Zaigrane glumice

Katarina Arbanas i Karmen Sunčana Lovrić: Savršena žena ne postoji

Ante Peričić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Uvjeravaju nas da možemo biti savršene ako idemo na taj i taj tretman, ako razmišljamo na taj i taj način. Sve je to laž i tu smo laž nastojale raskrinkati. Ismijale smo koncept savršene žene koji nam se prodaje, poručuju Katarina Arbanas i Karmen Sunčana Lovrić.



Katarinu Arbanas i Karmen Sunčanu Lovrić upoznali smo gledajući njihovu crnohumornu autorsku predstavu, u molijerovskom stilu, imena »Moderna Afrodita«.
Način na koji su se ove dvije glumice poigravale temama s kojima se sukobljava zapadni svijet, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. One su stvarajući, potom i glumeći Mariju i Magdalenu, nastojale odgovoriti na svoja imanentna pitanja koja se ne razlikuju posve od općih jer je čovjek, ipak, društveno biće. Kod njih se homo ludens suprotstavlja homo faberu. One su artistkinje, zaigrane glumice i u profesionalnom i u djetinjem smislu, a istovremeno marljive radnice, djelatne, pragmatične i borbene žene svjesne svijeta koji ih okružuje.


Igra sudbine


Upoznale su se, kažu, tako što je Katarinin bivši muž Mladen Vujčić neko vrijeme bio Karmenin momak. I brak i veza su se raspali, ali prijateljstvo je ostalo.
– Svima je to bilo čudno, kao, kako se vi družite – bivša žena i sadašnja djevojka? Nama to nije bio problem jer smo se odmah ‘skužile’. Prošlo je neko vrijeme, prošli su brakovi i veze, a nas smo dvije ostale u prijateljskim odnosima, dugo godina smo htjele raditi nešto zajedno i onda smo krenule s »Modernom Afroditom«, svjedoče glumice koje su se za ovu cjelovečernju predstavu pripremale manje od mjesec dana!


Karmen je dugo vremena htjela raditi monodrame na temu strašnih žena – žena koje su se usudile biti drukčije, izaći izvan okvira i mijenjati svijet.
– Bila sam zaintrigirana time kako su naše žene, prije sto i više godina – od Zagorke, Brlić-Mažuranić, Raškaj i tako dalje, bez ikakvih uvjeta radile fantastične stvari. Znate, u Hrvatskoj je postojao zakon da žene nisu smjele biti učiteljice, potom su smjele biti učiteljice, ali se nisu smjele udavati i imati obitelj.


Najdraža glumačka forma i neostvarena glumačka želja



Katarina: Je li mi grah pao ili se jednostavno tako osjećam, ali najviše se bavim dramskim kazalištem i lutkarstvom koje je medij u kojem se dobro snalazim i izražavam, napose zato što je usko vezano uz likovnost. Obožavam pokret te sam u Varaždinu prošle godine radila scenski pokret za jednu predstavu, što me čini izuzetno sretnom. Želja mi je do kraja života raditi kazalište i odigrati još milijardu različitih uloga i da mi svaka od njih, u trenutku dok ih radim, bude najbolja.
Karmen: To mi je pitanje oduvijek bilo teško. Put mi je bio specifičan, nisam s Akademije, pa sam prihvaćala sve moguće poslove koji su me interesirali. Jako mi je blizak filmski kadar, drukčiji je izričaj – ali jednako se ugodno osjećam pred kamerom i na sceni, iako je kazalište, ustvari, forma u kojoj se osjećam najprirodnije. Obožavam radiodrame – užasno sam ih puno slušala kao dijete i godinama sam htjela raditi radiodramu i napokon mi se ta želja ostvarila. Što se želja tiče – složila bih se Katarinom, ali u ovome bih času željela baš jednu brutalno dobru filmsku ulogu, osjećam se spremno.

Nakon toga su se izborile za brak, ali zakon im je dozvoljavao da se udaju samo za učitelje, i tako dalje, kazuje Karmen.


Katarina dodaje kako su intenzivno razmišljale o uspjesima tih žena u nepovoljnim uvjetima te im je inspiracija bila i to što su se te žene držale zajedno i jedne drugima pomagale.
– To se sve nadovezalo na tu vječnu temu – zašto je kod nas žena protiv žene, zašto žena ženi mora biti vuk. I onda smo rekle – idemo raditi predstavu o ženama s dva glavna pitanja – što to znači biti žena danas i mora li žena ženi biti vuk. Napustile smo ideju strašnih žena i krenule se baviti našim pričama i iskustvima, iskustvima ljudi s kojima smo u kontaktu, povezavši sve to unutar jednog hrvatskog konteksta, ali i mitološkog, u krajnjoj liniji, jer mitologija suptilno prožima predstavu, napose kroz simboliku, tvrde glumice.


Afrodita i Eva


Od svih mitoloških žena – zašto baš Afrodita?
– Afrodita je, poput Eve, žena koja radi problem, ona koja je krivac. ‘Cherchez la femme’. Ona donosi razdor. Istovremeno, Afrodita je savršena, najljepša, ona je omogućila Parisu savršenu ženu. A mi se igramo pitanjem – što je danas savršena žena, što danas mora imati da bi bila Moderna Afrodita, tvrdi Katarina, i odgovara kako, u predstavi, nisu ponudile odgovor na to pitanje.



– Kad taj odgovor ne postoji! To je ključ i tu nas varaju, uvjeravaju nas da možemo biti savršene ako idemo na taj i taj tretman, ako razmišljamo na taj i taj način. Sve je to laž i tu smo laž nastojale raskrinkati. Ismijale smo koncept savršene žene koji nam se prodaje, tvrde naše sugovornice koje su 24 sata dnevno, mjesec dana, radile na ovoj predstavi.


Za njih je to uobičajeno, obje su slobodne umjetnice – dio populacije koji je, posebice u posljednje vrijeme, financijski i poslovno izuzetno nestabilan.
– Biti slobodnom umjetnicom nosi sa sobom puno prednosti i izazovnih stvari. Prije dvije godine situacija je bila posve drukčija, bilo je puno više posla, više se radilo i ‘proizvodilo’, lakše se dolazilo do angažmana nego što se dolazi u ovome trenutku. Nije bajno. Zapravo, uvijek je najteže to što radiš za puno poslodavaca, puno vremena odlazi na dogovore, birokraciju, na pokrivanje svih izdataka i zadataka, a honorari najčešće ne stižu na vrijeme, uvijek nešto zbrajaš od prije, zoveš za svoj novac i tako dalje. Opet, s druge strane, lijepo je to što si slobodan i što prihvaćaš raditi svari koje ti se sviđaju. Ne moraš nužno raditi sve projekte po zadatku, već ono što odabereš i što bi htio, tvrdi Katarina.


Karmen se osvrće i na samu terminologiju. Važno je, kaže, koristiti termin ‘samostalni’, a ne ‘slobodni’ umjetnik.
– Kada je krenula pandemija, mnogi su počeli manje zarađivati, dobivali su otkaze i tako dalje. Mi tako živimo otpočetka, cijeli život. Ja nikad ne znam hoću li sljedeći mjesec zaraditi 20 tisuća kuna, pa 4 mjeseca nakon toga ništa. Ne znaš hoće li ti uletjeti projekt ili neće. Nesiguran je to život. Kao što je rekla Katarina, imaš privilegij raditi stvari koje sam odabereš, možeš osnovati svoj teatar i svoju trupu, ali uglavnom radiš poprilično iz ljubavi i strasti. Teško je doći do sredstava, istovremeno moraš biti glumac, producent, redatelj, kostimograf, tehničar, rekviziter, propagandist i što sve ne. Odrađujemo, znači, deset uloga i poslova, a plaćeni smo za jedan, i to u minimalnom iznosu, tvrdi Lovrić.


Nezavisna scena


Obje se slažu da im, baš po pitanju »Moderne Afrodite« nije problem biti deset različitih osoba istovremeno, jer je riječ o svojevrsnom ‘spiritus movensu’. Nisu ljubomorne na ostale kolege, niti bi zabranjivale onima koji su zaposleni u nacionalnim ili gradskim teatrima da rade i na nezavisnoj sceni.


Posao je, kažu, specifičan jer za određeni je karakter potrebna određena osoba.
– Redatelj, kao kreator, ima neku viziju – na koji bi način htio da netko iznese taj lik. Ne mislim da je nešto grešno kada naši stalno zaposleni kolege igraju i kao honorarci. Normalno je da tražiš glumca koji ti u tom trenutku odgovara, veli Katarina, dodajući da problem možda jest to što se u našim kazališnim kućama unutar jedne generacije zaposli većina glumaca i što se ne radi puno audicija, pa nedostaje svježine.


Karmen na sve kazališne umjetnike gleda kao na svoje kolege te je svjesna da 2020. godine, primjerice, nitko nije igrao, ali ona, za razliku od stalno zaposlenih, baš kao i Katarina, nije imala sigurna primanja.
– U cijeloj sam godini odigrala pet predstava i nisam mogla doći do prihoda. Ali, čvrsto vjerujem da bez obzira na to jesi li član nacionalnog teatra, gradskog ili pripadnik nezavisne scene – sve ovisi o tebi samome. Sustav je nepravedan na državnoj razini jer se za kulturu užasno malo izdvaja. Ljudi su često protiv nezavisne scene jer je ne razumiju. Kada smo se mi oglasili i rekli da nam je teško, da nemamo od čega živjeti, uglavnom smo dobivali komentare u stilu: a tko ste vi, samo žicate pare od države, što uopće hoćete, i tako dalje. Nezavisna je scena ta koja apsolutno sve što dobije vraća u državnu blagajnu kroz poreze, prireze i ostalo.


Mnogo kritičara i dio publike u posljednje vrijeme tvrdi da je nezavisna scena puno kvalitetnija od institucionalnog teatra, na što one daju jednostavan odgovor – oni koji rade na nezavisnoj sceni, rade to iz strasti.


– Mi smo, u mjesec dana, napravile predstavu, odradile tisuću uloga, nismo spavale, a opet – svaki dan nas je to činilo sve radosnijima. I sada je pred nama ogroman posao. Premijera je bila zimus, a mi opet svakodnevno moramo pokušavati prodati našu predstavu. Uvijek idemo sa stavom da se rad isplati, pogotovo rad iz ljubavi, i da ljudi to prepoznaju. Pa vi i u Hrvatskoj imate primjere ljudi koji su uspjeli uzdići svoja nezavisna, privatna kazališta, postali su prepoznati, cijeni ih se i poštuje i imaju svoju publiku koja će doći na svaku predstavu. Kerekeši, Gavran, Moruzgva, Triko Cirkus Teatar, Mala scena i tako dalje. Sve su to kazališta koja su uspjela vlastitim trudom i zalaganjem. A igrati u tim teatrima je istovjetno igranju na velikim scenama – pruža jednako, ako ne i veće zadovoljstvo.


Rad iza scene


Obje su od djetinjstva imale sklonost ka umjetničkom izražavanju te su se, s vremenom, odvažile na jednu dosljednost, onu glumačku, iako svoju energiju ispoljavaju na raznim poljima umjetnosti – od pisanja, slikanja, pa do plesa. Karmen je, primjerice, žrtvovala svoju akademsku karijeru i fakultet za glumu, iako – ona to ne zove žrtvom, već oslobađanjem. Katarina se rado prisjeća predstave »Slike Marije« osječkog HNK-a koja je, između ostalog, odredila njen životni put.


– Toliko me je potresla da sam tada, sa svojih petnaestak godina, dobila jasnu ideju u glavi da jedino tim putem, odnosno putem umjetnosti, možeš postići neku suštinsku promjenu u čovjeku, to jest stvarno izraziti nešto specifično i nešto što nekoga može taknuti i dati mu snagu i perspektivu, tvrdi Arbanas čijih je pet napisanih tekstova za djecu odigrano u kazalištima Hrvatske, ali i inozemstva.
Karmen se, između ostalog, bacila i na rad iza scene, u sklopu svoje umjetničke organizacije Studio 9 te tako napisala i režirala predstavu »Čovjek koji je htio«. Zaključak je – u teatru nema talenta koji je nepotreban.
Rado se prisjećaju svojih najranijih, afirmativnih godina, pa smo ih pitali – bi li devetogodišnje Katarina i Karmen bile zadovoljne svojim trenutnim jastvom, na što su glumice jednoglasno odgovorile – da.
– Dijete u sebi ne smijemo izdati.