učinilo slušljivijim, čak i plesnim, ali nikako plesnim u smislu nekog razdraganog plesa, već više laganog njihanja i praćenja ritma glazbe. Sve to urodilo je cjelinom koja čak ne bježi ni od radiofoničnosti, što nije minus. Naprotiv.


Mračna stvarnost


Melankolična uvodna »Hand of God« najviše je od svih pjesama s ovog albuma vezana uz sjećanje na Arthura, odnosno promišljanja o smislu i prolaznosti života, čak i mogućnosti samoubojstva.


Bijeg iz te mračne stvarnosti osjeća se u »Old Time« koja uz korištenje jazz obrazaca i dojmljive psihodelične gudače svjedoči o osjećaju izgubljenosti, ali i pronalaženju određene utjehe u povratku u djetinjstvo i mladost, odnosno u dragoj osobi, pri čemu misli na svoju suprugu.


Naslovna »Carnage« još je jedno prisjećanje na mladost i sina te predstavlja odličan uvod u temeljnu pjesmu albuma, sjajnu »White Elephant«, jednu od općenito gledajući, ponajboljih Caveovih društveno kritičkih pjesama.


U pravoj maniri Boba Dylana Cave »reže« stihovima koji govore o nasilju koje je čovjeka pretvorilo u najopasniju spodobu na planetu. U ovoj gotovo pa protestnoj pjesmi pulsirajući elektrododiri u drugom dijelu zamjenjuju sjajni gospel vokali i pripadajuća im himnična glazbena podloga, što od ove pjesme stvara vrlo radiofonijsku cjelinu.


Isto tako radijski urednici neće ništa imati protiv prekrasne ljubavne balade »Albuquerque« u kojoj se Cave obraća supruzi i konstatira kako zbog pandemije neće ove godine »ni do Amsterdama, ni onog jezera u Africi, pa ni do Alburquerqea«, a njegov je prepoznatljiv tamni vokal ukrašen piano dodirima i lijepom pratnjom gudača i syntha.


Himnično i samoironično


Ta se ugodna glazbena podloga, pojačana himničnim synth tonom crkvenih duhovnih pjesama, širi i kroz sjajnu »Lavender Fields«, moćnu refleksivnu pjesmu koja »kraljevstvo nebesko« vidi u obliku prekrasnih mirisnih polja lavande do kojih dolaziš svojim putem, najčešće sam. »Shattered Ground« je, poput »Albuquerqea«, dobra ljubavna pjesma u kojoj se ljubav diže na razinu duhovne, bestjelesne povezanosti, a završna »Balcony Man« pomalo je i duhovita samoironična skica osobe koja razmišlja o svijetu i svom životu poigravajući se na kraju pjesme s čuvenom Nietzscheovom rečenicom o tome kako te ono što te ne ubije, čini jačim, pri čemu u Caveovoj verziji to glasi – What doesn’t kill you just makes you crazier – odnosno: Što te ne ubije, učini te luđim.


Pravi »starinski« album


Nedvojbeno, svi Caveovi fanovi imaju puno razloga za zadovoljstvo. »Carnage« je pravi »starinski« album ovog princa melankolije i tuge. Pojmovi avangardno, artistički i introspektivno itekako idu uz glazbu ovog albuma, ali istodobno nisu gurnuli u stranu melodioznost, niti prevladali u tolikoj mjeri da bi sakrili osjećaje i duše dvojca koji ih je stvorio.


TEMELJNA PJESMA

Sjajna »White Elephant« jedna je ponajboljih Caveovih društvenokritičkih pjesama. U njoj »reže« stihovima koji govore o nasilju koje je čovjeka pretvorilo u najopasniju spodobu na planetu