INTERVJU

Husein Hasanefendić Hus: ‘Prve probe bez Akija bile su bolne, svako malo pa bi netko zaplakao’

Anđela Parmać

Fhoto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Fhoto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Osnivač i vođa Parnog valjka, hrvatski glazbenik, skladatelj, tekstopisac, gitarist, o skorašnjem koncertu u subotu, 25. lipnja u pulskoj Areni.



Dovoljno je reći… Aki – ime je koncerta koji će 25. lipnja zajedno s prijateljima održati članovi benda Parni valjak s ciljem proslave života jednog od najvećih rock pjevača s naših prostora – Akija Rahimovskog. U prilog tome da je riječ o koncertu koji publika nestrpljivo iščekuje, pored nebrojenih entuzijastičnih komentara po društvenim mrežama, svakako svjedoči i munjevita prodaja ulaznica.


Očekivanja od ovog dostojanstvenog open-air slavlja ostavštine prerano preminulog frontmena u punom kapacitetu pulske Arene su utemeljena na spektakularnom koncertu koji je u ožujku održan u do posljednjeg mjesta ispunjenoj zagrebačkoj Areni.


Tada je dirljivom izvođenju svevremenskih hitova Parnog valjka svoj obol dalo čak trinaest prijatelja s domaće glazbene scene, među kojima su se posebno istaknuli iskusni Gibonni, Nina Badrić i Davor Gobac, ali i mladi kolege Dino Jelusić te Filip Rudan, dok je zahvaljujući prepoznatljivoj boji glasa, upravo sličnoj onoj njegova pokojnog oca, okupljenima emotivni vrhunac omogućio Kiki Rahimovski.




O razlozima odabira lokacije, o repertoaru, ali i emotivnom stanju uoči koncerta porazgovarali smo s osnivačem i vođom Parnog valjka, hrvatskim glazbenikom, skladateljem, tekstopiscem, gitaristom i mnogo, mnogo više – Huseinom Hasanefendićem Husom.


Foto: Saša Huzjak


Tajna veza


Nakon veličanstvenog koncerta u zagrebačkoj Areni, kako to da ste se i ovog puta odlučili za još jednu Arenu, samo ovu znatno stariju u Puli?


– Ako je Aki sa Zagrebom bio u braku, Pula mu je bila ljubavnica. Često je odlazio u Pulu i Istru. Imali su neku tajnu vezu, a držao je i ključeve grada. Bio je to prirodan odabir. Na svim ostalim ponudama iz cijele regije smo se zahvalili i odbili. Bilo bi to kao eksploatacija tragedije koja nas je temeljito pogodila.


Kako ste isplanirali repertoar koji planirate izvoditi?


– Izmijenit ćemo djelomično repertoar, kao i goste, ali načelno će koncert u Puli biti vrlo sličan zagrebačkom. Teško je tu nešto dodati ili oduzeti.


Nakon Akijeva preranog odlaska, kako se vi, ali i ostali članovi benda, nosite s nastupima? Je li točna pretpostavka kako je čitavo funkcioniranje benda promijenjeno?


– Te prve probe su bile bolne, svako malo bi se netko slomio i zaplakao. Posebno teško je bilo izaći na binu, a njega nema. Četrdeset sedam godina smo mi proveli zajedno, čitav jedan život. Međutim, energija i ljubav koju nam je publika dodala bila je nevjerojatna. To nas je diglo, a to očekujem i u Puli, jer znam da dolazi publika koja nas voli, voli naše pjesme i voljela je Akija.


Fhoto: Luka Stanzl/PIXSELL


U potrazi za “garažom”


Posjedujete li snimke nekih pjesama s Akijevim vokalom, a koje su još bile u izradi? Ako da, planirate li ih objaviti?


– Postoje neke snimke, ali polako.


U jednom od nedavnih intervjua ste izjavili kako tragate za prostorom za probe i skladištenje opreme, što je evidentan znak slabog institucionalnog ulaganja u glazbenu infrastrukturu. Jeste li taj problem riješili? Koliko često održavate probe?


– Da, bili smo u jednom trenutku na ulici s tonama opreme i da, institucije kojima smo se obratili nisu mrdnule prstom, iako ništa nismo tražili besplatno. Na kraju, kao i do sada, snašli smo se sami, jer ako ne možemo svirati, gubimo svrhu. Sada imamo po nekoliko proba tjedno.


Niste krili kako smatrate da je upravo glazbenu industriju najviše pogodila pandemija. Mislite li da je država trebala snažnije podruprijeti glazbenike? Kako komentirate izjave značajno mlađih kolega koji tvrde da slavni nemaju pravo kukati jer su već dovljno osigurani?


– Država je kasno reagirala i po meni neadekvatno, ali što se kaže – bolje išta nego ništa, jer navikli smo na ništa. Što se tiče izjava na koje aludirate, čini mi se da te kolege ne razumiju razliku između želje za sviranjem i zarađivanja.


Je li i za vas kao autora tekstova, kao i za mnoge druge diljem svijeta, vrijeme pandemije bilo plodonsono? Koliko ste i kako tada stvarali?


– Depresivna vremena, depresivni rezultati. Iznjedrio sam podosta glazbe, ali u nekom trenutku sam shvatio da imam gomilu tužnih pjesama. Kome to treba. A onda se dogodi Aki, i ono malo veselja što je preostalo u meni nestaje pod naslagama žalosti. Nadam se da će se s vremenom naći razlog za sretnu pjesmu.


Hus i Aki rado su razgovarali za Novi list


Pjesme iz duše


Koliko se vaš današnji rad na pjesmama razlikuje od onog početničkog iz doba rane mladosti?


– Kao klinac sam smišljavao pjesme doskočice, a danas pjesme istiskujem iz duše. Samo što je duša malodušna zadnjih nekoliko godina.


Što vas motivira da stvarate i dalje? Kakav savjet biste dali mladima koji se žele afirmirati na današnjoj glazbenoj sceni?


– Ne znam što reći što me tjera dalje. Lova sigurno nije. Možda nisam sasvim odrastao, pa još nešto idealizma tinja u meni. Što se savjeta tiče, sorry, nemam ih. Što klince boli dupe što ja mislim. U mojem svijetu je rad, vjera u sebe i dobra pjesma sve što treba. Naravno, uz nešto talenta i dobre doze samokritičnosti kojima su me naučili pokojni Glavan i Vrdoljak, pa ako je to savjet, eto im.


 


Najbolji kritičar


Kakvo je po vama trenutačno stanje u hrvatskoj glazbenoj industriji? Jesu li vladari radijskog etera istodobno i najbolje od hrvatske glazbe? Mislite li da svi izvođači uživaju jednaku priliku medijske zastupljenosti ili ima i jednakijih među jednakima?


– Ne bih o tome. Previše bih prostora potrošio, a i uzaludnog truda. Pojednostavljeno, dobra pjesma može, ali i ne mora nužno biti hit, kao što ni hit nije nužno dobra pjesma što ostaje. U današnjem trenutku, ova druga kombinacija je češća. Na kraju balade – vrijeme je najbolji kritičar.


Je li vašem neprikosnovenom uspjehu, i to ne samo karijernom, već i ovom, vjerujem da ćete se složiti i još važnijem – privatnom, dao neki znakovit obol upravo roditeljski odgoj?


– U mojim formativnim godinama roditelji su mi nenametljivo usadili ispravan sustav vrijednosti, što sam, naravno, shvatio u nekim zrelijim godinama kada bih se lovio kako izgovaram neke poznate rečenice svojoj djeci, i valjda dovoljno samopouzdanja da sam odaberem put kojim želim ići.


Što mislite, čime biste se bavili da niste uspjeli kruh osigurati glazbom?


– Mislim da će to ostati nepoznanica.