WHAT’S UP ISRAEL

Legendarni televizijski urednik i novinar Goran Milić u novom serijalu prvi put posjetio Izrael

Marko Dobrecović

Goran Milić u Izrael je stigao u vrijeme blagdana Sukota, Foto: HRT

Goran Milić u Izrael je stigao u vrijeme blagdana Sukota, Foto: HRT

"Oduševila me, rekao bih, uzbudljiva podijeljenost u izraelskom društvu", kazao je



Na Hrvatskoj radioteleviziji u tijeku je prikazivanje dokumentarne serije »Whats’ up Israel« autora Gorana Milića. Svakog ponedjeljka od 20.15 serija predstavlja državu Izrael, dugu povijest stradanja, pogroma, nasilnog ili voljnog raseljavanja židovskog naroda, ali i otpora, uzvraćanja u mnogim ratovima sa susjedima.


Goran Milić još se jednom otisnuo na put da bi doznao što ima novo po svijetu, a prvi je put u svojoj bogatoj karijeri posjetio Izrael, državu koja ove godine obilježava 75 godina suvereniteta te koja je, uzgred rečeno, dvije godine mlađa od samog Milića. Danas se razvoj Izraela temelji na inovacijama, no još uvijek su primjetne razlike među stanovništvom i među pojedinim gradovima.


Goran Milić razgovarao je sa stručnjacima, političarima, ali i s običnim ljudima, Izraelcima, Palestincima, kao i kršćanima koji žive na tom teritoriju. Vjerski suživot pronađen je u sinagogama, katoličkim, pravoslavnim i protestantskim crkvama te džamijama.




Snimateljska ekipa snimila je Zid plača i zidove razdvajanja te posjetila kibuce na kojima se gradila ova pustinjska zemlja i koji su od 1910. crtali granice buduće države. Autor serije je Goran Milić, redateljica je Sandra Basso, montažu potpisuju Ida Slavić, Luka Tokić i Danijel Brlas, snimatelj je Igor Dropuljić, direktor fotografije je Marjan Živić, a producentica Vesna Banović.


Povodi za emisiju


Goran Milić u intervjuu za Novi list prepričava svoje dojmove iz Izraela, iz prve ruke navodi okolnosti koje ovu zemlju čine posebnom, promišlja o tome je li Izrael sigurna zemlja, govori kako se njegov pristup putopisnim emisijama mijenjao kroz godine te još mnogo toga.


What’s up, Gorane? Uoči proljeća pripremili ste nam dokumentarnu seriju »What’s up Israel«. Odakle povod za to? Što želite postići novim serijalom?


– Emitiranje se poklopilo sa 75. godišnjicom proglašenja izraelske države, ali to nije bio presudni povod. Nego, ja već dugo razmišljam o tome zašto nitko, nikada, nijedna televizija za vrijeme SFRJ, a ni kasnije, nitko iz osamostaljenih država nije napravio malo širi, ambiciozniji prikaz života u jednoj bliskoistočnoj državi čije se stanovništvo za relativno kratko vrijeme povećalo za 20 puta. Zanimalo me je, zapravo, zašto njih to ne zanima.


Bio je to vaš prvi posjet Izraelu. Koliko ste ga poznavali, kakvim ste ga zamišljali i očekivali prije posjeta?


– U Izrael nisam išao u vrijeme Jugoslavije, jer s tom državom nije bilo diplomatskih odnosa. Dapače, zbog prijateljstva s nesvrstanim arapskim svijetom, politički Izrael tretiran je gotovo neprijateljski.


Međutim, razgovarali smo i objavljivali na televizijama mišljenja tzv. internacionalnih Židova, intelektualaca, pisaca, režisera i glumaca, ali otići u Izrael s kamerom bilo je nezamislivo. No, to se, iz meni nepoznatih razloga, po nekoj inerciji nastavilo do danas.


Foto: HRT


Pozitivna energija


Što vas je u Izraelu oduševilo, a što iznenadilo? Ima li, uz to, i nešto što vas je rastužilo?


– Oduševila me je ta, rekao bih, uzbudljiva podijeljenost u izraelskom društvu. Od najkonzervativnijih ultraortodoksnih u Jeruzalemu, do maksimalno liberalnih u Tel Avivu.


Taj sukob mišljenja koji sliči građanskom ratu, ali teži donošenju pozitivnih rješenja. I konačno, ta etnička raznolikost gdje postoji vizualna razlika između ruskih, grčkih, španjolskih, francuskih, švedskih, argentinskih, etiopskih, arapskih Židova, a svi ujedinjeni u jednoj vjeri i jednom oživljenom, gotovo nestalom hebrejskom jeziku.


Najzanimljiviji su mi bili oni koji su se doselili u Izrael prije 10-20 godina pa još sa sobom donose razmišljanja i rituale svojih bivših domovina. A iznenadilo?


Bilo je toliko svjedočanstava dramatične povijesti, susreta s ljudima nevjerojatnih sudbina i skakanja s teme na temu; od kibuca, koji su stvoreni po modelu sovjetskih kolhoza, do umjetne inteligencije koja regulira navodnjavanje biljaka u pustinji, da mi se sve pomiješalo i pomalo lutam u konačnim zaključcima. Ne… Ništa me nije rastužilo, jer se osjeća nevjerojatna pozitivna energija unatoč svim poznatim sukobima na tom području.


Izrael sa svojim susjedima ima složen odnos. Sjećamo se višednevne razmjene vatre između Izraela i pojasa Gaze iz 2019. godine. Je li Izrael sigurna zemlja? Osjeti li se tjeskoba među lokalnim stanovništvom po tom pitanju?


– Na to pitanje ljudi koji ondje stalno žive reći će da su već navikli na napetosti. Istina, i mi smo nakon nekoliko dana navikli na izraelske vojnike na dopustu, u civilnoj odjeći, ali sa strojnicom na ramenu, kako šeću ulicama usred grada.


Kod profesora aramejskog jezika, koji je govorio Isus, čuli smo pucnjavu udaljenu 300-400 metara, a on nas je uvjeravao da je to vatromet, ali čovjek se može opustiti i ne misliti na to u gradovima koji su inače puni turista.


Poželjan kaos


Jeste li imali kakvih poteškoća ili anegdota prilikom snimanja serijala?


– Mi smo došli u vrijeme blagdana Sukota, što je idealno vrijeme za snimanje; temperatura je oko 27-28 stupnjeva. Da smo došli ranije, upali bismo u cijeli mjesec praznika, a ako nekome želite zlo, pošaljite ga u Izrael u srpnju i kolovozu, jer tada su vrućine paklene.


Međutim, zemlja za koju mnogi misle da je u stalnom ratu, ima manje ograničenja i straha od kamere, nego što mi se činilo godinu dana ranije u Parizu, Londonu i Berlinu.


Ono što smo mogli naslutiti, ali nismo vidjeli, je da smo tijekom našeg boravka diskretno čuvani kako nam se nešto ne bi dogodilo jer naši vodiči bi nas upozorili da neka snimanja odgodimo, zamijenimo drugima ili od njih odustanemo s kratkim obrazloženjem da »stanje nije sigurno«.


Što ste naučili o životu iz izraelske i židovske perspektive? Kako se oni odnose prema svakodnevici, radu, obitelji…? Bismo li se mogli ili trebali na njih ugledati? Što je najbolja osobina koju posjeduje izraelsko društvo? Biste li vi mogli živjeti u takvom društvu?


– Upravo su ova vaša pitanja nit koja povezuje svih šest emisija u našem serijalu. Jedan važan aspekt ponašanja Židova u Izraelu oni nazivaju chutzpah. Uvjetno rečeno, to bi se moglo prevesti, u ekstremnom smislu, kao drskost, najpribližnije kao drčnost, a u pozitivnoj ocjeni kao odvažnost. Oni to znaju kratko opisati – budite uporni; ako vas ne prime kroz vrata, uđite kroz prozor.


Život je prekratak i prebrz da bi ga proveli u čekanju. Druga je stvar ta užarena polemika među ljudima, od onih koji se prvi put vide do najbližih prijatelja i rođene braće i sestara. Oni se svađaju, a teže boljitku.


Oni ni svoju židovsku vjeru ne tumače u striktnom smislu kako piše u Tori, nego dopuštaju stalno tumačenje i inoviranje, i to za njih nije svetogrđe. Oni kažu da je kaos u društvu, u toj stalnoj polemici, poželjan, i to zovu balagan.


E, to bih usvojio od njih, jer mi kad se svađamo, ne težimo pozitivnom ishodu te svađe, dogovoru i napretku, nego želimo pokazati tko je pametniji i nadmoćniji te prestajemo biti prijatelji, zauvijek. Ja nikad neću reći da bih negdje mogao doživotno prebivati.


Ja sigurno znam gdje će me pokopati, ali ne i gdje ću umrijeti. Izrael bih rado poželio kao prebivalište od godinu-dvije dana, dugotrajno ne. Živjeti u Izraelu, a ne biti Židov, može samo Messi, Ronaldo, Paul McCartney ili neki drugi uspješni sportaši i rokeri.


Foto: HRT


Kvalitetnije emisije


Koliko je vaš pristup putopisima i dokumentarcima drukčiji danas nego, primjerice, prije desetljeće i pol? Jeste li se odmaknuli od nekih priprema ili praksi? I s druge strane, koje pojedinosti se kao ključa dobre pripreme držite danas, jednako kao i u prošlosti?


– Ranije sam radio s jednim snimateljem i od kad sam se 1985. godine vratio iz njujorškog dopisništva, dobio sam odriješene ruke za ovakav tip emisija iz inozemstva.


Na put bismo išli samo snimatelj i ja. Danas, kao samostalni novinar, ja apliciram nekoj privatnoj produkciji, dajem prijedlog za neki projekt i, ako ga produkcija usvoji, ona aplicira kod zainteresiranih televizijskih kuća. Dakle, ja sam na honoraru. Bez obzira na to što se uvažavaju moje godine i iskustvo, danas je najmanje 50 posto doprinosa serijalu učinak produkcijske kuće.


Ona osigurava odlične snimatelje, lokalnog fiksera, dobar dio sugovornika na terenu, sve tehničke zahtjeve tih dugih putovanja, a često i vodi neke intervjue ili obrade pojedine teme. To čini da su današnje emisije tehnički puno kvalitetnije, dinamičnije i sadržajnije nego one koje sam radio prije 10-15 godina u dvojcu snimatelj i ja.


Posljednja tri serijala radio sam s produkcijom Kombinat iz Zagreba, sto emisija serije »Alkemija Balkana« radio sam sa sarajevskim Fotoartom, nedavna »Destinacija Hrvatska« s Lanom Pavić i s nekim drugima. Malo ću se pohvaliti i reći da me čak jednom prilikom doma posjetio Branko Lustig i sugerirao mi da pomogne u produkciji jednog mediteranskog projekta.


Govoreći o tome, što je vaša misija prilikom proizvodnje dokumentarnog sadržaja? Je li se ona mijenjala kroz godine s obzirom da se mijenjala i publika, budući da je današnjoj publici klikom miša mnogo toga dostupno odmah?


– Ima izmjena u pristupu. Ranije se nije mogla zamisliti reportaža ili emisija iz Pariza bez da se vidi Eiffelov toranj, muzej Louvre, Latinska četvrt, Pantheon i Notre Dame. Danas to može biti i usputni kadar od par sekundi jer sve drugo iz Pariza nađete začas na Googleu i puno više podataka u Wikipediji, ali priče ljudi koji tamo žive, njihova iskustva i teme koje zanimaju samo našu publiku, nećete naći na Googleu, a to je atraktivno za današnje dokumentarce.


Poželjan višak informacija


Kako gledate na novinarstvo u današnjem svijetu u kojem smo iz minute u minutu pretrpani velikom količinom sadržaja? Je li zdravo konzumirati toliko sadržaja koji su cjelodnevno dostupni putem interneta?


– To je uvijek ona priča je li za četverogodišnje dijete, koje u toj dobi upija brže i bolje nego ljudi u srednjim godinama, dobro da odjednom uči tri strana jezika, jer ga može zaboljeti glava.


Biste li voljeli više da svakoga dana imate odvojene susrete s ljudima kalibra kao što su Macron, Putin i Biden ili biste ih, da vam se mozak ne bi zamorio, imali jedanput mjesečno? Višak informacija po mom mišljenju nije opasnost ni za zdravlje, ni za mozak. Ako je alternativa višku informacija selektirane informacije, onda neka je višak.


I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz kakav se televizijski program opuštate u slobodno vrijeme?


– Gledam prijenose velikih nogometnih utakmica, kratke forme kriminalističkih serija, emisije koje rade moji prijatelji, jer i oni iz kolegijalnosti gledaju moje, i naravno bar jednu informativnu emisiju u danu.


Djed Frano


Gorane, tko vam je za dugovječne karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?


– Nedavno sam to i objavio. Moj djed Frano iz Slanoga rekao mi je pred smrt 1965. godine, kad sam ja upisao fakultet: »Vidiš, sinko, ti si sada preplašen, ideš među nove ljude, nove profesore, ulaziš u veliki život, malo koga poznaješ i nastojiš im se približiti, upoznati ih. Oni te primaju ili ne, nekad te znaju i poniziti, ali ti ćeš ih nastaviti tražiti i upoznavati.


To nije ugodno razdoblje, ali to je vrijeme kada napreduješ. Onda će doći razdoblje života u kojem će tebe tražiti, u kojem ćeš ti biti poznat i u mogućnosti da nekome pomogneš. To će biti udobnije životno razdoblje, ali i znak da stagniraš, da si stao. Ne dopusti da ti se to dogodi jer život je stvoren da bude težak.«