Intervju s istarskim glazbenikom i dizajnerom interijera

MATTEO CETINSKI: “Želim se igrati i izražavati na sve načine koji su mi pri ruci”

Sandy Uran

Foto; PR

Foto; PR

Kroz život sam puno istraživao, nadograđivao, učio, eksperimentirao i mijenjao. Sada ta iskustva polako dolaze u službu svega što radim. Danas učim drugačije lekcije, naprimjer »više uživati u trenutku« i »biti sretan«. Zvuči kao klišej, ali meni te dvije stvari ne idu lako od ruke



S glazbenikom i dizajnerom interijera Matteom Cetinskim razgovarali smo povodom objavljivanja singla »Dovoljno glasno« u izdanju Menarta. O čemu govori pjesma te kako je nastala, doznajte u intervjuu u kojem nam je Matteo otkrio i kako se nosi s pandemijom te koju filozofiju njeguje kao dizajner interijera.


Snalažljiv i prilagodljiv


Za početak nam recite kako se nosite sa svim nedaćama koje ova pandemija donosi sa sobom?


– Imam tu sreću da i inače uglavnom radim od kuće tako da se moj ritam rada i navike nisu jako poremetili. Ključno je biti otvoren za promjene.


Mnogo se ljudi nakon početnih neugodnosti sada naviklo na rad od kuće i taj im sistem odgovara čak i više od starog. Zato treba nastojati izvlačiti i cijeniti ono što nam je novonastala situacija dobroga donijela. Ima i toga. Prilagodljivost čovjeka je stavljena na test i što prije to prihvatimo, to će nam biti lakše nastaviti sa životima. Dakle, rekao bih da sam bez obzira na ograničenja optimističan i otvoren za nove uvjete života.




Zapravo sam takav oduvijek bio. Mislim da sam to izučio kad sam otišao studirati u inozemstvo s 18 godina. Bio sam sam u novoj sredini gdje nisam poznavao nikoga i morao sam se snalaziti u novim uvjetima među novim ljudima. Kasnije sam to prenio i na posao. Poznat sam po tome što sam mijenjao struke i radio bezbroj totalno različitih poslova. Mislim da su mi upravo ta snalažljivost i prilagodljivost to omogućile.


Prvi sam album snimio kao klinac od 17 godina tako što su me stavili pred mikrofon i rekli »snimamo album«. Nisam dotada nikada ni zapjevao pred mikrofonom u studiju, ali sam se morao brzo snaći. Nakon toga je prvi TV-nastup odmah bio u udarnom terminu u emisiji »Sedma noć«, koja se emitirala uživo.


Dakle, nije bilo prostora za greške. Nakon toga Dora s »Arrivederci signorina«, isto emisija uživo, ali ovog puta i pjevanje uživo i to u emisiji koju je gledala cijela država jer je tada Dora još bila važna (smijeh). Sve to u nekoliko tjedana.


Naprosto je bilo, što bi Englezi rekli, »sink or swim«. Nedugo sam nakon toga napravio zaokret i otišao natrag na studije, s teatrologije se prebacio na novi smjer masovne komunikacije, upisao magisterij u New Yorku gdje sam se, bez ikakva iskustva, bacio u TV-produkciju.


Bio sam odjednom okružen redateljima i montažerima i očekivalo se da im pariram. Na kraju sam kao jedini stranac dobio praksu na NBC-u i radio uz ekipu SNL-a. Imao sam cijelo vrijeme osjećaj da blefiram. I blefirao sam. Sve sam u hodu učio i hvatao od ljudi oko sebe. Ako me danas pitate, najvažnije vještine koje sam stekao na fakultetu su snalažljivost i prilagodljivost, a ne sadržaj knjiga. Kad danas gledam, vidim da mi upravo te dvije vještine najviše i trebaju (smijeh). COVID, izolacija, promijenjeni uvjeti rada, sve su to za mene samo zadaci koje treba riješiti.


matteo_cetinski

Foto: PR


Ekipa poput benda


U proteklom razdoblju unatoč koronavirusnoj krizi realizirali ste treći singl naslovljen »Dovoljno glasno«. Recite nam nešto više o njemu.


– »Dovoljno glasno« je pjesma koja govori o različitim načinima proživljavanja osjećaja zaljubljenosti. Ja, naprimjer, imam tendenciju biti jako tih kad sam zaljubljen. Imam osjećaj da to treba čuvati da se nešto ne pokvari. Najtiši sam kad sam zaljubljen. Mnogi su baš tada najglasniji, žele cijelom svijetu to reći.


Zato smo napisali tekst »Dovoljno glasno«, koji govori upravo o tim različitim načinima izražavanjima osjećaja zaljubljenosti. Ovo je prvi singl na kojemu surađujem s dugogodišnjim prijateljem Tončijem Horvatom Husom, koji je iz Pule. Bio sam jedne večeri kod njega u studiju i u nekom je trenutku izvukao demo snimku koja mi je odmah zazvučala zanimljivo i na kojoj smo krenuli graditi cijelu priču. Ekipa s kojom radim glazbu funkcionira poput benda.


Sjedimo, pričamo, izmjenjujemo iskustva i to sve pretačemo u stvaranje glazbe i spota. Sve se događa organski. Ne nude mi autori gotove pjesme među kojima biram što mi se sviđa, kao što radi mnogo drugih glazbenika.


U mom se slučaju pjesma stvara u hodu, a ja sam uključen u svaki dio, od teksta i glazbe pa sve do stvaranja spota. Da biste tako radili, morate imati tim koji vas jako dobro razumije. Ako nema te kemije, naprosto je nemoguće raditi na taj način jer je dovoljno da jedna karika ne funkcionira, cijeli se stvaralački proces koči i kreću ratovi ega koji su sami sebi svrha i ne vode nikamo.


Vizualni doživljaj


Budući da ste nagrađivani dizajner, dobitnik ste dvije godine zaredom prestižne međunarodne nagrade »A-Design award«, vjerujem da kad je riječ o vizualnoj priči za spot, sami je potpisujete. Pokušajte nam opisati sam proces stvaranja tog likovno-estetskog segmenta za spot.


– Vizualni doživljaj mi je jednako bitan kao i glazba. Kad slušam pjesmu na kojoj radimo, znam da smo na dobrom putu samo kad i ako je mogu zamisliti kao videospot. Dok završimo finalni mix glazbe, u pravilu već imam cijeli spot u glavi. Tada je najvažniji zadatak da nađem pravog redatelja za priču koju sam zamislio. S obzirom na to da sam radio u TV-produkciji, znam dobro procijeniti tko bi bio za što dobar izbor i to je ključno. Nije svaki redatelj za svaku estetiku.


Na primjer, redatelj koji je radio spot za pjesmu »Vjerujem« bio je najbolji izbor za onakav spot gdje smo imali specijalne efekte, dublere, kaskadere i scenaristički pristup snimanju. Tako sam od početka znao da je Marcella Zanki, redateljica tog spota, idealna za tu intimniju priču. Njezinu estetiku volim odavno.


Ona je analogna duša i tako joj izgledaju fotografije i spotovi. Upoznali smo se na njezinoj izložbi fotografija u New Yorku i to preko zajedničkih prijatelja. Bilo je to prije desetak godina, i, eto, sada smo konačno nešto napravili zajedno. Kako ona živi i radi u Beogradu, bilo je dosta komplicirano otići tamo i snimati u vrijeme pandemije.


Odgađali smo zbog toga snimanje nekoliko puta, no na kraju smo uspjeli. Mada sam na tom snimanju pokupio koronu. Po povratku nisam imao nikakve simptome, ali sam otišao na još jedan put u Makedoniju pa sam se po povratku u Hrvatsku morao testirati radi povratka u zemlju i tako saznao da sam pozitivan na COVID-19.


Sva sreća da sam se testirao jer inače ne bih ni znao da sam zaražen te sam tako mogao ugroziti svoje bližnje. Ispalo je sve u najboljem redu. Na kraju nisam imao nikakve simptome, hvala Bogu.


Komfor je precijenjen


Kakve su vam želje i planovi za budućnost jednom kad pandemija popusti?


– Zadovoljan sam smjerom u kojem mi život ide. Kroz život sam puno istraživao, nadograđivao, učio, eksperimentirao i mijenjao. Sada nekako sva ta iskustva polako dolaze u službu svake stvari koje radim. Povratkom u glazbu zatvorio sam neki krug i sada se naprosto želim igrati i izražavati na sve načine koji su mi pri ruci.


Bio to dizajn, glazba, TV, slikanje ili nešto sasvim peto. Danas učim neke drugačije lekcije kao naprimjer »više uživati u trenutku« i »biti sretan«. Zvuči kao klišej, ali meni te dvije stvari ne idu lako od ruke. Moram se dobro koncentrirati (smijeh).


Ovaj je razgovor vezan uglavnom za vašu najnoviju pjesmu. Ipak, recite nam nešto i o vašem pozivu dizajnera te nam otkrijte kakav stil osobno preferirate?


– Dobro je to pitanje. Stalno me mučilo upravo to što nemam jedan svoj zacrtani stil. Smatram da kad radite dizajn nečijeg interijera, morate toj osobi napraviti prostor u kojem će se osjećati ugodno bez pretjeranog nametanja sebe. Prostor mora govoriti o osobama koje u njemu borave, a ne o dizajneru. To znači da je svaki prostor, poput osoba, zapravo različit.


Razumijem da je ok da određeni dizajner usavrši stil koji nazivamo njegovim potpisom pa onda klijent njega bira zbog tog stila. No to nije moj pristup. Radim sve stilove jer tako nikad nisam u zoni komfora i stalno sebe nadograđujem. Svaki stil može biti izveden dobro ili loše, ali niti jedan stil nije bolji ili lošiji od drugog.


Mnogo se dizajnera bavi takvim kategorizacijama samo zato što ne žele izaći iz zone svog komfora. To nije dobro. Komfor je precijenjen, vještina prilagodbe na nove uvjete je ključna za poslovni, ali i osobni uspjeh i u dizajnu i u ovom našem pandemijskom realitetu. A novi nam testovi tek dolaze u obliku klimatskih promjena o kojima se ne govori puno, a opasnije su za čovječanstvo. Ovo s epidemijom COVID-19 je na neki način samo priprema i upozorenje.