Iako Kaouther Ben Hania nije imala velike šanse za Oscara, već sama autoričina nominacija u »međunarodnoj« kategoriji veliko je priznanje tuniskoj kinematografiji. Premda njen nominirani komad »Čovjek koji je prodao svoju kožu«, premijerno prikazan lani na venecijanskoj Mostri u off programu Giornate degli Autori, nije vrhunac njena igranofilmskog opusa kojim dominiraju horori poniženja.

Bilo da je riječ o djevojci koju je na plaži silovala grupa policajaca (»Ljepotica i psi«) ili sirijskom migrantu Samu Aliju koji pristaje prodati tijelo kao umjetničko djelo da bi dočekao toliko željenu slobodu (»Čovjek koji je prodao svoju kožu«). Oba filma inspirirana su istinitom pričom.

Prvi spomenuti promatra postrevolucionarni Tunis kao prostor zbunjenosti, nepovjerenja i dezorijentiranosti, rastrgan između birokratske ravnodušnosti i mizoginije. A u potonjem, riječ je o radu Belgijanca Wima Delwoyea, koji je 2006. tetovirao leđa muškarca transformirajući ga u artefakt (šifra: »Tim«).

Migrantska mimikrija

Naravno, Ben Hania nije jedina koja promatra migrantska poniženja i snove o slobodi. U sklopu prestižnog festivala Visions du Reel u švicarskom Nyonu, prikazan je iznimni debi Alija El Arabija »Kapetani Zaatarija«, čiji se naziv referira na jordanski izbjeglički kamp u kojem životare dvojica sirijskih teensa sanjajući o nogometnoj karijeri (da bi paradoks bio veći, Nyon je sjedište UEFA-e).

I oni poput Alija pristaju prodati vlastito tijelo da bi preživjeli. Samo što u igri nije belgijski muzej, već stadion katarske nogometne akademije sa sjedištem u Dohi, koja emanira sve njihove entuzijazme i razočarenja, s Bayernovim zvijezdama poput Lewandowskog koji bi »mogao kupiti cijelu Siriju«.

U znaku utopije kao posljednje obrane od svijeta pod opsadom. Jer, da bi Fawzi i Mahmoud ostvarili snove i nastavili avanturu, trebaju biti najbolji. U protivnom ih čeka povratrak u kamp. Ali ne onaj nogometni. Jer, nada je bila i ostala DNA svih sportova.

Doduše, Ben Hanijini i El Arabijevi junaci nisu jedini koji prodaju svoje tijelo da bi preživjeli. Prisjetimo se ilegalnog afričkog migranta Amadoua koji će u uvodnoj sceni »Osvajača« u režiji belgijskog videoumjetnika Nicolasa Provosta izroniti iz mora na naturističkoj plaži.

I Amadou se poput bespomoćnog Sama Alija upušta u očajnički potez, na što ga je natjerala bešćutna brutalnost europskog kapitalizma, transformiran u seksualni stroj savršeno izbildanog torza koji je »okupirao« Europu i tijela njenih žena.

Iako će se predmetu žudnje inkarniranom u uspješnoj poslovnoj ženi koja živi u promašenoj vezi s briselskim tehnokratom predstaviti kao Mr Obama. Jer, poput Prevosta, tako i Ben Hania igra na programatski prosede.

Poput mnogih Sirijaca rođenih na »pogrešnoj strani svijeta«, koji su pokušavali sve da se dokopaju obećane Europe, tako i Sam biva najprije prokrijumčaren u Bejrut skrivajući se među kariranim torbama zbijenim u kamionu, odjeven u košulju s identičnim karirarnim dezenom.

Ta ironija junakove bizarne migrantske mimikrije ujedno je i najefektniji štos autoričina komada. Dolaskom u Bejrut, Sam prodaje tijelo i dušu ekscentričnom umjetniku portretiranom kao odbojni spoj Jeffa Koonsa, Claesa Banga i Mefista.

Taj »najskuplji živući umjetnik«, koji svoj rad svodi na »prodavanje značenja«, istetovirat će mu na leđima natpis »Viza« s evidentnim šengenskim aluzijama, da bi ga potom izložio i predstavio na aukciji, kao da je riječ o bilo kojem umjetničkom djelu.

Tada autoričin film postaje još jedan beskrvni traktat o bešćutnom umjetničkom miljeu, blizak Ostlundovu »Trgu«. Inkarnira ga Monica Bellucci u plavokosom izdanju, glumeći umjetnikovu asistenticu.

Dodirnuti dno

Tako će Sam provesti sate i sate pozirajući u muzeju, ponekad u plavom kimonu, da bi se poput El Arabijevih nogometaša umoran vratio u izolaciju sobe luksuznog hotela. Iako će ga ljudskopravaška organizacija koja se bavi zaštitom sirijskih izbjeglica opisati kao »žrtvu eksploatacije«, koliko god on priznaje da je to bio njegov vlastiti odabir.

No dok Ben Hania tretira lik migranta kao robu, sudbina Ostlundova malog migranta nije ništa manje ponižavajuća, nakon što ga muzejski kurator optuži za krađu mobitela i pokušava mu ući u trag.

Poput Provostova Amadoua, tako i Sam otkriva u Belgiji obećanu zemlju, da bi u jednom trenutku, u isti mah ekstremno filmskom, političkom i »lirskom«, bio zamijenjen za terorista, čemu je kumovala njegova hinjena provokacija.

A kad se u potrazi za slobodom dodirne dno, došlo je vrijeme za uzdizanje na površinu. U totalno ubrzanoj i forsiranoj završnici, koja koristi prežvakani ISIL-ov footage, nakon što je isti već poharao sve male ekrane na ovom svijetu.

Tada gnjevni Sam postaje svjestan igre koja će prije ili kasnije okončati pobjedom, koliko god ona dovela u pitanje njegov dignitet. Iako autorica pokušava učiniti sve da u još jednom denunciranju svih naših hipokrizija ne zaluta u slijepu ulicu sentimentalizma.

Zato je prava šteta da se ovogodišnjim oscarovskim nominacijama u kategoriji doksa, barem kad je riječ o migrantskim temama, nisu dogodili neodoljivi kapetani El Zaatarija. Iako su Fawzi i Mahmoud na festivalskoj zoom pressici naglasili da im ne treba sažaljenje, nego šansa.