INTERVJU

Novinarka i voditeljica Ema Branica: ‘Svijet može biti bolje mjesto i uvijek trebamo inzistirati na tome’

Marko Dobrecović

Foto: NOVA TV

Foto: NOVA TV

U razgovoru za naš televizijski prilog govori o misiji “Provjerenog”, tempu istraživačke novinarke, novinarskoj teoriji i praksi



Novinarka Ema Branica već je petnaest godina sastavni dio ekipe emisije “Provjereno” Nove TV. Televizijski format više od jednog i pol desetljeća istražuje i četvrtkom navečer donosi one priče koje pojedine sudionike društva stavljaju na rub zakona.


U ulozi novinarke na terenu, ali i voditeljice u studiju, Ema Branica sve se to vrijeme vrlo dobro snalazi. Za vrijeme njezinog staža mijenjali su se zakoni i vlastodršci, kao i konzumiranje televizijskog sadržaja, no nesretnih i obespravljenih, nažalost, još uvijek ima.


Ema Branica u razgovoru za naš televizijski prilog govori o misiji “Provjerenog”, tempu istraživačke novinarke, novinarskoj teoriji i praksi te mnogočemu vezanom za televizijski i novinarski život.


Postulati uvijek isti




Redakciji “Provjerenog” pridružili ste se 2008. godine. Što ste tijekom tih petnaestak godina naučili o sebi, drugima, svijetu, struci, svemu ostalom?


– O sebi sam naučila da ipak mogu biti strpljiva, da se ne prestajem pak čuditi ljudima koji su sposobni živjeti od varanja i krađe na štetu i preko leđa drugih.


Bili oni poslovni ljudi, političari ili obični muljatori, kriminalci – na kraju je nebitno. Svijet zaista može biti bolje mjesto i uvijek trebamo inzistirati na tome. Promjene su moguće, ali događaju se tek kada upremo zajedničkim snagama.


Koliko su se vaša poslovna svakodnevica i koraci koje poduzimate tijekom razrade određene teme mijenjali tijekom svih tih godina? Je li se promjenom konzumacije medija promijenio i vaš pristup istraživačkom novinarstvu ili način obrade teme?


– Tempo se promijenio, poglavito brzine protoka informacija. No, postulati u našem poslu uvijek moraju biti isti, prvenstveno javni interes. Dostupnost informacija i kanali komunikacije su se promijenili. Promjena konzumacije medija nam zapravo dodatno daje potvrdu da radimo dobar posao.


Prilozi na društvenim mrežama znaju imati i nekoliko milijuna pregleda. Dostupni su i nakon emitiranja, dijele se i tako postaju vidljivi i onima koji možda i ne gledaju televiziju.


Foto: Nova TV


Pravda je spora, ali dostižna


Zašto volite svoj posao? Koja vam je najbolja/najdraža, a koja najteža pojedinost rada u ekipi “Provjerenog”? Što vas ljuti ili rastužuje tijekom radnih obaveza?


– Obožavam ga jer je to moj medij – onaj u kojem mogu biti kreativna, a ipak činiti sustav i ovo društvo boljim mjestom. Mi u redakciji se toliko zezamo i smijemo i to mi je najdraži dio, mislim da nismo takvi, da bi nam bilo sto puta teže. Prva jutarnja zajednička kava motivira za dalje.


Razljuti i rastužuje me nepravda, trulost svih sustava u ovoj državi, politička premreženost. Sve su to stvari s kojima se susrećemo na dnevnoj bazi. Koliko nas ljuti, toliko nas i motivira da uvijek damo sve od sebe.


Što biste istaknuli kao vašu misiju tijekom uređivanja i vođenja “Provjerenog”? Je li ta angažiranost i vaš životni stil? Zašto?


– “Provjereno” je ekipa, pravi tim i da to nije tako, ne bi nas bilo 16 godina na ekranima. Apsolutno su svi istinski novinari, novinari u duši. Oni koji ne mogu i ne žele zažmiriti, okrenuti glavu. Takvi smo.


Imate li ponekad osjećaj da, pokušavajući društvo učiniti pravednijim, radite Sizifov posao ili da jurišate na vjetrenjače? Hoću li pretjerati ako kažem da se bavite istjerivanjem pravde u ovoj našoj državi ili barem ukazivanjem na nepravdu?


– Da, znamo upasti u minidepresiju, ali mislim da se događa zbog umora. Nekada se događa gotovo instantna reakcija, odmah po emitiranju priloga.


I to je ono što motivira, onda je jasno da vjetrenjača nema i da se stvari mogu poboljšati, ubrzati, da pravde ima. A ponekad su potrebne godine, pogotovo kada se radi o nekakvom sudskom procesu.


Dogodi se da pomalo, zbog užurbanog tempa, zaboravite na neku priču pa stigne presuda u kojoj je sve onako kako treba biti. Proglase se zatvorske kazne, žrtve dobiju zadovoljštinu, pravda se ostvari. Tu bismo mogli navesti onu staru: pravda je spora, ali dostižna. Iako se na prvi pogled ne čini da ta stoji.


Foto: Nova TV


Novinarstvo je iskustvo


Kakav karakter mora imati čovjek novinar koji se hvata ukoštac s time? Kolebate li se ikada tijekom poslovnih izazova ili idete glavom kroz zid? Jeste li ikada razmišljali o tome da odustanete od rada u istraživačkom magazinu i da odete na neko “manje zahtjevno” radno mjesto unutar struke?


– Mislim da upornost mora biti na prvom mjestu. Kolebanja nema, jer stvari moraju biti jasne i konkretne, potkrijepljene dokazima kako bismo ukazali na neku devijaciju i nepravdu.


Kada su stvari jasne i vidite da nešto ne valja, jasno da je glavom kroz zid. Uvijek i bez susprezanja. Mislim da me manje zahtjevno mjesto unutar struke ne bi ispunjavalo. Naprosto obožavam televiziju, jer tu imam priliku izraziti se i slikom i zvukom.


Stručno ste osposobljeni na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Koliko se razlikuju novinarska teorija i praksa? Koliko vam u poslu pomaže ono što su vas tamo naučili, a koliko vam pomaže stečeno iskustvo? Je li za vrstu novinarstva kojom se bavite potrebna i ova druga, “ulična škola”?


– Novinarstvo je iskustvo, to je naprosto tako. Što više priča, pročitanih zakona, situacija s ljudima, događaja, terena – to vještiji novinar.


Teorije svakako mora biti, ali iskustvo je neprocjenjivo. Ne može vas ni jedan fakultet naučiti, primjerice, sustavu u kakvom funkcionira ova država u stvarnom životu, ne teoriji.


“Ulična škola” svakako pomaže. U to se ubraja i način razmišljanja koji itekako može pomoći u promišljanju kada istražujete nekoga tko pokušava muljati i “preveslati” sve; pomaže i u komunikaciji s ljudima, snalaženju u različitim situacijama koje ponekad znaju biti i rizične.


Tu svakako treba spomenuti da je potrebno imati kombinaciju “životne škole” i znanja zakona i prava.


Hrvatska je u europskom vrhu kada su u pitanju tužbe protiv novinara. Zašto je to tako? Jesu li te tužbe i vas osobno ili posredno “zakačile”? Što mislite o njima? Je li to udar na slobodu govora ili legitimna prava oštećenog pojedinca da se bori protiv kleveta i ostaloga?


– Nažalost, izgleda da postaju dio posla, a ne bi trebale biti. Ponekad mi se čini da zaista svaki tužbeni zahtjev protiv novinara i medijskih kuća postaje automatizmom tužba. Mislim da je to apsolutno poražavajuća situacija. Ti sporovi znaju trajati godinama, tužbe stižu i godinama nakon što je neka priča izašla u eter. Sama statistika govori da nešto nije u redu, a to se odražava na cijelo društvo.



Ličenje, gletanje, slaganje namještaja…


Imate li koga za istaknuti za svog novinarskog uzora, surađivali s njime ili ne?


– Nemam.


Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?


– Ne odustaj. Puno puta sam to čula i uvijek mi je bilo od pomoći.


Pokraj ozbiljnih izraza lica, prisutnih u vašemu poslu, što vas privatno istinski veseli? Njegujete li dijete u sebi? Na koji način? Imate li kakav hobi koji radite s velikim entuzijazmom?


– Ponekad mislim da još uvijek i jesam dijete (smijeh). Obožavam se družiti s nećacima, uvijek mi razvedre i najgori dan. Volim more, brodove, ribarenje, maslinarstvo i ono što mnogi nikada ne bi povezali sa mnom – ličenje, gletanje, slaganje namještaja, manji građevinski radovi.


U to se uvijek kreće s velikim entuzijazmom, zažalim na pola puta, a kad je sve gotovo i kada vidite da ste nešto sami napravili svojim rukama – osjećaj je neprocjenjiv.


I za kraj, kada ne proizvodite televizijski program, uz koji se TV sadržaj opuštate u slobodno vrijeme?


– Obožavam gledati dokumentarne filmove, često me ne opuste, nego baš naprotiv, ali dokumentarci najrazličitijih tematika ono su u čemu uživam.