Klasik

Kum: 50 godina filmske Biblije koja nas i danas uči o – životu

Ervin Pavleković

Foto Paramount Pictures

Foto Paramount Pictures

Malo je koji film toliko obilježio posljednjih pedeset godina filmske umjetnosti kao onaj o talijansko-američkoj gangsterskoj porodici Corleone



Malo je koji film toliko obilježio posljednjih pedeset godina kao »Kum« Francisa Forda Coppole koji ove godine slavi pedesetu obljetnicu. Taj vrlo značajan film iz više razloga, »Kum« ili »The Godfather«, snimljen je 1972. godine prema istoimenom romanu Marija Puza u režiji velikoga Francisa Forda Coppole.


Uz Puza, scenarij su napisali Coppola i Robert Towne, a film donosi priču o talijansko-američkoj gangsterskoj porodici Corleone i prevratima među članovima same obitelji.


Film je dobio tri Oscara, za najbolji film, najboljeg glavnog glumca i najbolji adaptirani scenarij, a Američki filmski institut (AFI) 1997. godine uvrstio ga je na listu najboljih sto filmova na kojoj je držao uvjerljivo treće mjesto, odmah nakon »Građanina Kanea« i »Casablance«, no na novoj listi iz 2007. godine preskočio je »Casablancu« te zauzeo drugo mjesto.




Kako piše filmski kritičar Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju, Corleone je »sagradio mafijaško carstvo na temeljima ‘američkog sna’ i kapitalizma kao čovjek od riječi koji sluša svoj razum, a u džepu drži sve političare i suce, te odgojio sinove – temperamentnog Sonnyja (James Caan), usijanu glavu obitelji, nevinog Freda (John Cazale), ‘posvojenog’ i racionalnog Toma (Robert Duvall) i Michaela (Al Pacino), ratnog heroja i finog studenta koji se ne miješa u obiteljske poslove.«



Radnja filma, dakle, kronološki prati talijansko-američku porodicu u periodu od deset godina, od 1945. do 1955. godine, a uloge tumače glumci A-liste.


Kako dalje ističe, govoreći o Marlonu Brandu koji je utjelovio glavu obitelji, »Veliki Brando je zašao duboko u dušu dona i načinio da izgleda kako Corleone zapravo postoji kao »stvaran« lik i istovremeno opstoji kao mafijaška datost za vječnost, gangsterski »boss« svih gangstera.


Sva Corleoneova prošlost, koju će Robert De Niro savršeno oživjeti u (pred)nastavku »The Godfather Part II«, zrcali se u Brandovim očima i ocrtana je na njegovim borama.


Corleoneova vanjština upada u oči, njegov imidž starog i mudrog bulldoga u odijelu, Brandovo prepoznatljivo, naveliko oponašano i parodirano mumljanje o časti i zahvalnosti, no »Kum« daje interan i intiman portret mafijaša i mafije iznutra prema van, što je glavni zalog da se s filmom i njegovim likovima mnogi još uvijek mogu suživjeti.«


Srce tame


Ono što je specifično u filmu i što ističu Tomislav Brlek u natuknici za Filmski leksikon i Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju jest kontrast svjetlosti i tame, odnosno svjetlosti i sjene te odnos unutarnjeg i vanjskog prostora.


Njegić tako primjećuje da nas »prva scena uvodi u srce tame, ambijentirana u mračnu sobu koju ‘rembrandtovskim’ osvjetljenjem slika snimateljski ‘princ tame’ Gordon Willis koristeći kameru umjesto kista«.


– Dan je vjenčanja kćeri (Talia Shire) don Vita Corleonea (Marlon Brando). Dualizam svjetlo-tama, dobro-zlo, crno i bijelo, personificirano je u stilu odijevanja don Vita Corleonea (boja smokinga i košulje). Dok vani traje svadba u punom koloritu ljeta unutra se u bojama kasne jeseni odvija audijencija kod don Corleonea.


Iza kulisa vjenčanja traže se usluge i ugovaraju poslovi pa jedan pogrebnik moli Corleonea pravdu za napastovanu kćer. Coppolin film svrhovito počinje u interijerima i bojama jeseni, piše Njegić.


»Kum« je, naime, snimljen statičnom kamerom, a kako kaže natuknica Filmskog leksikona, »ujednačenom, polaganom i prijetećem ritmu, kao niz tabloa u kojima se ističe prevlast cjeline nad pojedinim detaljem, prikaz mafijaškoga svijeta razvija se kao autonoman, zatvoreni sustav, u kojemu pojedinac presudno ovisi o odnosima s drugima, ponajprije članovima svoje obitelji«.


Kako dalje Njegić govori, »The Godfather« je više od filma – život. Škola života i životnih mudrosti o obitelji, očevima i sinovima, časti, odgovornosti, nasljedstvu, odanosti, autoritetu, biznisu, respektu, licemjerstvu, izdaji i neprijateljstvu. Odgovori na sva životna pitanja mogu se naći u ovom filmu, pitate li Toma Hanksa u ‘Imaš poruku’.


Utjecaj filma i romana o mafijaškoj obitelji nedvojbeno je velik, a o tome najbolje govori činjenica da je danas »Kum« dio popularne kulture.



Guardianov Jonathan Freedland pišući u tekstu naslovljenom »Kako je mafijaška trilogija postala politički priručnik« ističe kako Puzov romaneskni predložak »Kum« danas opstaje slično kao neke bajke ili pak Biblija, a postao je narativ duboko usađen u kolektivnu psihu, redovito prilagođavan i prerađivan koji donosi priču o neželjenom nasljeđivanju, o prijestolonasljedniku koji želi pobjeći od vlastite sudbine.


Ta priča koja se, ističe Freedland, pronalazi čak i u prvoj sezoni poznate serije »The Crown«, seže mnogo dalje od same umjetnosti, jer je svojevrsna svevremenska i univerzalna lekcija o moći i autoritetu, kao i o uvijek potrebnoj suzdržanosti.


Utjecaj romana, a posebice filma »Kum«, prema njemu, pokazuje i kratka knjiga dvaju američkih vanjskopolitičkih analitičara, Johna. C. Hulsmana i A. Wessa Mitchella, naslovljena »Doktrina kuma« iz 2009. godine koji su analizirali situaciju u SAD-u krajem prvog desetljeća 21. stoljeća u kojem se isticao rat protiv terorizma te analogno tome sukobi u Iraku i Afganistanu.


Kako u toj knjizi napominju, ističe Freedland, SAD se nakon zlokobnog 11. rujna suočio sa sličnom situacijom i izborom s kojim se suočava obitelj Corleone nakon pucnjave na Donu, nakon čega i njihova moć polako jenjava.


U tom svijetu mafijaških igara moći, napominju autori, postoje različite strane; s jedne strane su liberalni institucionalisti koji, slijedeći Toma Hagena, vjeruju u stari poredak i u pregovore, dok su njima nasuprot neokonzervativisti poput starijeg sina Sonnyja Corleonea koji pak vjeruju u pokazivanje sile kao jedinoga načina da se zadrži autoritet.


Na kraju, postoje i realisti koji, baš kao i Michael, shvaćaju da će jedino kombinacija snage te mudre i strpljive diplomacije donijeti trajnu sigurnost. Upravo na primjeru toga »bestsellera«, u toj podjeli i u takvu shvaćanju obitelji Corleone imamo pokazni primjer vanjske politike, čak i više desetljeća nakon objavljivanja.


Imigrantski klasik


Kako dalje Freedman primjećuje, kad se govori o veličini »Kuma«, podrazumijeva se Coppolin film, a često zanemaruje važnost Puzova romana koji je izdan 1969. godine i koji ima neke zanimljive i danas aktualne karakteristike, pitanja ili teme.


Tako, recimo, primjećuje kako je u Puzovu romanu prisutna mizoginija, pa su žene svedene na likove starleta ili privlačnih mladih žena, no nijedna nije odveć razrađena. Također, sam roman funkcionira kao svojevrstan imigrantski klasik, s obzirom na to da se radi o imigrantskoj obitelji.


Vito je pridošlica koji danonoćno radi kako bi se, prljajući vlastite ruke, etablirao u novoj zemlji, dok njegov privilegiran i obrazovan sin žudi za uspjehom, Michaelovi su snovi svojevrsna asimilacija; on se oženi ljepoticom Wasp, nosi uniformu američke vojske i želi da njegova djeca rastu u drugome svijetu ne bi li postali liječnici, umjetnici, znanstvenici, guverneri, predsjednici ili – bilo što.



Naravno, takve su tendencije opozicija težnjama tradicije, odnosno onih starijih koji tu tradiciju njeguju, pa tako Corleone i njegova supruga, Talijani, s neodobravanjem promatraju svoju djecu kako se asimiliraju u novoj zemlji i kako su zaokupljeni životom u toj zemlji koja je, po svemu sudeći, njihov dom.


S obzirom na to da se radi o kriminalnoj obitelji, ta nostalgija za domovinom i poštovanje običaja ili tradicije iskazana je na nekonvencionalne načine, pa tako Peter Clemenza, univerzalni glas imigrantske generacije, koji je trenirao Sonnyja kaže za njega kako je bio previše amerikaniziran, što prepoznaje u činjenici da je više volio jednostavan anglosaksonski pištolj.


U njegovu liku, no i portretiranjem cjelokupne imigrantske obitelji dan je sudar novog i starog, odnosno tradicije i nostalgije nasuprot novom i zapadnom koje želi ostvariti američki san, stoga je i sam roman, kao i film »Kum«, klasična priča o Americi dvadesetoga stoljeća, o očevima i sinovima, o požudi, bogatstvu i ambiciji, a čitat će se sve dok će i sami čitatelji biti fascinirani obitelji i moći.


»Kum 2«


Drugi je nastavak uspješnice iz 1972. godine snimljen samo dvije godine nakon, 1974. godine, također u režiji Francisa Forda Coppole, također na temelju Puzova romana iz 1969. godine koji je, uz Coppolu, još jednom prekrojio priču.



U drugome se nastavku pojavljuju Al Pacino, Diane Keaton, Robert De Niro, a donosi nastavak priče o obitelji Corleonem s time da se narativna linija odvija u dva pravca, jedan je onaj koji se nastavlja na radnju prvoga filma i događaje iz toga filma koji se vrte oko glave obitelji Corleone, dok je druga linija ona koja prati njegova oca Vita i njegov život od djetinjstva na Siciliji, do porodice Corleone u Americi.


Drugi je nastavak bio dobro primljen od publike, ispunio je očekivanja, a hvalila ga je i kritika, što je na kraju rezultiralo s jedanaest nominacija za Oscara, od kojih je osvojio šest – za najbolji film, najbolju režiju, najboljeg sporednog glumca (De Niro), najbolju scenografiju, najbolju originalnu glazbu te najbolji adaptirani scenarij.


»Kum 3«


​Nakon uspjeha prva dva nastavka, treći dio u trilogiji »Kum« koji donosi sagu o obitelji Corleone snimljen je 1990. godine, opet u režiji Coppole, kao i njegovome adaptiranome scenariju koji je izmijenio s Puzom.


Još jednom galeriju likova članova obitelji Corleone utjelovili su Pacino, Keaton, Shire, Garcia Wallach, Mantegna, Fonda, Hamilton i Sofia Coppola. Treći je dio ujedno i posljednji film koji je zaključio obiteljsku sagu na čelu s Michaelom Corleoneom.



Posljednji film obrađuje i neke stvarne događaje poput smrti pape Ivana Pavla 1. i bankarskog skandala koji se veže u talijansku banku Ambrosiano. Inače, Coppola je imao namjeru snimiti samo dva filma, a treći je trebao biti svojevrstan epilog, stoga je za naziv trećeg filma predlagao »Smrt Michaela Corleonea« što je producentska kuća Paramount Pictures odbila.


Prva su dva nastavka bila najuspješnija, dok treći nije stekao takvu popularnost te su mnogi zamjerili Coppoli što se uopće odlučio na snimanje trećeg dijela i što je time pokvario uspješna prva dva dijela.


Iako je treći nastavak imao generalno loš odjek, mišljenja su ipak bila podijeljena; većina je kritičara hvalila Pacina i sam scenarij, dok su drugi smatrali da je radnja zamršena, a neki su kritizirali i glumu Sofie Coppole.


Ostavite pištolj, uzmite canolli


Jedna od najpoznatijih rečenica u filmu, »ostavite pištolj, uzmite canolli«, zapravo je improvizirana, a Richard S. Castellano koji je utjelovio Clemenzu trebao je samo replicirati s »ostavite pištolj«, no nakon što mu je njegova supruga, glumica Ardell Sheridan sugerirala da nadoda drugi dio s »uzmite canolli« redatelj ga je odlučio ostaviti u filmu, što se pokazalo kao dobra odluka, jer je to jedna od neprepoznatljivijih rečenica u filmu.



Canolli se, naime, odnosi na desert iz prethodne scene koji je Clemenza trebao uzeti.


Biografske pojedinosti


​Nakon filma »Kum« glumačke karijere Duvalla, Al Pacina, Canna i Branda krenule su uzlaznom putanjom. Prije 1972. godine i uloge u »Kumu«, Marlon Brando nije imao značajniju ulogu još od hita »The Young Lions« i posljednje nominacije za Oscara za film »Sayonara« 1958. godine, a lik Don Vita Corleonea donio mu je drugog Oscara za glavnu mušku ulogu.


Danas se Marlon Brando smatra jednim od najznačajnijih glumaca u povijesti filma, posebice značajnog u poslijeratnom periodu, a našao se i na listi Američkog filmskog instituta kao četvrti najveći glumac koji je na velikome platnu zaigrao prije ili tijekom 1950-ih godina.


Zanimljivosti vezane za proces nastanka filma


Ono što je zanimljivo, uzevši u obzir činjenicu da je glumačka postava u »Kumu« izvrsna, kako je i sam Stanly Kubrick jednom prilikom izjavio, jest činjenica da Al Pacino nije bio prvi izbor za ulogu Michaela Corleonea, već su producenti priželjkivali, recimo, Roberta Redforda, no nakon što je sam Coppola vidio Pacina na Broadwayu, znao je kako baš on treba utjeloviti Michaela.



Ipak, tijekom snimanja, Pacino i nije zadovoljavao sa svojom interpretacijom člana obitelji Corleone, pa su ga pokušali nekoliko puta otpisati.Također, Marlon Brando nije bio prvi izbor studija za ulogu Don Vita, no nakon što je studio vidio njegovu prijavu na audiciju za tu ulogu, ipak se odlučio za njega.


Također, zanimljiva je činjenica da je u filmu istaknut odnos svjetlosti i sjene, a smatralo se kako film zapravo ima loše osvjetljenje. Naime, snimatelj Gordon Willis svaku je scenu osvjetljavao tako da djeluje prigušeno, mračno i tamno, ne bi li dodatno naglasio važne i bitne događaje koji nose kakav negativan predznak.


To se u cjelini nije svidjelo čelnicima producentske kuće Paramount Pictures koji nisu odobravali takvo osvjetljenje koje su smatrali lošim, no na kraju ih je Coppola uz pomoć snimatelja razuvjerio.