Vječni bend

Neno Belan i njegovi Fiumensi zajedno su već 25 godina: ‘Klubovi su mjesta u kojima plivamo kao riba u vodi’

Ivana Kocijan

Foto: Mateo Levak

Foto: Mateo Levak

Riječki Splićanin i članovi popularnog riječkog benda već dulje od četvrt stoljeća pjesmama prenose emocije brojnoj publici



Neno Belan & Fiumens, odnosno Neno Belan, Olja Dešić, Vedran Križan i Leo Rumora, već dulje od četvrt stoljeća svojim pjesmama prenose emocije brojnoj publici koja u njihovim hitovima uživa s neskrivenim zadovoljstvom.


Leo Rumora, Neno Belan, Vedran Križan i Olja Dešić, Foto: Mateo Levak


Dvadeset i pet godina suradnje, stvaranja i prijateljstva, riječki Splićanin, cijenjeni kantautor, i članovi njegovog benda, Olja Dešić na basu, Vedran Križan na klavijaturama i Leo Rumora na bubnjevima, obilježavaju velikom turnejom koja će vrhunac imati sljedećeg mjeseca. Tim povodom okupili smo ih kako bismo se prisjetili kako je započela njihova priča i otkrili kako je to biti dio benda Neno Belan & Fiumens.


Volimo klupske svirke


Sljedeće subote u riječkom ćete Pogonu kulture proslaviti 25 godina zajedničkog rada. Što može očekivati publika te večeri? Kako to da ste za mjesto koncerta odabrali baš Pogon, ne mislite da bi u vašoj glazbi htjelo uživati i više ljudi nego što ih stane u taj klub?




Belan: “Mi smo po vokaciji klupski bend i u dobrim klubovima se odlično osjećamo i pružamo maksimum od sebe. Naravno, funkcioniramo mi i u bilo kojem drugom prostoru, ali u klubu smo na poseban način »doma«. Svakako će biti u budućnosti prilike da se riječkoj publici predstavimo i u drugim prostorima, ali ovog puta je izbor bio upravo Pogon kulture“.


Dešić: “Imamo vrlo jednostavnu glazbenu priču kad smo u osnovnom sastavu, a sve proizlazi iz nevjerojatno bogatog kataloga emotivnih hit pjesama našeg šefa, u kojima svaki put muziciramo na jedinstven i drukčiji način – u tome se ogleda glazbena širina svakog od nas – možemo se igrati bez prevelikih komplikacija, da i dalje sve ostane čisto od muzičarskog iskazivanja i pristupačno slušatelju.


Najponosniji od svega u ovom bendu sam na vokalne mogućnosti i harmoniju koja se ne viđa često u četveročlanim koncertnim bendovima. Takav smo bend, a nemamo fiksnih aranžmana niti verzija.


Evoluiramo iz koncerta u koncert, to nas izvlači iz moguće monotonije. Vjerujem da je to također jedan od razloga što nas često posjećuju poznata lica na koncertima, uživaju u mini promjenama. Mislim da, iako nam vrijede i imponiraju velike pozornice, sva četvorica plivamo kao ribe u vodi u klupskom ambijentu, bliže publici s kojom dijelimo emociju.


Usto, slavimo svoj početak ovom obljetnicom. A taj je bio u Rijeci, pred 25 godina kad nismo baš svirali velike dvorane”.


Križan: “Svih ovih godina često smo svirali u Rijeci i okolici, tako da je publika imala uvijek prilike poslušati nas s vremena na vrijeme. Svirali smo na Trsatskoj gradini više puta, u dvorani Zamet s mediteranskim orkestrom, u Dvorani mladosti, dočeke Nove godine na Korzu, razne open air manifestacije, Ljetnu pozornicu u Opatiji


Najmanje smo svirali klupske koncerte u našem gradu, a to je format koji nam najviše leži, i zato koncert u Pogonu. Publika može očekivati dobru zabavu, energičnu svirku, samo nas četvorica, original onoga što godinama radimo. Ako bude zanimanja, lako ćemo dodati još jedan datum”.


Rumora: “Nismo jako dugo svirali pred riječkom publikom tako da će to biti, siguran sam, večer za pamćenje. Pogon smo izabrali jer volimo klupske svirke”.


Vidimo se 2025. u Areni


Tjedan dana kasnije, 11. veljače, očekuje vas finale slavljeničke godine, što ćete proslaviti velikim koncertom u Domu sportova u Zagrebu. Što nam možete otkriti o tom nastupu?


Belan: “Koncert u Domu sportova je ustvari zamišljen kao centralna proslava te zgodne godišnjice mene i mog benda. Bit će napravljen u dva dijela, prvi dio zovemo Mediteranski orkestar, i svirat ćemo na akustičnim instrumentima ili, kako se to popularno kaže, unplugged, a uz nas će biti na bini i naši prijatelji koji će svirati neke dodatne instrumente kao što su akustična gitara, bas, mandolina, violina, udaraljke, saksofon, a bit će tamo i kompletan mali orkestar sastavljen od petnaestak gudača i puhačke sekcije.


Sve to naravno u posebnim aranžmanima prilagođenima za tu formaciju, a aranžmane za orkestar je radio moj basist Olja Dešić, koji će i dirigirati tim orkestrom.


Drugi dio zovemo Rock galama, i u njemu ćemo zasvirati klasičnu pop-rock svirku s električnim instrumentima, moj bend i ja, ali pojačani brass-sekcijom i udaraljkama. Uopće ne sumnjam da ćemo tu rasplesati cijelu dvoranu.


Nije tajna i koji su posebni gosti, to su Davor Gobac, naš dragi prijatelj, zatim Jakša Jordes, novi pjevač Daleke obale koji će otpjevati jednu njihovu pjesmu s nama i, naravno, svirati saksofon čitav koncert, te Elena Stella iz Zadra koja će otpjevati moju pjesmu na talijanskom jeziku.


Sve to će pratiti vrhunska produkcija, zvuk, svjetla i vizuali. Uglavnom, poruka svima koji dolaze: pripremite dobro svoje glasnice jer ćete poznate refrene pjevat’ s nama tri i pol sata! A onda, vidimo se 2025. i u Areni (smijeh)!


Dešić: “Dom sportova je jedan od naših tradicionalnih koncertnih prostora i uvijek nam je bilo predivno. Tamo smo slavili i dvadeseti rođendan. Naša prva službena svirka 1997. s Vedranom, bila je na nekom humanitarcu baš u Maloj dvorani Doma sportova.


Na humanitarcu u Zadru, Foto: Mate Komina


U Zagrebu ćemo dakle ponoviti i još proširiti koncept koji je u srpnju izveden na Prokurativama u Splitu. Kako moji suborci cijene moj karakter i želju za promjenama, već tad su me izbacili s mjesta basista u »mediteranskom« dijelu koncerta i postavili za dirigenta, jer u tom djelu imamo orkestar gudača, puhača i dodatnih glazbenika na gitarama, mandolini, tu je i klapa… Sve u svemu, uvijek novi izazovi, novi glazbeni.


Pa sad dirigiram svoje aranžmane – nema opuštanja! Na bas gitari u tom dijelu koncerta pozvali smo Josipa Radića, koji me često mijenja”.


Glazbena raznolikost


Vi ste, Neno, karijeru započeli u legendarnim Đavolima, Leo znamo po radu u Ogledalima, Olja je počeo u Putokazima, a u međuvremenu se ostvario i kao autor, aranžer, edukator…, Vedrana znamo po redu u Manofonu i sada po projektu Revizor…


Belan: “Sve ste rekli, što vas tu ustvari zanima (smijeh)”?


Dešić: “Ja sam uvijek volio raznolikost. Tu je opasnost da se izgubi fokus. Srećom nisam ga izgubio.


Zadnjih godina, a pogotovo od korone, aktivno sam i poslovni čovjek i vodim tvrtku koja zastupa dvije edukacijske licence za regiju. To su Yamaha Music School i Rock School (London). U tome upravljam i surađujem u Hrvatskoj i šire s više stotina osoba na tom projektu.


Imam super tim ljudi i tu također uživam kao i u glazbenom radu. Glazba mi je, zapravo, napokon postala isključivo zadovoljstvo sad kad zaista biram u čemu želim sudjelovati kao glazbenik. Učim i usavršavam se neprestano, s velikim užitkom“.


Križan: “Sva četvorica cijelo ovo vrijeme radimo i izvan benda. Surađujemo, snimamo s raznim autorima, bendovima, kolegama. Studijski rad, produkcija… Imamo svi paralelne drukčije glazbene živote, svatko po svom nahođenju. Jedni drugima često gostujemo u projektima nevezano za grupu Neno Belan & Fiumens”.


S kauča na koncert


Vratimo se malo na početak… Wikipedia kaže: Neno Belan & Fiumens glazbeni je sastav spontano nastao 1997. godine okupljanjem riječkih glazbenika oko kantautora Nene Belana. Možete li se prisjetiti tog »spontanog okupljanja«? Kako je sve počelo?


Belan: “Taj proces je ustvari trajao dulje od godine dana. Ja sam imao neku postavu benda prije, a onda kako je jedan po jedan odlazio iz te postave, dolazio je jedan po jedan Fiumens u nju, prvo Leo, zatim nakon pola godine Olja i napokon Vedran nakon više od još pola godine”.


Dešić: “Godine 1996. Leo i ja smo radili na Primorskom radiju (Radio Opatija), reklamni studio. Ja sam svirao u grupi Atlantis i bavio se studijskim snimanjima ili aranžiranjem.


Taman sam došao iz Austrije gdje sam svirao s bendom Music Box u nekom skijalištu. Vedran je svirao u Urban & 4 i kao klavijaturist grupe Divas. Leo je radio na solokarijeri koju nikad nije dovršio. I ja doduše, pa i ja nisam (smijeh).


Leo, Neno i ja živjeli smo na Vežici. Neno kod tržnice, Leo na adresi Brdo 8, a ja Brdo 1. U nekom trenu Leo je na hitan Nenin poziv (nakon upoznavanja za lokalnim šankom) zamijenio Tončija Grabušića bez probe i ostao u bendu zauvijek. Dakle, on već 1996.


Nenu sam upoznao davno, još 1993. kad sam bio u grupi Put, ali je on zapamtio samo ženske članice (smijeh). Leo me upoznao s njim. Na moj poziv svirali smo na humanitarnom koncertu ispred Nenine kuće na Vežici – dvije gitare, bongosi.


I tri vokala koja su se složila nevjerojatnom fuzijom i kvalitetom. Kasnije te godine gledali su me na jednoj zajedničkoj svirci i pozvali u bend. Zamijenio sam Henryja Radanovića i od tad do danas odbio sam ozbiljne ponude članstva u drugim respektabilnim bendovima i nikad nisam zažalio. Vedran je na rođendanu u Hobittonu (Opatija) svirao s nama iz fore i od tad je s nama, čiča miča još traje priča“.


Kakvi mladići…


Križan: “U bend je prvi došao Leo. On je doslovno iz kauča otišao direktno na binu kao hitna zamjena, on će tu priču najbolje ispričati… Pa Olja, i na kraju ja… Sve se to događalo unutar godine dana. Tada smo izlazili na ista mjesta i često se družili svi s riječke glazbene scene.


Jednom prilikom, u jesen 1997. u tadašnjem klubu Python prišao mi je Leo i rekao »Da li bi svirao s Belanom?« Ja sam taman završio svoju priču s Urban&4 i odmah pristao. Volio sam Đavole, Belanove pjesme, cijenio njegov rad i već poznavao i Lea i Olju kao vrsne glazbenike sličnih afiniteta. Drugi dan sam došao na probu, ili su bile dvije, ne sjećam se… I za tjedan dana smo nastupili javno prvi put u ovoj postavi.


Rumora: “Da, ja sam prvi ušao u bend 1996. godine. Zamijenio sam tadašnjeg bubnjara Tončija Grabušića. Sjećam se da su došli po mene doma da hitno spašavam situaciju. Malo sam nevoljko to učinio jer je na TV-u bila Formula 1, ali ipak nakon dosta nagovaranja krenuli smo na svirku i, evo, ostao sam u bendu 26 lijepih godina”.


Postoji li konkretan datum kad je rođen bend?


Belan: “Ne postoji jer je okupljanje dakle trajalo od ljeta 1996. do jeseni 1997. godine (smijeh)”.


Dešić: “Na nečijem rođendanu 1997. godine. Možda Alena Tibljaša. Nek’ se netko sjeti.


Križan: “Mislim da nemamo konkretan datum. Bend se kompletirao mojim dolaskom, mislim da je bio listopad ili studeni 1997. godine.”


Pamtite li prvu zajedničku probu, a poslije i prvi koncert?


Belan: “Svi koji su ušli u bend su imali »vatreno krštenje« bez probe. Jer je uvijek bilo sve u zadnji čas i na paniku (smijeh). Ali su se svi odmah odlično snašli!”.


Križan: “Bilo je to u tadašnjoj Neninoj garaži na Bulevardu. Većinu sam pjesama znao, ono što nisam, zapisao sam. Svi smo već tada imali dosta glazbenog iskustva i stvar je proradila odmah…


Nimalo napeta i vrlo opuštena bila je ta moja prva proba koliko se sjećam. Prvi zajednički koncert bio je u Domu sportova u Zagrebu, nastupalo je više izvođača, ne znam kojim povodom… Tako da je naš set bio nekih pola sata. Znam da smo zadnju pjesmu svirali »Dotakni me usnama« i znam da nismo nikad dobili honorar za taj prvi nastup“.


Rumora: “Mi smo, vjerujem, bend koji je u svojoj karijeri imao najmanje probi. Dapače, siguran sam, tako da se ne mogu sjetiti ni prve”.


Normalni ljudi


Dvadeset i pet, skoro 26 godina kasnije, što biste rekli, koji je recept za uspješan i dugovječan bend? Neno je u jednom intervjuu nedavno izjavio da je tajna vaše dugovječnosti to što ste normalni ljudi, iskusni…


Belan: “Upravo tako. Sva četvorica smo potpuno različite osobnosti, i kad to skužiš i akceptiraš s dubokim razumijevanjem, te naučiš kvalitetno baratati kompromisima, a mi svi to radimo jako dobro, onda tu nema nekih većih problema”.


Dešić: “Ja sam ušao s 21 godinom. Svi stariji 5 do 13 godina. Na početku to nije bilo iskustvo već želja, volja i upornost da se opstane zajedno.


Nisu ni oni bili pretjerano iskusni, mi smo jednostavno vjerovali u zajedničku glazbu i osjećaj da budemo bend u dobru i u zlu. Svirali smo u svakoj rupi na Balkanu. Iskustvo koje mladi glazbenici danas često zaobiđu pa nakon jazz akademije odmah sviraju na dobrim binama.


Ipak ne bih to preskočio u svojem razvoju. Sretan sam da sam vidio dno planine da mogu cijeniti vrhove. Bilo je svega u toj našoj dugovječnosti. Najbitnije od svega je da smo jednostavni u dogovoru, ništa ne trpamo pod tepih; sve se rješava i idemo dalje. To je obiteljski odnos i to je receptura.


Da je ikad nastala mogućnost da na primjer radimo dalje zajedno a da ne pričamo međusobno, mi bismo se odavno raspali jer nismo takvi ljudi. Ljudskost na prvom mjestu. I prihvaćanje različitosti. Dakle – tolerancija.


Modno usklađeni na jednoj od Dora


U našem je kombiju veselje, priča ili spavanje ili rješavanje problema – ali nikad ignorancija, nikad neriješenih ljudski odnosi. Ja sam iz benda »izlazio« neopozivo barem pet puta i nikad nisam izašao”.


Križan: “Za »opstanak« benda dvije se komponente moraju nadopunjavati. Glazbena i ljudska. Glazbeno se jako dobro razumijemo, i naša sviračka kemija je i dalje prisutna.


Za dugovječnost je važnija ona ljudska. Mi se jako dobro poznajemo, poštujemo svoje različitosti, svašta smo prošli zajedno, stalno se šalimo i često se smijemo i uvijek se s guštom popnemo na pozornicu. Publika nam se oduži dobrim feedbackom i to nas tjera dalje”.


Rumora: “Tako je! Normalni ljudi, dobri glazbenici i puni respekta jedan prema drugome“.


Imate li neke, što pojedinačne, što bendovske rituale prije ili nakon nastupa?


Belan: “Nemamo neke stroge rituale, mada volimo da smo zajedno i na miru, eventualno se popije jedno piće za opuštanje, a kad se popnemo na binu, strogo je voda u điru na njoj. Nakon koncerta po željama, tko što želi i kako se osjeća”.


Dešić: “Uglavnom je raspored (uvijek se nalazimo profi, točno u sekundu) tonska proba, odmor, backstage, pićence prije bine, bina. Nakon toga – slobodan odabir.


Vrlo često zadnji kadar našeg dana je – cijeli bend sam na balkonu nečije hotelske sobe, zezanje i – laku noć. Svi su nam dobrodošli dok traje event. A kad bend ostane sam, to je naš zen“.


Križan: “Ja nemam poseban ritual. Okupimo se u backstageu, lupetamo gluposti, zezamo se… Na stejdžu mora uvijek biti voda. Poslije se opustimo, prokomentiramo nastup, popijemo, pojedemo kako tko i kako kad… Podružimo se“.


Rumora: “Rituala baš i nemamo! Eventualno koje energetsko piće prije izlaska na binu, a na bini uvijek i samo voda“.


Najtočniji na svijetu


Iza vas je više od tisuću koncerata, ako ne i više tisuća koncerata. Iako mi ne pada ni jedan razlog zbog kojeg biste se vi mogli posvađati ili naljutiti jedan na drugoga, osim možda nekih trivijalnih situacija, što vas ipak može izbaciti iz takta, a da se odnosi na nekog od drugih članova benda?


Belan: “Ma ništa strašno, kašnjenje je strogo zabranjeno i toga se svi disciplinirano držimo, a ako se nekome ipak omakne i zakasni (vrlo rijedak slučaj), onda ga zezamo sljedeća tri dana (smijeh).


Olja i ja smo možda malo više zaduženi za zaboravljanje, a Leova fora je da uvijek, al’ baš uvijek, kad krećemo nekamo, uvijek baš u tom trenutku ima neki – čekaj još nešto, ili čekaj još samo cigareta, ili čekaj još samo wc itd. (smijeh).


Vedran, naravno, samo sanja o snijegu i nema vremena za bilo kakve greške”.


Dešić: “Leo uvijek mora zadnji tren na wc (smijeh)”.


Križan: “Nitko od nas ne kasni. Poštujemo naše dogovore. Kroz godine smo naučili jako dobro svoje vrline i mane i ne izbacujemo se više iz takta.


Prošli smo sve međuljudske dječje bolesti. Posvađali smo se i ljutili puno puta, no sada se smijemo svojim nesavršenostima i pazimo jedni na druge pa ako je netko sklon gubljenju i zaboravljanju stvari, onaj drugi misli za i na njega“.


Rumora: “Kasni?? Ovaj bend je najtočniji na svijetu. Pitajte našeg menadžera Dinu. Olja često nešto prolije po stolu, a Belan tu i tamo nešto zaboravi”.


Neno je nedavno izjavio: »Sva četvorica smo potpuno različita u karakterima, ali dobro se poznajemo, znamo mane i vrline, dobro se kužimo i prilagođavamo se, neki prijateljski kompromisi su tu, no ono što je najbitnije je naša zajednička ljubav prema glazbi i poslu kojim se bavimo.« Ljubav prema glazbi povezala vas je u ovu priču koja uspješno traje već dulje od 25 godina. Što vas najviše motivira, potiče na stvaranje?


Belan: “Ma, to je ustvari velika ljubav i strast prema glazbi i prema ovom poslu. Kao i za druge poslove, ni za ovaj nije svatko rođen, trebaš to nekako imati u sebi, tu žicu jer inače ne bi mogao podnijeti taj ipak naporan i donekle neuredan život.


Ali nama je to očito u krvi i jednostavno uživamo u svakom danu ili satu provedenom u njemu, u našim druženjima, putovanjima, muziciranjima”.


Dešić: “Ponekad mi je teško vidjeti se i dalje na pozornici – pitam se do kad ću se baviti javnim nastupima. Od trinaeste godine sam u tome.


Ponekad se na nekim koncertima dogodi spoj neba i zemlje u emotivnom smislu – ili smo svirali na najvišem nivou, što se zapiše u srce kao zalog za ostanak i opstanak. Usto, bez idealiziranja, ne mogu zamisliti bolji bend kolektiv u kojem sam već 25 godina”.


Križan: “Motiv je dobra svirka, prenošenje emocija lijepom pjesmom i zadovoljna lica u publici, volimo ono što radimo… Dobre vibracije na našim nastupima čine nas i publiku sretnima“.


Rumora: “Eto i nakon 26 godina još uvijek totalno uživam biti s kolegama na bini, u kombiju, restoranu, hotelu. Jednostavno, moraš voljeti ovakav način života. A mi ga stvarno volimo”.


Ministar pažnje


Osim što svaki ima svoju glazbenu ulogu u bendu, imate li i neke druge »zadatke« u bendu, za koje se zna da će ih baš taj jedan član uvijek odraditi?


Belan: “Vedran se bavi izračunima troškova za pojedine nastupe, Leo je »ministar pažnje«, tako ga zovemo, i trudi se da je ljubazan prema svima i da ostavimo lijep dojam kod svih ljudi, Olja radi aranžmane za gudače, puhače… Tako, svak’ nešto, a ja ionako imam i previše obaveza prema medijima”.


Dešić: “Često je moja uloga dodatno aranžiranje ili prilagodba, pa i kontakt ili upravljanje tim dijelom. To radim godinama za razne projekte pa je logično da je to moj posao u bendu”.


Križan: “Postoji predsjednik, Neno, i nas tri ministra. Imamo svoje neformalne zadatke za doprinos bendu. Umjetničke ili logističke. I tu smo se podijelili prema onome tko čime može najviše pomoći.


Olja radi sve aranžmane za posebne prilike, raspisuje note, Leo je, kako je i Neno rekao, »ministar pažnje i komunikacije«. Ja se posvetim logistici. Najveći dio zadataka koji su izvan glazbene domene rješavaju Dino koji se bavi menadžmentom i naš vjerni roadie Ivan”.


Rumora: “Da, mene su prozvali ministrom pažnje. Valjda zbog velike brige da budemo ljudima simpatični i na dobrom glasu (smijeh)”.


Za Nenu znamo da voli i kuhati i pojesti; a kakvi ste vi ostali…? Tko od četvorke najbolje priprema, a tko najviše uživa u hrani?


Belan: “Priča se da ja najbolje kuham, a da svi ostali najbolje jedu (smijeh)”.


Dešić: “Ja rado hvalim kuhara”!


Križan: “U hrani svi uživamo… Ja volim kuhati doma, no kad smo na turneji, rijetko si kuhamo sami“.


Rumora: “Koliko znam, Neno odlično kuha, a rekao bih da Vedran najviše uživa u hrani. Iako, svi volimo papati”.


Neno ima poseban odnos sa svojom gitarom Barbarom koja je uz njega već 20 godina. Imate li i vi ostali svoj omiljeni instrument koji nosi neku posebnu priču?


Dešić: Fender jazz bass kad je ušao u ovaj bend 2001. nikad kasnije nije imao konkurenciju drugih bas gitara i ostaje zauvijek”.


Križan: “Nemirnog sam duha, pa svakih nekoliko godina volim promijeniti svoj setup, novi instrument, novi zvuk.


Ako je nešto posebno kod mene, to je keytar, ili »huljofon« kako se popularno zove. Dozvoljava mi da plešem, šećem po bini i zabavljam se bez da sam prikovan za klavijature. Već 15 godina razveseljava i mene i publiku”.


Zlatni pir


Vi ste, Neno, u jednom od zadnjih intervjua za naš list izjavili da ste, kao i u pjesmi »Rijeka snova«, »našli sve na ovoj obali«, točnije, »vrhunski bend s kojim se u nepromijenjenoj postavi držite zajedno i u dobru i u zlu«. »Oni mi drže leđa, bez njih bi bilo sve nemjerljivo teže, da ne kažem nemoguće. I zato Leo Rumora, Olja Dešiću i Vedrane Križane – hvala vam!«, rekli ste tada. Što biste rekli, poručili, jedan drugome za 25. rođendan Belana & Fiumensa?


Belan: “Pa, sretan nam rođendan, što drugo! Živi mi bili, zdravi i veseli još puno godina, i uljepšavali živote drugima svojom glazbom, a i samima sebi”!


Dešić: “Hvala vam što sam gotovo pola života s vama (25 od 47), ne bih mijenjao ništa u tom razdoblju uz sve uspone i padove”.


Križan: “So far, so good (smijeh). Samo da je zdravlja, smijeha i dobre glazbe – idemo dalje”.


Rumora: “Pa, citirao bih »šefa«: »Idemo još 25 pa dosta«”.


Na pozornici dišu za glazbu


«Srebrni pir« je iza vas… Što planirate nakon ove velike slavljeničke godine?


Belan: “Krećemo prema zlatnom piru (smijeh)”!


Dešić: “Zlatni pir”!


Križan: “Odsvirati još jednu neslavljeničku godinu. Nove turneje, novi doživljaji, nove pjesme. Nastavljamo raditi ono što volimo“.


Rumora: Ma zlatni, sigurno!!! Platinasti baš i ne (smijeh).


I pitanje za kraj, odnosno povratak na početak… Zašto ne bismo smjeli propustiti vaš koncert u Pogonu kulture?


Belan: “Zato što će to biti trosatna superdobra pozitivna vibra u zraku, te hrpa poznatih i pjevnih refrena, uz koje ćete se moći vrhunski opustiti i zabaviti, rasplesati ili štogod, uz stvarno odlično uigran bend i jednog zgodnog frontmena (smijeh)”.


Dešić: “Jer će biti iskren i čist”.


Križan: “Dva i više sata pozitive, dobre klupske svirke, ljubavi, zabave i plesa svakome čini dobro”.


Rumora: “Zato jer će biti ludo i nezaboravno. Punoooo ljubavi i pozitive”!


Brzopotezna

Najdraži koncert Belana & Fiumensa?


Belan: “Ima ih dosta, ali možda Šalata u Zagrebu, 2018. godine, to je stvarno bio vrhunski spektakl”.


Dešić: “Tvornica snova 2008. Prvi veliki koncert nakon dulje faze izgradnje i truda po manjim svirkama”.


Križan: “Teško mi je izdvojiti najdraži. Ima puno posebnih”.


Rumora: “Šalata”.


Najdraža pjesma Belana & Fiumensa?


Belan: “Bit ću patetičan i reći – sve su to moja djeca”.


Dešić: “Koncertno me uvijek uzbuđuju neke Nenine pjesme, ali to je iz presjeka njegove ukupne karijere: »Vino noći«, »Dotakni me usnama«, rani Đavoli. Ja sam imao 11 godina, svirao gitaru na radnim akcijama – pjesme kao »Bambina«, »Pričaj mi o ljubavi«, »Kada se nađem u predjelu noći«… Teško mi je izabrati najbolju s obzirom na to”.


Križan: “»Mediterraneo«”.


Rumora: “»Vino noći«”.


Gdje još niste nastupili u bendovskoj postavi a željeli biste?


Belan: “U Areni Zagreb”.


Dešić: “Na krovu u Londonu”.


Križan: “Ufff, ima toliko lijepih mjesta”.


Rumora: “Wembley”.


Da na jedan dan morate biti neki drugi od vas četvorice, tko bi to bio i zašto?


Belan: V”edran Križan pa da u Laponiji jedem soba s njokima (smijeh)”.


Dešić: “Bio bih eventualno Vedran, da pronađem vremena za kajak, posjet Laponiji i planinarenje glečerima. Čast ostalima, ali to je pravo dostignuće”.


Križan: “Jedan dan? Svejedno, bilo tko od kolega. Svi su mi cool”.


Rumora: “Ajmo mi ostat’ radije svatko u svojoj koži”!


S kojim biste glazbenikom, glazbenicom, ili bendom željeli/voljeli snimiti duet?


Belan: “Ima ih dosta, ali evo, naprimjer, s grupom Silente, nekako su mi baš posebni i zanimljivi”.


Rumora: “S grupom Duran Duran”.