Pod novim umjetničkim imenom Freeda Nera Importelle, umjetnica Nera Stipčević nedavno je objavila novi singl kojem je prethodio dugogodišnji rad na soundtracku internacionalnog podcasta »La fleur de la solitude«.

PODRŽIMO SVOJU ISTINU

Nedavno ste objavili pjesmu »Najveći dar«, najavni singl soundtracka internacionalnog podcasta »La fleur de la solitude«. Možete li nam reći nešto o podcastu i pjesmi?

– Budući da se u svom istraživačko-umjetničkom procesu posljednjih 10 godina bavim multidisciplinarnim pronalaskom vlastite autentičnosti, svi projekti FNI platforme kreativne komunikacije (www.freedaneraimmortelle.com) hibridne su forme, pa tako i podcast »La fleur de la solitude«.

Radi se o internacionalnom podcastu, opisom najbližem audiodrami u 12 nastavaka koja u sebi objedinjuje tri komponente: artistički intervju, fiktivnu priču koja spaja dvije žene, francusku psihoterapeutkinju i hrvatsku umjetnicu, i originalni soundtrack. Podcast je na engleskom jeziku, pripadajući soundtrack na hrvatskom, a budući da je mjesto radnje Pariz, publika će čuti i malo francuskog jezika.

Kao što su moja glazba, poezija i koncertna predstava »Cvit samoće« rezultat moje osobne art terapije, tako je to i podcast, a njegov krajnji cilj je inspirirati okolinu na svjesno odabiranje putovanja stazom samoće prema vlastitoj autentičnosti, jer je meni to putovanje donijelo sreću i bolje psihofizičko zdravlje.

Misija mog rada ujedno je promovirati važnost svakodnevne kreativnosti za naše mentalno zdravlje te je s tim razlogom podcast besplatno dostupan svima i uvijek na našoj službenoj stranici i svim podcast platformama poput Spotifya, Amazona, Apples, Buzzsprouta…

Dosad je emitirano devet epizoda, preslušan je više od 12.000 puta u više od 60 zemalja i više od 600 gradova svijeta, što sve pokazuje kako se ljudi unatoč brzom vremenu u kojem živimo ipak okreću slow livingu i pravim vrijednostima u životu koje uključuju mentalno i fizičko zdravlje, a ono uključuje važnost ljudskih odnosa.

U cijeloj novoj priči imala sam potporu prijatelja, suradnika, umjetnika i producenata. Mia Melcher i Petar Cvirn dali su mi slobodu i potporu da budem ovo što jesam danas. A o tome i govori skladba »Najveći dar«, o važnosti podrške za osobni razvoj. Nakon što mi sami podržimo svoju istinu, pridružuju nam se ljudi koji također žive svoju, a jasno je, barem meni, da je prava istina univerzalna boja.

Glazba ima veliku moć. Bez obzira na jezik, ona spaja nespojivo frekvencijama koje u sebi nosi, a to je glavni cilj mog javnog umjetničkog djelovanja, pozivati na ujedinjenje, solidarnost i toleranciju, pozivati na ljubav. Video je na YouTube platformi F-N-I Media pogledalo više od 55.000 ljudi, što je za pjesmu iz jedne kazališne predstave, odnosno online podcast jako lijepa vijest.

Foto Ana Šesto

ODSUTSTVO ŽELJE DA SE SVIDIM

Pjesma »Najveći dar« dio je i koncertne predstave »Cvit samoće«, projekta nastalog s Mijom Melcher i podcasta »LFDLS«. Kada možemo očekivati ostale kompozicije sa soundtracka – jesu li slične »Najvećem daru«?

– Voljela bih da mogu reći odmah sutra, ali nadajmo se da će biti u 2024. godini. To mi je velika želja, da uz sve projekte u sljedećoj godini izađe i soundtrack »RANE«. Pjesme uopće nisu nalik »Najvećem daru«, čeka vas putovanje samoće koje je uvijek nepredvidivo. Međutim, ako ne možete sačekati, onda je najbolje početi slušati podcast i dobiti naznake.

Što vas motivira da se bavite glazbom?

– Dobar osjećaj, ujedinjenje s okolinom, samoispunjenje. Glazba krene pjevati iz mene, bilo da sam tužna ili sretna. Čak i kad je u pitanju bol, zbog glazbe je takoreći i bol »dobar osjećaj«. Tada imaš osjećaj da i bol ima smisao, svrhu kad izađe van kroz pjesmu. Kao da se sama bol razvodni i poveže me s drugim ljudima.

Kako biste opisali svoj glazbeni stil i kako se razlikuje od vaših prethodnih radova?

– Moji prethodni radovi, od kojih mnogi nisu objavljeni, bili su na tragu ovog što vi danas slušate, samo nisam imala dovoljno jaku motivaciju i namjeru zašto bih se tada bavila glazbom.

Paralelno sam studirala na dva fakulteta i edukacija je presudila u tom trenutku. Kasnije je glazba pronašla mene, počela se ona baviti mnome, a ja sam se samo prepustila bez planova jer me ona u tom trenutku, kao i poezija koju sam pisala, liječila. Ona je bila i dan-danas jest moja art terapija.

Današnji glazbeni stil rezultat je odsustva želje da se svidim ili uklopim u neku kategoriju. Znam tko sam i nemam straha od pogreške jer više u nju ne vjerujem. Ništa nije pogreška, samo malo kraći ili duži put.

LUKSUZ SAMOĆE

Koje biste savjete dali mladim glazbenicima koji se tek počinju baviti pisanjem pjesama?

– Da pišu ono što osjećaju i žive, svoju trenutačnu istinu i dok im pjesma »ne sjedne potpuno«, nek’ je ne izbacuju van. A ako je puštaju nekome na slušanje, neka to budu ljudi za koje znaju da im uistinu žele dobro te da se ne boje nikakvih komentara. U tim trenucima nužno je znati osjetiti gdje je prostor za napredak, gdje je strah od osude, od osjećaja nedovoljnosti, nesavršenosti ili pak želja za dokazivanjem.

Motivacija u umjetnosti nikada ne bi trebala biti natjecanje, ono tu dolazi kao posljedica autentičnosti, a onda ti rezultat nije ni bitan, samo da radiš to što voliš.

Naravno, lijepo je da tvoj rad i trud nailazi na prepoznavanje, jer tako dobiva još veći smisao, da ne spominjem koliko je bitno raditi što voliš i onda još moći živjeti od toga.

Za mene je to smisao života, zbog toga smo mi tu, rekla bih. Početkom svibnja svjetlo dana ugledao je dvosegmentni interaktivni projekt »DAR«, koji čine dramsko-glazbeni recital i okrugli stol na temu otkrivanja autentičnosti otkrivanjem svojih darova. Projekt je namijenjen publici od 12 do 18 godina te nam je cilj posjećivati škole diljem RH. Ujesen krećemo s gostovanjima pa ako bude zainteresiranih, čekamo vas na [email protected], javite se.

Kakvi su planovi u glazbi? Imate li neke planove za suradnju s drugim glazbenicima?

– Planovi su mi neopterećeni, rekla bih. Nemam potrebu natjecati se ni s kim, već otkrivati sebe kroz suradnje s drugim ljudima prvenstveno u kazalištu i na filmu.

Iz tih područja stvaram, a multidisciplinarna umjetnost me najviše inspirira, ništa mi nije odvojivo. Svakako, jako sam uzbuđena, želja je jako puno s moje, ali i s druge strane. Živeći svoj autentični izražaj privukla sam ljude kojima sam se takoreći divila iz publike. To valjda tako ide.

To je poruka cijele moje priče, ne da trebamo zauvijek ostati sami, već trebamo svi uzeti u životu taj luksuz koji nam samoća pruža kako bismo mogli čuti što naša duša svira.

Foto Ana Šesto

Motivacija za scenu

Kako biste opisali suradnju s francuskim glazbenikom Vadimom Erudaçijom?

– Moja je suradnja s Vadimom Erudacijom sudbina i izazov. Upoznali smo se tako da sam ja slijedila svoj autentični put koji me doveo u Pariz na jednu audiciju. Ta audicija mi je nakon dugo, dugo vremena bila motivacija da iz srca opet stanem na scenu od koje sam, kroz proces samoće, godinama zazirala.

Međutim, kroz razgovore sa samom sobom donijela sam odluku da ako osjetim da ne želim biti dio projekta u Parizu, moram poslušati sebe. Da ne idem u detalje, tako se i dogodilo i ispalo je da me ta audicija samo potaknula da dođem nakon pet godina opet u Pariz i krenem kreativnije svojom autorskom pričom tražiti samu sebe.

Isti dan kad sam to odlučila, upoznala sam Vadima, na mjestu na kojem je 2013. započela prvi put moja ljubav s gradom Parizom, kada sam prvi put dobila stipendiju i umjetničku rezidenciju. Iako se nismo poznavali, nakon što smo čuli međusobno naš rad, rekla bih da smo riskirali i ušli u suradnju bez kalkulacija, brojeva, termina…

Vrijeme je donijelo nepredviđenu koronu, a naša povezanost i želja da i dalje surađujemo i stvorimo nešto konkretno rezultirala je koncertnom predstavom »Cvit samoće« i podcastom La fleur de la solitude.

Trenutačno je u procesu treći, i za nas najvažniji projekt »RANE«, studijski snimljeni soundtrack prva dva projekta. Veliki je izazov na svim poljima bio održati ovu suradnju, ali kako se kaže: »Kad se sve uroti protiv tebe da nešto realiziraš, ako i dalje imaš snage i želje i ne odustaješ, onda je to to!«.

Surađivali ste i na koncertnoj predstavi »Cvit samoće«…

– Nakon projekta FreeDA 2015. godine koncertna predstava »Cvit samoće« moje je drugo koautorsko kazališno dijete koje sam iznjedrila s prijateljima i dugogodišnjim vjernim suradnicima redateljicom Mijom Melcher i producentom Petrom Cvirnom, ali i Vadimom Erudacijem.

Kažem dijete, jer tako osjećam svoj rad. Rađa se uz porođajne muke, s ciljem da se njime ja sama približim sebi, upoznam se, a onda posljedično i prirodno se dogodi da kad je čovjek autentičan, kad živi svoju istinu, onda se to odrazi i na sredinu u koju »dijete« dolazi.

Nakon što je u Parizu od 2018. do 2020. u studiju V. Erudacija nastajala glazba koja se trenutačno može slušati u sklopu podcasta, ja sam je žarko htjela postaviti na scenu, a to mi je omogućila podrška Ministarstva kulture i medija RH te koprodukcija s mojim ZGK-om Komedija i umjetničkom organizacijom TeatruM.

Koncertna predstava »Cvit samoće« glazbeno-poetična je priča o zaljubljivanju čovjeka u samog sebe. Izvode je četiri glazbenika kazališta Komedija, Vadim i ja, a prema dosadašnjim reakcijama radi se o intimističkom putovanju na kojem, ako i dođete bez pratnje, zasigurno nećete biti sami, a opisi poput »Koncertnog dnevnika«, »Mediteranske ayahuasca seanse«, »Dalmatinskog Amarcorda«, »Hipnotičkog predivnog kaosa svega onog što žena jest« samo su neke od destinacija koje su posjetili naši dosadašnji prijatelji umjetnosti i istine.

Radujemo se čuti na koje ćemo destinacije ljude odvesti u novoj sezoni.