U godinu dana, koliko je njegov teror trajao u New Yorku, David Berkowitz, još poznat kao Samov sin ili Ubojica kalibra 44, ubio je šestero ljudi, a povrijedio je još sedam. Tijekom 1977. godine u nizu ubojstava, koja su širila paniku u New Yorku, usmrtio je pet žena i jednoga muškarca. Berkowitz je obilazio parkove u gradu, pucao u parove, usamljene žene te čak i u dva psa.

Kad su se ubojstva počela nizati, nastupila je histerija, ljudi su ostajali u svojim domovima zbog sigurnosti, a lokalne diskoteke i restorani bili su prazni. Nakon što je policija pronašla njegova pisma na ulici, nedaleko od leševa dvoje ljubavnika, posljednjih mjeseci njegova terora Berkowitz je postao poznatiji i kao Samov sin. Nakon što je pucao na dvoje ljubavnika koji su se grlili u autu, Berkowitz je ostavio pisma u kojima je policiji poručio: »Dragi kapetane Joseph Borrelli, duboko sam povrijeđen što me nazivate ženomrscem, jer ja to nisam. Ali čudovište jesam. Ja sam Samov sin.«

Specijalni tim

Do trenutka u kojem je njujorški gradonačelnik naredio da se uhvati čovjek koji je pucajući po mlađim ljudima u parkovima nizao žrtve, Berkowitz je već usmrtio troje, a ranio četvero ljudi. Takva je situacija zahtijevala formiranje specijalnoga tima od dvjesto detektiva, od kojih je njih stotinu noću patroliralo u četvrtima Bronx i Queens, koje su pretpostavljene kao novo mjesto potencijalnog napada Samova sina, čija se zlokobna sjena nadvila nad New Yorkom. Policija je ubojicu opisala kao neurotika, shizofrenika i paranoika, a imali su teoriju da on sam sebe smatra žrtvom demonske opsesije. Zbog misterioznog načina na koji je izbjegavao organe reda i njihovu potjeru, jedno se vrijeme vjerovalo i da je riječ o policajcu koji koristi interna obavještenja te neopaženo nestaje. U međuvremenu ubojstva su se nizala.

U noći 26. lipnja 1977. godine ubijen je još jedan par – Sal Lupo (20) i Judy Placido (17) – na koje je Berkowitz pucao kroz vjetrobransko staklo. Mladića je pogodio u glavu, a djevojku u glavu, koljeno i rame. Mjesec dana nakon, 31. srpnja, dogodio se novi napad na još jedan par, na dvadesetogodišnju Stacy Moskowitz i Roberta Violantea, koje je također pogodio u glavu. Violante je izgubio lijevo oko, a Moskowitz je umrla na operacijskom stolu u bolnici. Nakon noćne pucnjave u Brooklynu policija je već sljedećeg dana, provjeravajući kazne za parkiranje od te noći, došla do Berkowitzeva imena, a potom, nakon pretresa njegova auta, i do dokaza – pištolja i Samovih pisama. Čekajući u zasjedi napokon su ga uhitili, uz njegovo priznanje kako je on Samov sin.

Policajci koji su ga uhitili kazali su kako pamte njegov čudan djetinji osmijeh na licu. Na sudu je pak u svoju obranu tvrdio da su ga demoni tjerali na ubojstva, a za ubojstvo jednog psa kazao je kako ga je ubio jer je to ustvari duh čovjeka starog šest stoljeća koji mu je naređivao da ubija. Berkowitz je proglašen krivim za niz prepada, ubojstava i ozljeđivanja, te je osuđen na trideset godina robije. Nakon suđenja je izjavio da je član sotonskog obrednog reda u New Yorku te da on nije jedini uključen u ubojstva, već i drugi članovi.

Nerazriješen motiv

Policija ipak vjeruje da je Berkowitz djelovao sam, mada mnogi smatraju da su i drugi bili umiješani. Opisi ubojice, koje su dali brojni svjedoci znatno se razlikuju od izgleda Berkowitza po visini i izgledu, pa niti jedan od četiri izrađena policijska crteža ubojice nije upućivao na njega. Uz to, nisu se poklapali ni rukopisi iz poruka koji su poslani policiji i novinama. Ipak, najzamršenija zagonetka vezana je za Sama Kera, vlasnika psa za kojeg je Berkowitz tvrdio da ga je opčinio. Zanimljivo i neobično, njegovi su sinovi umrli pod sumnjivim okolnostima, nakon što je Berkowitz uhapšen. Jedan od sinova, John, pronađen je mrtav u stanu svoje prijateljice, a Michael je poginuo u sudaru automobila, bez nekog očiglednog razloga. Sve to mnogim je odvjetnicima potvrdilo sumnje u mogućnost da Berkowitz nije jedini uvučen u zavjere i ubojstva.

Oni koji su ga poznavali tvrdili su da je Berkowitz usamljenik bez šarma koji je volio jesti. Omiljeno su mu jelo bile hrenovke sa sladoledom od čokolade. U trenutku njegova uhićenja, nakon što su mu policajci na glavu prislonili dva pištolja i naredili da se preda, on se samo počeo smijati. Jedan od policajaca, koji ga je uhitio, John Falotico, prisjetio se tog trenutka i kazao je kako je Berkowitz u trenutku uhićenja imao glupav izraz na licu, onaj neshvaćanja situacije u kojoj se nalazi, kao da je riječ o kakvoj dječjoj igri.

Zašto je Berkowitz počeo ubijati i dalje nije razjašnjeno, no da mu je ubojstvo poslije onog prvog, Done Laurio, postalo navika, posve je jasno. Berkowitz se noću vozio njujorškim ulicama tražeći žrtve, a nerijetko se vraćao na mjesto ubojstva. Jednom se prilikom tako, nakon što je ubio jedan par u parku, provozao do četvrti u kojem je živjela njegova prva žrtva. Policiji je rekao da se poslije ubojstva »osjećao ispunjen snagom«, a odmah nakon okrutnog čina znao je otići u noćni bar i počastiti se svojim omiljenim kolačem od čokolade.

Netflixov dokumentarac

Netflixov dokumentarac »The Sons of Sam: A Descent Into Darkness« prikazuje Berkowitzeve zločine kroz vizuru Mauryja Terryja, novinara koji je svoj život posvetio istraživanju pozadine njegovih zločina i mogućnosti da Berkowitz nije djelovao sam, čiji se glas naratora javlja u »voice overu«. Svoja istraživanja, cijelu svoju arhivu dosjea i dokaza o Berkowitzevom slučaju, koje je sakupljao četrdeset godina, Terry je ostavio filmašu Joshu Zemanu koji je na temelju toga i napravio Netflixovu dokumentarnu miniseriju. Svoja uvjerenja o tome da Berkowitz nije djelovao sam, kao i mogućnost njegove povezanosti s Johnom i Michaelom Carrom, sa sotonističkom mrežom te čak i s Charlesom Mansonom, Terry je ranije iznio u svojim knjigama »The Ultimate Evil: The Search for the Sons of Sam« (1987.) i »The Ultimate Evil: An Investigation Into A Most Dangerous Satanic Cult« (1988.).

Na temelju četiriju epizoda, kombinacijom arhivske građe, videa i fotografija, kao i novog materijala, u Netflixovoj seriji dobivamo uvid u jedan od medijski najpraćenijih slučajeva nekog serijskog ubojice, čija su ubojstva krajem sedamdesetih širila paniku ulicama američkoga velegrada.

Originalne izjave iz tih godina daju uvid u posljedice i društvenu klimu koju su Berkowitezva ubojstva stvorila. Međutim, problem ovoga dokumentarca je preveliko oslanjanje na život novinara Terryja koji jest imao veliku ulogu u istraživanju Berkowiteza života, no ovdje se to dodatno ističe nepotrebnom, detaljnijom, skicom Terryjeve biografije i života, iz perspektive onih koji su ga znali, tako da u trenucima gledatelj dobiva dojam kao da je dokumentarac izgrađen na dijadi novinar-ubojica. Ako to i jest bila intencija, nije u dovoljnoj mjeri prikazano kako je točno Berkowitz, osim činjenice da je živio u njegovoj blizini i nije vjerovao isključivo u njegovu krivnju, tako snažno utjecao na život novinara Terryja.

Iako je neupitna Berkowitzeva krivnja, dokumentarac nameće »što ako« pitanje, povezano sa sotonističkim preokupacijama koje su bile aktualne osamdesetih godina i terminom »moralna panika«, koji je prvi put spomenuo Marshall McLuhan u knjizi »Understanding Media«, koji je bio posebno izražen osamdesetih godina, a svakako se može primijeniti na situaciju i atmosferu koju je Samov sin generirao svojim djelovanjem.