36 godina zavidne karijere

Miranda Đaković, pokretačka snaga legendarnih Putokaza: Publika pokazala da ove naše glazbene stranputice itekako imaju smisla

Robert Šimonović

Foto: S. Ostojić

Foto: S. Ostojić

Miranda Đaković, pokretačka snaga legendarnih Putokaza, o novom albumu »Meandri«, poruci »Nema nas« u sklopu programa otvorenja EPK-a te o višegodišnjem nerazumijevanju

Dana 22. veljače 1984. rodilo se biće imena Putokazi. »Porodila« ga je Miranda Đaković, utemeljiteljica sastava, autorica glazbe, teksta, vokalnih aranžmana, ukratko – idejni tvorac i pokretačka snaga ove jedinstvene glazbene pojave na hrvatskoj sceni.


Pojave koja traje već punih 36 godina! U tih 36 godina uistinu zavidne karijere, kroz Putokaze je prošlo više od 400 različitih pjevačica i pjevača. Točno na svoj 36. »rođendan«, 22. veljače 2020., Putokazi su riječkoj publici prezentirali svoj 14. album »Meandri« i po tko zna koji put jasno dali do znanja da je riječ o iznimnim profesionalcima neupitne kvalitete i jasno izražene originalnosti.



​Na »Meandrima« Putokaze čine: Jasmina Sokoli, Antonia Svetina, Helena Živković, Ivana Blaškan, Magda Martedić Šimac, Daniela Rašić Strčić, Sarah Nicole Vukšić, Dolores Marinić i naravno Miranda Đaković.


Putokazi ne staju, Putokazi su i dalje tu, a o njima samima, novom albumu, poruci »Nema nas« u sklopu programa otvorenja EPK-a i još mnogočemu porazgovarali smo s Mirandom Đaković…


14. kolovoza nastupili ste na Velikom Brijunu u sklopu programa Kazališta Ulysses. Jesu li se slegli dojmovi s koncerta? Kako vam je bilo? Je li to prvi live nastup Putokaza nakon izolacije uzrokovane koronavirusom?


– U vrtu Etnografskog muzeja na Brijunima koncertno smo predstavili naš novi, 14. album »Meandri« i bila je to druga promocija nakon Rijeke, 22. veljače, kada je album i izašao.


Pred 110 iskrenih posjetitelja, održali smo jedan od svojih ponajboljih koncerata. Istovremeno akustičan i tih koncert, naglašenih emocija, uz podršku vrsnog umjetnika u nastupu, ali i umjetnika u gledateljstvu, dosegnuli smo unutarnji mir koji nas je pogonio u stvaranju albuma.


»Meandri« su u publici izazvali duboku pažnju i ushit, a spontana reakcija i iskrene suze jedne od posjetiteljica, umjetnice iz Slovenije, i težak izbor riječi kojim bi opisala doživljeno, govori nam da ipak ima smisla ovo naše stranputičarenje na marginama hrvatske glazbene scene.


Nastali smo, djelovali smo i nestat ćemo organski (kao biće) – Miranda Đaković, Foto: S. OSTOJIĆ


Najorganskiji album


Kada smo već kod korona krize, kako je ona utjecala na vas, vaš rad, egzistenciju?


– Jedni smo od rijetkih koje »Covid kriza nije uzdrmala«. To je ironično, naravno. Kada trideset i šest godina radiš u svojevrsnoj izolaciji, kada je komunikacija s publikom i »mecenama« otežana, kada se uvijek iznova pitaš koji je smisao svega toga, onda za nas ovo sve i nije neko iznenađenje.


Kao što je poznato, ostali smo aktivni u punom smislu te riječi, na novi način, primjeren novom vremenu. Kreirali smo višeznačni i raznorodni »Nema nas«, umjetnički čin koji je samoproglašeni off program EPK 2020 i u sklopu kojeg smo dosad ostvarili programe Arte.Ri.Ja (samo za Svemir, bez publike, negdje, po danu i noći 27. lipnja, uz kompletnu zvučnu i rasvjetnu opremu), Rječina/organski (glazbeno-scenski susret s prirodom, u a capella izvedbi Meandara II, IV i V s albuma Meandri, također bez publike, 4. srpnja), potom »Svjetski dan izgubljenih sjećanja« (obilježen u monumentalnom mlinu Žakalj na Rječini) te nijemi nastup svih generacija Putokaza u remontnoj hali riječkog HŽ-a, održan 19. srpnja.


Na Brijunima ste predstavili svoj novi album »Meandri«. Kakve su reakcije publike na 14. album Putokaza? Imate li u planu ovoga ljeta/jeseni još negdje promovirati album?


– U novonastalim uvjetima gotovo je nemoguće realno sagledati reakcije publike, ne smatrajući istovremeno slatke hvale i pohvale na Facebooku i ostalim društvenim mrežama, previše relevantnim.


Smatramo, to je naš najpotpuniji, najzreliji i možda najorganskiji album, što nam potvrđuju i gotovo sve recenzije cijenjenih glazbenih kritičara. Album stalno promoviramo prilagođeno novim uvjetima, snimajući i predstavljajući videozapise skladbi s njega.


Putokazi su održali glazbeno-scenski susret s prirodom pod nazivom »Rječina/organski«, Foto: S. OSTOJIĆ


Meandri označavaju krivudavi riječni tok, a za vas znače i nešto više – krivudavi put života, put uspona i padova na kojemu se stvari prvi put uče, ali i repetativno ponavljaju, odnosno višestruko proživljavaju. Jesu li se Putokazi, koji su na sceni prisutni 36 godina, umorili od krivudanja po putu življenja? Je li bilo trenutaka u kojima ste rekli: »Dosta bi bilo, nek’ ide sve k vragu!«? Odakle nakon svih tih godina i dalje crpite snagu, inspiraciju i energiju za buduće projekte?


– Naravno, jako smo se umorili tako da će naš sljedeći projekt, ako ga uopće i bude, vjerojatno strelovito i pravocrtno propulzivnom raketom izbaciti nas u Svemir. Sve će biti neopisivo brzo do konačnog svršetka u eksploziji ili vakuumskog usporenja za vječno nepostojanje.


Svoj album »Meandri« predstavljate, između ostalog, i na ovaj način: »…Nestaje svijet pravih vrijednosti, bilo kakvih ustvari. Glazba, uronjena u konzumerizam, postaje samo zrcalom vremena. Ne poštuje se više Nikoga i Ništa. Nismo nimalo ponizni, ni na kratko, treptaja tren. Dok, tek ponekad, osluhnemo deja vu melodiju pjesme koju pjeva naša Baka, gledamo nepomično u jednu točku besmisla. Vrijeme je za krik. Za potragu za izgubljenim nama Samima. Za ljubavlju, suradnjom, dobrim i Svjetlom…« Zbog čega nestaju vrijednosti, zbog čega više ‘Nikoga i Ništa’ ne poštujemo, zašto nismo ponizni? Je li ovaj moderan ubrzani način života zaslužan za takvo što ili je kriv netko ili nešto drugo? Je li čitav sustav podešen na krivi način? U čemu ili kome vidite glavni uzrok tog problem?


– Vi to dobro znate, kao i svaki čitatelj, da jedini odgovor u potrazi za razlogom otužne zbilje jest upisan u ljudskoj biti. Možemo mi evolucijom napredovati još tisućama godina, ali je izglednije da će čovjek kao nova sila evolucije učiniti autodestruktivno »sve« da poništi život u bilo kojem obliku, a da zadnjem preživjelom u vrsti ostavi poruku u boci: »Pojeo te Ego«.


Nijemi nastup svih generacija Putokaza u remontnoj hali riječkog HŽ-a 19. srpnja


Djeca zauvijek


Čini mi se da je svaka vaša pjesma svijet za sebe, jedan zaokruženi mikrokozmos. Iza svake pjesme postoji priča koju nam želite ispričati, svaku nastojite scenski oblikovati, maksimalno približiti publici… Koliko je teško svaki put na taj način, rekao bih perfekcionistički, pristupati pjesmama? Koliko je vremena potrebno da bi se osmislio svaki pojedini nastup i doveo do savršenstva? Je li takav vaš pristup ponekad naporan, iscrpljujući?


– Predivno je da ste dobrohotno kao kritičar našega rada i albuma dosljedno ušli u bit svake pjesme i poruke. Kao što to zasigurno čini i većina naših slušatelja.


Tako se, barem na papiru, stvara privid savršenog svijeta koji nas prečesto probudi stvarnošću koja govori da površinski »obran« život nema gotovo nikakve veze s onim novinskim napisima. U stvarnosti, i bez ljutnje, većina ljudi ima uši, a ne sluša, ima oči, a ne gleda, i ima mozak, a ne razmišlja.


Kroz Putokaze je prošlo više od 400 pjevača i sastav je kroz svoju povijest zasigurno nailazio na razne izazove, životne uspone i padove. Kako kroz svu tu mijenu ostati dosljedan sebi? Što je to što Putokaze uvijek čini Putokazima, bez obzira koje se pjevačice u njemu u tom trenutku nalaze?


– Nastali smo, djelovali smo i nestat ćemo organski (kao biće). Uvišestručenje tog Bića kroz četiri stotine i više pjevača samo je slučajan »Oblik«. Trideset šest istovremeno je samo mjera neobjašnjive tvrdoglavosti kojom su neka djeca bar zakratko željela ostati djecom zauvijek.


Čitavu karijeru trudite se zadržati kvalitetu, neku svoju viziju glazbene umjetnosti, a rekao bih da Putokazi čak na neki način prodiru u kazališnu umjetnost. Dakle, ne želite postati komercijalni izvođači, već ste uvijek smatrani za svojevrstan alternativni vokalni sastav. Kako takvi sastavi egzistiraju u Hrvatskoj? Morate li ipak nekada pristati na kompromise?


– Mnogi alternativni sastavi dičili su se takvom »oznakom« jer nikada nisu uspjeli postati komercijalni. I sigurno je kada imaš brojnu publiku koja te prati, kao i one koji u redu čekaju kupovinu još vrućeg fizičkog izdanja, da je lako i ugodno postojati, djelovati.


Recimo, samo logikom brojeva, mi bismo svako CD izdanje trebali prodati već prvoga dana jer naših je »Putokaza« bilo više od 400, a prosječna tiraža danas je malena. Vjerujem stoga da se dio naših starih pjevača svjesno žrtvuje ne slijedeći Putokaze nakon svoga izlaska, otvarajući prostor za kupovinu gotovo limitiranog izdanja za neke nove štovatelje. Hm…


Putokazi u brojkama

​Putokazi su snimili 14 albuma, nastupili više od 850 puta, a od toga na 25 gostovanja diljem svijeta. Zočno 65 puta nastupili su na raznim predstavama, a zabilježili su i 21 sudjelovanje u kompilacijama i projektima ostalih izvođača. Osvojili su 18 prvih festivalskih nagrada te dva puta predstavljali Hrvatsku na festivalskim međunarodnim manifestacijama.


Radi se o festivalu »Eastern Discovery Event« koji je 1997. organiziran od strane Radio France Internationala, a tom prilikom je album Putokaza – »Zemlja« – izabran među sedam najboljih u konkurenciji od 150 glazbenih projekata iz 15 europskih zemalja. Nastupili su i na prestižnoj izložbi Expo, održanoj 2005. u Japanu. Dva puta su predstavljali Hrvatsku na Eurosongu, 1993. s grupom Put pjesmom »Don’t Ever Cry«, te 1997. godine s grupom E.N.I. i pjesmom »Probudi me«.


Putokazi su osvojili tri Porina (etno izvedba Tararajčica 1998.; vokalna suradnja – Libar, Gibonni, 2002.; najbolji album klupske i urbane glazbe »Androida.remixed«, 2007.) te isto toliko puta bili nominirani za istu prestižnu nagradu.


Godina 1984. i 1998. dobili su nagrade Grada Rijeke, a u svojoj karijeri su se više od 400 puta pojavljivali u radijskim gostovanjima, preko 700 medijskih natpisa pisano je o njima (recenzije, osvrti, razgovori), a u televizijskim nastupima sudjelovali su gotovo 1.400 puta!

Svjetski dan izgubljenih sjećanja Putokazi su obilježili u mlinu Žakalj na Rječini, Foto: S. OSTOJIĆ


Dosta glume


Možete li nam otkriti pozadinu vaše poruke »Nema nas« u kontekstu otvaranja programa EPK? Kako komentirate dosadašnji programski smjer i ostvarenja EPK-a? Nedavno smo doznali da Europska komisija razmatra opciju produljenja »titule EPK« za Rijeku. Što mislite o tome?


– »Nema nas« konceptualni je čin, programski postavljen u prostoru i vremenu u kojem je Rijeka EPK. Kao i svaki umjetnički čin, i ovaj je morao imati svoj početak za koji smo predvidjeli da je najbolje objaviti ga po završetku otvaranja službenog programa EPK 2020, nakon pjevanja himne.


Brojni su nas novinari, tražeći ekskluzivu, a ne cijeneći istinski dubinu poruke, niti je, također, želeći promovirati s dušom i srcem, pitali upravo to, što vam znači to »Nema nas«. One »gladne skandala« nikada dosad nismo htjeli »nahraniti«.


I nećemo to ni sada, jer skandala uistinu i nema. Naime, posve je normalno da tridesetšestogodišnji projekt Putokaza sa stotinama mladih nema svoje mjesto među šest stotina službenih programa EPK-a.


Normalno, ukoliko poštujemo razboritost, umjetnički pedigre, dosljednost, kompetentnost, izgrađen sustav usporednih vrijednosti, dobrohotnost u promoviranju »našeg« proizvoda, a mi u sve to ne sumnjamo i apsolutno priznajemo legitimitet odluke prosudbenog ocjenjivačkog odbora.


Kada je koronavirus upleo svoje šiljke u provedbu umjetničke košulje koja definitivno nije bila skrojena prema gradu koji ju je trebao obući, onda nas je nova voditeljica službenog projekta iznenada pozvala na naknadnu suradnju u EPK 2020.


Uz dužno poštovanje i javno hvala na tome, potpuno je jasno da oni kolektivi koji desetljećima »skupo« plaćaju visoku razinu svoje »osobnosti«, ne mogu reagirati na samospasilačke akcije i uključivanje protočnog bojlera onda kada i javnost shvati da se i pri ovoj nevjerojatnoj prilici uzdizanja novog vala riječke kulture – pucalo u prazno.


A »Nema nas« objedinjuje sve ono gdje nas nema. Sviju nas, u svim prilikama koje su zaboravile ljudskost. Umjetnički smo u ovom razdoblju bili izuzetno kreativni (novi album »Meandri«, umjetnički performansi Arte.Ri.Ja, Rječina/organski, »Svjetski dan izgubljenih sjećanja« i Tišina na tračnicama) čime smo demantirali i one zlonamjerne koji su pomislili da je bijeli natpis »NEMA NAS« na našim crnim haljnama bio tek kratkotrajni vapaj pretencioznog projekta. Stoga je vrlo realno reći, Nema nas i kad nas ima i Ima nas kad nas nema.


Program Arte.Ri.Ja izveden je bez publike, samo za Svemir, Foto: S. OSTOJIĆ


Imaju li Putokazi planove i viziju svojeg djelovanja u budućnosti? Želite li štogod poručiti svojoj publici, našim čitateljima, nekome trećemu?


– Dugo godina smo, predugo godina, bili uvjereni da je vrlina i ne govoriti o sebi. Onda prođe vrijeme i tragovi svih pjevača ostave svoje utisnuće u našem biću. Jer ako išta smijemo ustvrditi, onda je to da Putokazi jesu biće. Predugo smo, također, pratili i sve one osvrte, odjeke i kritike nakon naših javnih nastupa.


Kao i svako biće u odrastanju »hranili« smo se takvom pozitivom koja jest esencijalna za svakog umjetnika. A onda smo odjednom, tu gdje jesmo, tu koji smo, ali svjesni u potpunosti koliko je energijski uistinu vrijedno to što stvaramo.


Nakon 36 godina stvaranja, nakon svih teškoća po putu i boli zbog neprihvaćanja i nerazumijevanja, danas imamo potpuno pravo javno i nijemo pogledati se u oči.


Jedini smisao koji proistječe iz svega što smo stvarali je da svi zajedno, uključivši i vaše cijenjene čitatelje, počnu već jednom čitati između redova i odluče prestati biti glumci sporednih uloga u vlastitim životima, odnosno prestanu glumiti. Putokazi su se stvarno trudili pokušati doseći taj ideal jedne istine i jednog obraza. Čistog.