Dunja Knebl

Glazbena diva i čuvarica bogate hrvatske tradicijske glazbe: “Nikad u životu mi nije bilo bolje”

Ante Peričić

Foto: Josip Mišković

Foto: Josip Mišković

Dunja Knebl je i živopisna pripovjedačica i vrsna vokalna interpretatorica gotovo tri desetljeća na sceni



Svaki bi čovjek od Dunje Knebl mogao naučiti nekoliko esencijalnih lekcija za bolji i ispunjeniji život. Mi smo se, nakon razgovora s njom, svojim domovima vratili s dvije najvažnije – čovjek mora voljeti ono što radi jer jedino tada rad ima dugoročne plodove, te za prave stvari doista nikada nije kasno!


Foto: Doringo PhotographyD


Naša glazbena diva, čuvarica i promotorica bogate hrvatske tradicijske glazbe, živopisna pripovjedačica i vrsna vokalna interpretatorica, vratila se nedavno iz Beograda i to s desetog izdanja Todo Munda, festivala svjetske glazbe. Tamo je, sa suradnikom Rokom Margetom, nastupila te joj je, prije samog nastupa, uručena nagrada Povelja sa statuetom Vojin Mališa Draškoci koja za cilj ima poticati, razvijati i popularizirati rad umjetnika koji uzorno stvaraju nadahnuti tradicionalnom glazbom.


Kao djevojčica, zbog očevog posla živjela je u SAD-u


Dojmljiva je jedna njena misao koja kaže: »Od SAD-a, preko Indonezije pa sve do Rusije – svjedočila sam strašnim kontrastima između siromašnih i bogatih te sam osvijestila koliko je ljudska pohlepa besmislena«.


Gitara i harmonij




Dunja Knebl neumorna je i često tako istinski iskreno izgovara jednu rečenicu koja se danas, nažalost, tako rijetko može čuti: »Nikada nisam bila sretna i ispunjena kao što sam danas«.


– Ovih dana dovršavam album hrvatskih tradicijskih pjesama s riječkim umjetnikom Zoranom Majstorovićem koji upravo snima instrumentale s Gudačkim kvartetom i svojim instrumentima, a idući tjedan dolazi u Zagreb i snimamo moj vokal. Album bi trebao izaći početkom prosinca u izdanju Geenger Recordsa.


Vaš je dnevni boravak urešen mnogim instrumentima. Koji su najvažniji?


– Koristim se s dva bitna instrumenta, a to su gitara i indijski harmonij. No, imam ih puno više i u posljednje mi je vrijeme vrlo bitna i sansula, koja je vrsta kalimbe. Počela sam eksperimentirati s čudnim zvukovima, a indijski harmonij bio je prvi koji je malo neobičniji.


Foto: Josip Mišković


Stigao je u moj dom kako bi zamijenio koloriru koju je, u mom bendu, svirao Martin Turšić. Kako je on otišao, s njim je otišao i instrument po kojem se zove grupa. Onda sam shvatila da indijski harmonij ima dubok ton, upravo ono što sam oduvijek tražila. Počela sam ga svirati jer znam osnove klavira, pohađala sam glazbenu školu doduše, to je bilo jako davno (smijeh), ali znanje ostaje.


Ljubav prema tradicijskog glazbi gajite odmalena. Kako se ona rodila?


– Cijelog života skupljala sam pjesmarice i knjige s notama narodnih pjesama. Knjiga međimurskog pjesnika i sakupljača tradicijskih pjesama Florijana Andrašeca nalazila se kod mene već više godina i dugo je nisam otvarala. Iako izvodim pretežito međimursku narodnu glazbu, nisam često tamo boravila, iako sam odmalena voljela standardne međimurske pjesme koje su poznate većini ljudi u Hrvatskoj.


Počela sam kopati po Andrašecovoj knjizi koja je dio svih mojih biografija, počela sam istraživati, sviruckati i pjevušiti. Do 1993. svirala sam samo za obitelj i prijatelje. Odustala sam od bilo kakvih ambicija, jer mi se sustav na koji popularna glazba funkcionira nikada nije dopadao.


A tada se dogodilo da su me oborile s nogu pjesme o sudbinama ljudi koji su bili zahvaćeni ratom, ali ne Domovinskim, već Prvim svjetskim ratom i prijašnjim ratovima. Shvatila sam da su sudbine ljudi u svim ratovima tragične, bez obzira o kojem se ratu ili vremenu radilo. Tako sam naučila čitav niz potresnih pjesama, a svi su prijatelji reagirali – pa gdje si to našla? Zar je to nešto naše?!


Ispunjene želje


Izvoditi, za javnost, počeli ste kasnije no što je to uobičajeno u karijerama drugih glazbenika. Je li vam zbog toga žao?


– Ljudi me znaju pitati je li mi žao što se nisam ranije počela profesionalno baviti glazbom, a odgovor je uvijek isti: nije. Jednostavno, mislim da ne bih, da sam krenula ranije, imala neki određeni stav, a jedino me taj stav vodi na mome putu. Svjesna sam da se moja glazba ne sluša previše, ali oni ljudi koji se u glazbu razumiju znaju da je dosta značajno ono što radim, odnosno važno je čuvati glazbu od zaborava i propasti, važno ju je ostaviti u nasljeđe budućim generacijama.


S Lidijom Bajuk na Međunarodnoj smotri folklora 1994.


Krenula sam lišena ikakvih planova i eto, prošlo je gotovo pa trideset godina. Ne mogu vjerovati i slobodno mogu kazati da mi nikada u životu nije bilo bolje. Ove godine radim s trojicom najgenijalnijih glazbenika koji u Hrvatskoj postoje, a koji se bave world musicom. To su Roko Margeta, Zoran Majstorović te Adam Semijalac. Radim trenutno na tri albuma i sretna sam što ima mladih ljudi koji koračaju tim putem.


Čak tri albuma! Sjajan doprinos vašoj ionako, i kvalitetom i kvantitetom, zavidno voluminoznoj diskografiji!


– Prvi album sam spomenula, a novost je suradnja sa Zoranom Majstorovićem s kojim dosad nisam surađivala. Drugi će biti tematski vezan uz rat gledan iz ženskog ugla. Sretna sam što ću taj album snimiti s Adamom Semijalcem.


Ideja mi je sinula puno prije rata u Ukrajini, a rat u hrvatskim tradicijskim pjesmama možda zvuči suhoparno i dosadno, ali doista nije. Imamo bogatu glazbenu baštinu te tematike. S Rokom Margetom radim na trećem zajedničkom albumu. Ono što mi je doista najveća sreća je što radim s tako divnim i genijalnim muzičarima. Sve želje su mi ispunjene!


Ranije ste spomenuli jednu rečenicu koja, nekako, sumira znanje Hrvata o vlastitoj kulturi, a ona kaže (odgovor vaših prijatelja): »Zar je to nešto naše«?!


– Mi imamo na stotine pjesama koje su zakopane u knjigama, koje su zabilježene u obliku nota. Danas je ljudima teško pretvoriti note u glazbu, pogotovo onima koji se bave tradicijskom glazbom. Mnogi danas, nažalost, nemaju strpljenja doista čuti pjesmu samo svirajući zapisane melodije. Premalo se ljudi u Hrvatskoj bavi tradicijskom glazbom na taj način.


Mene najviše zanima, ugrubo rečeno, kajkavska tradicijska glazbena baština, odnosno ona iz Sjeverne Hrvatske jer tu, možda, ima i najviše zapisanih i snimljenih pjesama i to zahvaljujući etnomuzikologu, melografu i akademiku Viktoru Žganecu koji je bio Međimurac i koji je cijeli život hodao okolo i, hvala Bogu, strastveno zapisivao tradicijske pjesme, bez obzira gdje je živio. Naravno, najviše je popijevki iz Međimurja, ali ja imam, na primjer, jednu cijelu knjigu rusinskih narodnih pjesama koje je on ne samo zapisao, nego i izdao u vlastitom izdanju.


Foto: privatna arhiva


Dalmacija, naspram Sjeverne Hrvatske, ima drukčiji stil pjevanja, to su ili klape ili ekstremniji narodni načini pjevanja. Kako u Hrvatskoj, tako su i u Velikoj Britaniji i u drugim europskim zemljama postepeno u glazbi pobijedile durske i molske ljestvice, iako je to noviji trend. Prije nekoliko stotina godina pjesme su bile u drugim ljestvicama i to u onima koje, uhu današnjeg slušatelja zvuče čudno ili tužno.


Uzmimo samo za primjer istarsku ljestvicu koja je posebna i na kojoj danas malo ljudi piše i sklada. Vremenom, nakon usmene predaje pjesama, odnosno nakon perioda u kojem se nije zapisivalo, došlo je 20. stoljeće u kojem je revoluciju napravio radio. Sve je više ljudi palo pod utjecaj tog medija i to ne samo što se tiče glazbe, već se nastojalo i govoriti kako se govorilo na radiju te je velik dio našeg jezičnog bogatstva nepovratno izgubljen.


Ljudi su uvijek slušali nešto što je ugodnije, bliže i zabavnije. Na taj se način počela mijenjati i narodna glazba te su postepeno prevladale durske i molske ljestvice, osim u jazzu, naravno. Starije međimurske pjesme zvuče drukčije jer se baziraju na starocrkvenim načinima ili modusima.


Suvremena tradicija


Koje teme prevladavaju u toj vrsti glazbe?


– Tematika ima raznoraznih, a publici su najčešće najzanimljivije one »vesele« koje se tiču alkohola ili seksa. U to doba, kada je ta starija glazba nastajala, nije se smjelo javno ljubiti, simpatije su se iskazivale, na primjer, na prelima, gdje su se na licu mjesta izmišljali stihovi. Žganec je zabilježio svakakvih primjera: »Dorica pleše, s riticom trese« pa do stihova: »Vura bije, a sončece zahaja, moj se dragi v Ameriku otpravlja«. I sad je dragi otišao u Ameriku i posljednja strofa pjesme kaže: »Muži ženam doma pisma pišeju, one sebi ž njimi riti brišeju«. Naravno, ima pjesama s jačim insinuacijama koje nisu za novine (smijeh).


Imaju li slavenski narodi zajedničku glazbenu baštinu?


– Naravno da slavenski narodi, unutar svojih glazbenih baština, njeguju mnogo sličnosti. K vragu, pa svi smo mi Slaveni – a to se često ignorira i mlade generacije sve manje o tome znaju. Ljudi su i ranije putovali i ta su putovanja i selidbe ostavile traga. Oni koji su se doselili sa sobom su donijeli svoju kulturu, pa tako i glazbenu ostavštinu.


Dunja Knebl na jednoj od glazbenih radionica na Visu


Zanimljivo je kako se glazba miješala među narodima. Nekad nismo niti svjesni da su neke pjesme, koje svojatamo, zapravo tuđe. Primjerice, »Ja sem Vareždinec« je češka melodija, kao i pjesma »Na Orljavi kraj Požege patke se peru«. Takvih primjera ima doista puno, pa mnogi su narodi prisvojili i našu pjesmu »O, Marijana«. Melodiju sarajevske himne »Kad ja pođoh na Bembašu« pronašla sam u knjizi »Prvi svjetski rat u hrvatskim tradicijskim pjesmama« (autorice: Irena Miholić, Renata Jambrešić Kirin). Zabilježena je 1916. s riječima »Međimurje, kak’ si lepo, sve si mi vu jednom cvetu«.


Što ustvari označava pojam world music?


– World music zapravo je termin koji se koristi za tradicijsku glazbu koja se izvodi na suvremen način. Ta glazba čak ne mora biti tradicijska, ali mora imati natruhe iste. Riječ je o širokom glazbenom području koje konstantno istražuje stare i dodaje nove kombinacije. U Srbiji se puno više cijeni nego kod nas.


Ispravan put


Osim glazbenog stvaralaštva, nezaobilazna je i vaša autorska monodrama nastala krajem devedesetih, nakon jedne od dodjela nagrade Porin?


– Moja monodrama »Zašto sam postala javna pjevačica s 47 godina ili strah od kloniranja« ima kostur, ali nikada nije ista. Zapravo, pripovijedam o svome životu iz današnjeg ugla gledanja te iznosim puno stvari koje me tište, a koje se ponajviše tiču toga da ljude ne zanima njihova tradicija. Nastala je, kao što ste rekli, koncem devedesetih, kada sam bila revoltirana situacijom na dodjeli Porina 1997. jer su nas tjerali da pjevamo na plejbek.


Monodrama »Zašto sam postala javna pjevačica s 47 godina ili strah od kloniranja« ima kostur, ali nikada nije ista


Na prvom izvođenju monodrame našla se i Suzana Marjanić koja danas radi na Institutu za etnologiju i folkloristiku i koja je napisala dugački znanstveni prikaz o mojoj monodrami te je taj članak izašao u, tada elitnom, časopisu Frakcija. Sve vam to govorim kako bih zaključila činjenicom da se, od iduće godine, Porin nije više izvodio na plejbek. Nije to samo moja zasluga, naravno, mnogi su se kolege bunili protiv takvog načina izvođenja.


Kako ste, po struci, profesorica ruskog i engleskog, ne možemo ne upitati koja vam je najdraža knjiga?


– Najdraža mi je knjiga zasigurno Bulgakovljeva »Majstor i Margarita« i to možda zato što sam u Moskvi imala čast gledati uprizorenje romana davnih osamdesetih u legendarnom kazalištu Teatr na Taganke. Osim toga, tu je i »Mali princ« zbog čijih sam ideala, koje sam nastojala sav život slijediti, nerijetko patila. Ali i to je bio ispravan put.


Dunja Knebl 1986. u Rusiji


Planirate li svoju uzbudljivu životnu priču staviti na papir?


– Na papir ću svoj život staviti onoga trena kada više ne budem mogla pjevati, ali za sad još mogu, ha, ha. Nemam vremena baviti se pisanjem iako sam, doduše, neke stvari već počela zapisivati. Dokle god mogu snimati i pjevati – to ću raditi. To je moja misija te mi te pjesme, koje stoje u oronulim knjigama, ne daju da pomišljam na odustajanje. Koliko god da sam ih snimila, a vjerujte broja im ne znam, svakog dana naiđem na nešto novo. Strašan je užitak raditi, strašan je užitak pretvoriti davno uspavane note u zvuk.