Franju Barišića, lika iz »Zabranjene ljubavi«, tumačio je Vladimir Tintor i tom ulogom obilježio i svoju karijeru, ali i generacije televizijskih gledatelja u Hrvatskoj. Nakon toga dominantno se posvetio kazališnom radu u svom matičnom teatru, odnosno u HNK-u u Osijeku, da bismo ga sada imali prilike gledati u najnovijoj seriji »Kumovi« Nove TV gdje igra tajkuna Aljošu Gotovca. Kako, s vremenskim odmakom, gleda na »Zabranjenu ljubav«, novi televizijski angažman, ali i na kazalište, Osijek i neostvarene profesionalne želje otkrio nam je u sljedećim retcima.

»ZABRANJENA LJUBAV«

Prije desetak godina slovili ste za jednog od naših najpopularnijih televizijskih glumaca. Onda vas, na televiziji, osim u reprizama, nismo pretjerano gledali. Sada ste se vratili na velika vrata, pa se postavlja pitanje – kako je biti na televiziji nakon toliko godina? Zaustavljaju li vas ljudi na ulici, mahom oni kojima ste obilježili djetinjstvo glumeći u »Zabranjenoj ljubavi«?

– Mislim da najbolje stvari u životu dođu kada trebaju doći i čini se da se nakon »Zabranjene ljubavi«, koja je toliko ostavila traga, i trebao pojaviti projekt poput ovog koji ljudi jednako vole. Tako da mi nije žao te pauze jer u njoj nisam stagnirao, radio sam puno na sebi i svom glumačkom zanatu u HNK-u Osijek. Što se prepoznavanja na ulici tiče, nakon »Zabranjene ljubavi«, kako sam se povukao s televizije, ljudi su zaboravili moj lik, što je normalno.

Moram priznati da sam čak i uživao u anonimnosti. No i dalje sam često sretao ljude koji su odrastali uz tu seriju i tek sam kasnije osvijestio kako je to dragocjeno i kolika mi je zapravo čast da sam, eto, svojom ulogom bio dio nečijeg odrastanja. To je najvrijednije od svega što se moglo dogoditi.

Kako vam se sviđa rad na seriji »Kumovi« i način na koji je publika istu primila? S kim najviše volite dijeliti scenu?

– Iskreno, imam scene sa svim kolegama iz serije. Naravno, s nekima više, s nekima manje, no sa svima uživam raditi jer su to sve redom vrhunski profesionalci te mirni i zreli ljudi. Rad na seriji zna biti dosta naporan, međutim, sav taj umor gotovo i ne primjećujem jer je projekt vrijedan, zanimljiv, topao te obiteljski, a ljudi su ga jako lijepo primili.

LIJEPA I VELIKA OBITELJ

Možete li podijeliti neke situacije sa seta?

– Ono što je jako lijepo unutar ovog projekta jest to što se svi međusobno podržavamo i što i glumački i tehnički sektor serije savršeno surađuje. Ne znam koju bih situaciju izdvojio, ali svaki dan imam osjećaj da sam unutar jedne lijepe i velike obitelji.

Kako biste opisali svog Aljošu?

– Moga Aljošu svi percipiraju kao tajkuna varalicu i čovjeka koji je došao u Zaglave soliti pamet. Međutim, on je, ne svojom krivicom, tu i pokušava učiniti sve najbolje za svoju obitelj koja je izmještena iz svog uobičajenog života. Velik dio njegovog obitavanja u Zaglavama tako je vezan uz brata od kojeg se potpuno razlikuje, ali ipak stalno pokušava s njime pronaći nekakav zajednički jezik. Aljoša je, osim toga, vezan uz Stipana i zanimljivo mi je kako se, kroz seriju, razvija taj odnos oca i sina.

Koliko su kvalitetne naše TV serije? Jesmo li svjesni njihovog značaja po našu kulturu i društvo?

– Po mom je mišljenju serija »Kumovi« donijela nešto jako lijepo u taj svijet hrvatskih serija. Duhovita je, nepretenciozna, a opet utemeljena na nekim realnim situacijama i stvarnom životu. Mislim da je to ono što publika prepoznaje i što u ovoj seriji voli. Svakako da televizija, kao medij, ima velikog utjecaja na naš život, pa tako i u ovom, umjetničkom dijelu televizije, volim vjerovati u to da možemo ljudima donijeti zabavu, toplinu i neke lijepe, nove, ali i stare vrijednosti.

Foto: PRESS NOVA TV

UČENJE I RAZVIJANJE

Kako dominantno radite u osječkom HNK-u, primjećujete li kod sebe, kao glumac, promjene, odnosno utjecaj kazališta na vaš glumački poziv? U kojoj mjeri uči i utječe televizijski/filmski set na glumu na pozornici i vice versa?

– Mislim da svaki glumac svakim novim projektom – bio projekt u kazalištu ili na televiziji, uči i razvija se. Mogu reći da imam više iskustva u kazalištu, pa mi je ono već poznati teren. Bez obzira na to, i tamo imam puno za naučiti. Televizija i film drugačiji su mediji, ali kod mene vrijedi pravilo koje kaže da se valja truditi ispričati priču i donijeti ljudima emociju, posvetiti se svom liku najviše što je u danom trenutku moguće, o kojem god mediju da je riječ.

Živi li kazalište u Osijeku, odnosno idu li Osječani u teatar? Kazališna scena u Hrvatskoj u velikoj je mjeri centralizirana, treba li poraditi na međugradskoj suradnji, pa makar između nacionalnih kuća?

– Koliko mi je poznato, nekada su nacionalne kuće surađivale upravo na način da razmjenjuju predstave. Zašto je to sada rijedak slučaj, doista ne znam, ali bilo bi lijepo, pogotovo za kazališne sladokusce, da se takva suradnja obnovi i nastavi. Što se Osijeka tiče, on oduvijek ima velik broj ljudi koji vole kazalište, koji redovito kupuju pretplatne karte i stvarno štuju i vole glumce svog teatra. Osječki HNK živio je i u vrijeme COVID-19, koliko su to prilike dopuštale. Svakako da se veselimo ublažavanju mjera i povratku te divne publike u kazališna sjedališta.

Foto: PRESS NOVA TV

AKADEMSKA KARIJERA

Odavno ste prestali biti društveno angažirani, kao što ste to običavali. U čemu danas uživate?

– Odlučio sam sve što imam reći to reći svojim radom i svojim ponašanjem. Ne volim docirati ljudima, ne volim osuđivati ljude, gledam svoj put i nadam se da ću bar malo promijeniti svijet nabolje. Veseli me moj vrt, posao, druženje s prijateljima i proljeće.

Vidite li se u akademskoj karijeri?

– Imao sam priliku, godinu dana, raditi na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, kao umjetnički suradnik. Taj sam poziv prihvatio najviše zbog toga jer sam htio provjeriti hoću li moći raditi s mladim glumcima, tj. hoću li uspjeti prenijeti barem dio svog znanja. Tamo sam stekao divna iskustva i moram reći da su me ti mladi ljudi nečemu naučili. Sigurno da bih volio ponovo takvo što raditi, kada prilike to dopuste.

Koja vam je neostvarena profesionalna želja?

– Naravno da imam neke uloge koje bih volio odigrati, no ne smatram se zakinutim ako se to ne dogodi. Puštam da život donese ono što mi pripada i što mi je suđeno i jednako jako se iznova veselim svakom novom projektu i svakoj novoj ulozi.