Ime Jeffrey Preston Jorgensen koji je rođen u Albuquerqueu u Novom Meksiku 1964. godine, od majke Jacklyn (rođene Gise) i Theodora Jørgensena mnogima ne govori – ništa. Njegov biološki pradjed Ivan Jorgensen rođen je 1872. na malom otoku Samsø u Danskoj, a emigrirao oko 1900. godine u Chicago, gdje mu je rođen sin Theodore Ted John Jorgensen.

Sa suprugom Idom Minnie Jorgensen imao je sina Teda Jorgensena (rođen 1944.) – koji je biološki otac Jeffa Bezosa – danas jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, osnivača i izvršnog direktora multinacionalne tehnološke tvrtke Amazon. Ali kakve veze ima Jeff Bezos s maloljetnim izbjeglicama s Kube?

Jeffova majka Jacklyn bila je 17-godišnja srednjoškolka, a ocu Tedu Jorgensenu bilo je 19 godina. Nakon što su se roditelji razveli, njegova se majka 1968. godine udala za kubanskog imigranta Miguela Mikea Bezosa. Ubrzo nakon vjenčanja, Mike je usvojio četverogodišnjeg Jeffa, čije je prezime tada promijenjeno u Bezos. Negov očuh Miguel Bezos danas je potpredsjednik i suosnivač Zaklade obitelji Bezos, a 2017. godine dao je intervju za Nacionalni muzej američke povijesti u kojem se prisjeća svog života.

Pristaše Castra

Rođen je i odrastao u Santiago de Cubi na Kubi u peteročlanoj obitelji, imao je brata i sestru i sjeća se lijepog djetinjstva. Njihova kuća uvijek je bila puna rođaka koji bi u grad dolazili iz manjih mjesta u kojima su živjeli da bi se školovali i pohađali sveučilište.
– U bilo kojem trenutku, uvijek bi živjelo nekoliko rođaka s nama. Bilo je to kućanstvo puno života, prisjeća se Mike.

Njegov otac bio je poslovni čovjek koji nije imao formalno obrazovanje, ali imao je poslovni um. Posjedovao je pilanu, a njegova majka uglavnom je boravila kod kuće, ali imala je i vlastitu trgovinu u kojoj je prodavala dječju odjeću i tkanine.

– Mnogo godina prije Castrova dolaska na vlast, aktivisti su na Kubi imali puno aktivnosti kako bi se pokušali riješiti diktatora Batiste. Mnogo prije nego što se pojavio Fidel Castro, bilo je puno pucnjave i nasilja, kaže Mike.

Nakon revolucije, Batista je napustio Kubu, a gerilci su 1. siječnja 1959. mogli ući u gradove i formirati novu vladu.
– Moji su roditelji u početku podržavali Castra, kaže Mike. Na Kubi je bilo malo ljudi koji u to vrijeme nisu bili pristaše Castra. Velika većina htjela se riješiti Batiste i ponovo uspostaviti izabranu vladu.

Međutim, ubrzo je Castro nacionalizirao inozemnu industriju, a nakon toga i kubanska poduzeća. Preuzet je i mali posao moga oca. Bio sam s njim u uredu kad je vojska ušla s papirima u kojima piše da će preuzeti posao, prisjeća se Mike.

Miguel Bezos u školi na Kubi 1953., Foto: AMERICANHISTORY.COM

Djeca Petra Pana

Škole su se zatvarale i ponovo otvorile prema novom nastavnom socijalističko-komunističkom programu.

– Moja me obitelj odlučila izvući iz škole. Počeo sam raditi s tatom dok mu posao nije nacionaliziran, a zatim su donijeli odluku da odem s Kube. Moji su roditelji saznali za američke vize koje su se davale gotovo slobodno. Svi su ih kopirali i, s tim u ruci, zatražili smo putovnicu. Vrijeme između prijave i odobrenja za odlazak bilo je oko godinu dana. Nisam imao želju napustiti Kubu i nikada nisam razmišljao o dolasku u Sjedinjene Države, ali moji roditelji su to zaista željeli jer je moja budućnost na Kubi bila vrlo upitna, prisjeća se Mike.

Njegovi su roditelji mislili su da je to privremena odluka, da će otići na nekoliko mjeseci ili godina.

– Naravno, to se nije dogodilo. Moji su roditelji imali informaciju da će nas netko u SAD-u nahraniti i pružiti nam sklonište. To je bio opseg informacija koje smo imali. Sjećam se da sam dobio telegram u kojem je pisalo: »Vrijeme vašeg odlaska je 21. srpnja.« Mislim da smo imali samo dan i pol da stignemo od Santiaga do Havane gdje je bio polazak. Moji roditelji nisu smjeli ostati u zračnoj luci, samo su me ostavili, a ja sam ušao u aerodrom sa svojim malim kovčegom.

Ukrcao sam se u avion i sletio u Miami. Po dolasku sam odveden sa strane i pridružio sam se grupi djece koja su također sama stigla. Strpali su nas u kombije i odveli na jedno od nekoliko mjesta u kampu. Na kraju sam otišao u kamp Matecumbe koji je, vjerujem, u to vrijeme bio jedan od najvećih kampova. U kampu Matecumbe bilo je oko 400 djece. Svrha kampova bila je držati djecu, hraniti ih i pružati im skloništa, sve dok njihova rodbina nije došla s Kube i mogli bi se ponovo okupiti. U međuvremenu bi pokušali pronaći mjesto za djecu s obiteljima domaćinima, udomiteljskim domovima ili sirotištima kako bismo mogli nastaviti školovanje. Kasnije smo bili poznati kao djeca Petra Pana.

Miguel Bezos sa sestrom i bratom na Kubi, Foto: AMERICANHISTORY.COM

Usvojio Jeffa

Zajedno s rođakom Angelom, koji je s Kube stigao jedan dan nakon Migela, poslan je u Wilmington u Delawareu, gdje su pohađali srednju školu.

– Bilo nas je osamnaest kubanskih dječaka između petnaest i sedamnaest godina, pohađali smo srednju školu, a živjeli smo u kući koju su vodile katoličke dobrotvorne organizacije. Bio je svećenik zadužen za nas, i to je za mene bilo izuzetno iskustvo. Čuli smo tužne priče o tome kakva su užasna iskustva imala neka djeca iz operacije Petar Pan, ali mi smo u Wilmingtonu imali dobro iskustvo i postali smo vrlo bliski. Do danas, mnogi od nas još uvijek razgovaraju jedni s drugima i povremeno se posjećujemo, baš kao i sa svećenikom koji je bio zadužen za nas. Usred sveg kaosa, bilo je to ipak prekrasno iskustvo. Jedan od mojih prijatelja bio je jedini Kubanac u srednjoškolskoj nogometnoj momčadi i stekao je puno američkih prijatelja.

Bio je naš insajder i naučio nas je puno o američkom načinu života. Moj rođak i ja imali smo iznimnu sreću što smo ušli u srednju školu kao stariji. Gimnaziju smo završili sa sedamnaest godina i bili smo izvan programa. Otišli smo u Washington, gdje je živjela moja rođakinja sa suprugom, a nas četvero dijelili smo jednosoban stan. Tražio sam fakultete i sveučilišta koja su stipendirala kubanske izbjeglice i na kraju sam primljen na Sveučilište Albuquerque u Novom Meksiku. Nakon što sam bio tamo četiri godine, otkrio sam da bih mogao završiti strojarstvo, ali to će potrajati još godinu dana. Međutim, mogao sam odmah diplomirati matematiku i računarstvo. U to sam se vrijeme oženio i usvojio supruginog sina Jeffa.

Diplomirao sam krajem jesenskog semestra 1968. godine i otišao na razgovor s Exxonom. Ponudili su mi posao u Houstonu u Teksasu. Ubrzo smo dobili još dvoje djece i započeli nomadski život. Selili smo se iz mjesta u mjesto s Exxonom, ispričao je Miguel Bezos.

Miguel Bezos s rodakom Angelom u SAD-u, Foto: AMERICANHISTORY.COM

Ponosan na svoju povijest

– Prvo sam Kubanac, ali osjećam se vrlo ponosno jer sam istovremeno i Amerikanac. Kod kuće smo govorili engleski, a tek kasnije, kako su djeca odrastala, počeli smo opet pričati španjolski, jer kad god smo se okupili s mojom kubanskom obitelji, razgovarali smo na tom jeziku. Jackie, moja supruga, savršeno govori španjolski, naučila ga je jer je željela znati što moja majka govori o njoj i tako je otkrila da je moja majka voli. Moja supruga priprema nevjerojatnu kubansku hranu, a moja djeca vole kubansku hranu. Znate, slavljenje, okupljanje obitelji za Božić za nas je veliko. Nikad nisam izgubio taj kubanski identitet i nikada ga neću izgubiti, ali istovremeno sam naučio o čemu se radi u Danu zahvalnosti.

Volio bih da imigranti znaju da će stvari biti drukčije i da se moraju prilagoditi novim stvarima, ali ne moraju zato izgubiti identitet. Stvari neće biti kao kod kuće. S druge strane, onima koji primaju nove susjede, najbolje što mogu učiniti jest pomoći im da se asimiliraju. Uvijek postoji potreba za kompromisom s obje strane. Ponosan sam na svu svoju obitelj. Zaista je nevjerojatno. Troje djece koju imamo, svi su se vjenčali za nevjerojatne ljude, a mi smo dobili dar da imamo jedanaest unuka. Osvrćem se na svoju obitelj i izuzetno sam ponosan na svoju povijest, svoje nasljeđe, zaključuje Miguele »Mike« Bezos.