Renomirana jazz glazbenica

Vesna Pisarović: Naučila sam improvizirati u glazbi i životu

Edita Burburan

Foto FILIP KOLUDROVIĆ

Foto FILIP KOLUDROVIĆ

Živi se na dvije adrese. To je jedna privilegija i nagrada nakon svih 15 godina raznih odricanja, imati prijatelje u Berlinu, Zagrebu i po cijeloj Europi. Rijeku doista volim i često sam u vašem gradu. Imam ja u Rijeci i svoja omiljena mjesta, a i ljudi su krasni. Velika je to sinestezija boja, okusa i mirisa, kaže Vesna Pisarović



Začudan glazbeni put pjevačice Vesne Pisarović započeo je lakonotno i uzletno. Prije petnaestak godina već nakon nekoliko objavljenih pop uradaka, Vesna je osvojila sve top liste. Njezine su se pjesme vrtjele na svim radio postajama i u vrlo kratkom vremenu postale pravi hitovi koji su rado ostajali u ušima slušača. Njenom uspjehu, objektivno gledano, nije ništa nedostajalo, barem ne do trenutka kad je Vesna prisustvujući jednom jazz koncertu doživjela pravo glazbeno prosvjetljenje.


Nakon toga glazba je za nju dobila tisuću nijansi, a ringišpil života okrenuo se za puni krug. Vesna je danas renomirana jazz pjevačica, koja ne zazire od svih tih ušaranih glazbenih nijansi donosoći ih pred publiku. Iako najradije nastupa po malim klubovima, priznaje kako joj je žao što je o veliki koncert u Zagrebu morao biti otkazan zbog COVID-19.


Pjevačica danas živi na dvije adrese, onoj berlinskoj gdje stvara svoju glazbu i onoj zagrebačkoj gdje živi sa suprugom, profesorom Ozrenom Pupovcem. Kaže kako je to prava životna privilegija krstariti između ta dva grada i posebno se veseli večerašnjem nastupu pred riječkom publikom.


Veselim se nastupu


Večeras nastupate u Rijeci u prostoru bivšeg Exportdrva, i ranije ste već nastupali pred riječkom publikom na Student dayu, kako biste ju opisali?




– Veselim se nastupu kao malo dijete, nastup je organiziran od strane izdavačke kuće PDV, a u sklopu Rijeke 2020. Bit ću samo jedan od izvođača, uz mene će nastupiti impresivan orkestar Mimika, Kozmodrum, Jan Kinčl i Regis Kattie, te Bruno Mičetić kvintet. Kako se nakon godinu dana nalazim sa svojim sastavom, svi se veselimo susretu, zajedničkom muziciranju i druženju s ostalim kolegama. Doista sam sretna što je ovaj mali festival PDV-a preživio sve nedaće koje su se nanizale u posljednjih par mjeseci.


Kakav ste repertoar pripremili, u čemu će publika moći uživati?


– Izvest ću repertoar s albuma »Naša velika pjesmarica« koji je objavljen 2017. godine, a izvodila sam ga pred Riječanima i ranije, još pred dvije godine na koncertu u Muzeju suvremene umjetnosti. Riječ je o jednoj razigranoj jazz dekonstrukciji šlagera, uspješnica i nekih rock hitova naše davne mladosti iz 60-ih i 70-ih, pjesama koje su obilježile ne samo Hrvatsku, već i Jugoslavensku pop scenu.


Vaš je repertoar postao zanimljiv spoj vaših nekadašnjih lakonotnih pjesama i jazz izričaja. Kako vi osobno doživljavate svoju glazbu, gdje su razlike između onda i sada?


– Razlike su velike. Repertoar se naravno na sceni nikada ne miješa, a ja naravno ne mogu samu sebe razdvojiti na pola. Tako da sam sigurna da se ono što sam naučila u pop svijetu provuče i u moju jazz personu i obrnuto.


Imali ste intenzivan doživljaj glazbenog prosvjetljenja nakon koncerta jazz glazbenika Petera Brötzmanna. Možete li nam pobliže opisati kakav je to točno bio osjećaj?


– To je doista bio trenutak preobražaja. No, tome je prethodilo jedno poduže razdoblje osobnog nezadovoljstva vlastitim glazbenim izrazom i ograničenjima. Znanje koje sam imala nije bilo dovoljno za ono što sam osjećala i željela glazbom izraziti. Neočekivani koncert Petara Brötzmanna u Berlinu je bio odgovor!


Sve se dogodilo nakon jednog mog pop angažmana kojeg sam također imala u Berlinu, a taj Brötzmannov koncert ukazao mi je na postojanje jednog novog glazbenog svemira i naprosto sam bez ijedne dvojbe znala kuda krenuti dalje. Tu istu večer moja se pop persona ispuhala poput balona. Kad se svjetla pozornice upale, stage persona se vraća, no kako se svjetla pozornice ugase ostaje preda mnom taj veliki glazbeni svemir i vraćanje poniznosti, discipliniranom radu i samoći.


Veliki univerzum


Možete li nam opisati svoju poniznost, što to točno znači?


– Glazba je naprosto jedan veliki univerzum, i koliko god ju netko razvijao i izučavao, bavio se frazom, ritmom ili zvukom, koliko god joj se više približavao, toliko ona više ispada iz hvata ruke i prstiju, a potraga za zvukom i izričajem pretvara se u nešto beskonačno.


Nakon toga odlučili ste usavršiti pjevanje pa ste pohađali prestižne svjetske konzervatorije, a i magistrirali ste pjevanje u londonskoj školi Guildhall. Kakva su to bila iskustva, što ste točno željeli popraviti, doraditi u svom glasu?


– Dvije godine sam bila u Den Haagu, na kraljevskom konzervatoriju. Bila je to odlična škola za klavir, harmoniju, solfeggio i tehniku pjevanja. Stekla sam divne prijatelje iz potpuno drugih svjetova, ali i sa svih strana svijeta. Nakon toga sam upisala magisterij pjevanja u Londonu. Međutim, zaljubivši se naknadno u Berlin i tamošnju glazbenu scenu, odlučila sam početi baš odatle, te gotovo ispočetka, takorekuć od nule.


Hrabro?!


– Nema hrabrosti kad se dogodi zov. Sretnica sam kojoj se to dogodilo i k tome u pravo vrijeme.


Rekla bih gotovo fatalno, ostavljate dojam kako ni u jednom času niste dvojili, sumnjali…


– Sumnje su uvijek prisutne na svakom projektu na kojem radim i pri svakoj odluci. No, nakon što je vrijeme učinilo svoje, i uz vremensku distancu, rekla bih da sve ide u dobrom smjeru. Niti prebrzo niti presporo.


Niša sevdaha


Što trenutačno radite?


– Krajem prvog mjeseca završila sam album koji bavi se sevdahom ili još konkretnije pjesmom poravnom ili pjesmom dugog daha, što je specifična niša u izričaju sevdaha. To je jedna repetitivna forma koja zahtjeva i posebnu tehniku pjevanja. Napjeve sam smjestila u kontekst improvizirane glazbe uz šest vrhunskih glazbenika: Grega Cohena na kontrabasu, Noela Akchotéa na gitari, Axela Dörnera na trubi, te Tony Bucka na perkusijama.


Nakon višegodišnjeg pripremanja snimanje je bilo izvedeno u dva popodneva. Bilo je vrlo intenzivno, no čini mi se da smo čak i u tom kratkom i kondenziranom vremenu uspjeli dobiti jedan specifičan zvuk, možda čak i nešto sasvim svojstveno u glazbenom izričaju. U svakom slučaju, veselim se privođenju tog projekta kraju, te predstavljanju gotovog albuma publici. Kroz razdoblje Corone naučila sam improvizirati u glazbi i životu (smijeh).


Ali jazz jest improvizacija…


– Da, zbog toga je potrebno puno rada i vježbe kako bi se u trenutku kad se dogodi interakcija i dijalog moglo snaći zvukom, ritmom i frazom. No, čini se kako je i život isti.


Svojedobno ste okupili i vrsne glazbenike poput gitarista Jamiea Mccredija iz Engleske, bubnjara Flavija Li Vigna iz Italije, saksofonista Xosea Migueleza iz Španjolske te basista Francesca Angiulija iz Italije u svoj Vesna Pisarović Jazz Kvintet. Kako se razvijala ta suradnja?


– To je bilo davno, to su bili moje kolege studenti s londonskog Guildhalla. Nakon Londona okupila sam Berlinske glazbenike te snimila album koji se na specifičan način bavi dekonstrukcijom Elvisa Presleya »With Suspicious Minds«. To je bio moj prvi jazz album i prvi put sam iskusila turneje po Njemačkoj, Italiji, Austriji, a i dan danas nastupamo s tim projektom. U petom mjesecu nam se trebala dogoditi još jedna turneja, kao i turneja s mojim trećim jazz albumom «Petit Standard», kojeg sam snimila s američkim glazbenicima Joe Fondom, John Betschom, te njemačkim saksofonistom Gebhardom Ullmannom.


Imam previlegiju muziciranja s njima već nekoliko godina i svaka turneja s njima čini se kao završavanje jednog diplomskog rada. Ukratko, od njih sam puno naučila, tim više što je riječ o glazbenicima koji su gotovo pa rukom sami pisali ili sudjelovali u pisanju velike povijesti jazza, svirajući s velikanima jazza poput Mal Waldrona, Max Roacha, Archie Sheppa itd.


PET KRATKIH

Mercedes ili BMW?


– Nijedno


Haljina ili hlače?


– Oboje.


Film ili roman?


– Oboje


Crno-bijelo ili šareno?


– Crno-bijelo.


More ili šuma?


– More.

Nikud bez flaute


Kako dolazite u kontakt s tako velikim glazbenim imenima?


– Živeći u Berlinu moja jedina praksa je glazba. Berlin navečer nudi veliki broj koncerta gdje se isprepliću različite glazbene scene. Tamo se susrećem s glazbenicima i dobivam ideje za svoju glazbu. U Berlinu se dnevno odvija po tisuću koncerata. U ovom trenutku nažalost niti jedan. Trenutačno je zapravo Hrvatska i svojevrstan izuzetak po broju živih zbivanja.


Kao djevojčica zbog popunjene klase gitare završili ste na satovima flaute što vas je zapravo smetalo jer niste mogli istodobno svirati i pjevati. Ipak snovi su Vam se ostvarili!?


– Da, tek sad nakon svih tih godina nikud ne idem bez flaute. Ne mogu reći da flautu nisam voljela, ali i uz nju nisam mogla istovremeno pjevati, a to sam silno željela. Danas flauta putuje sa mnom i na turnejama mi služi umjesto klavira. No, i dan danas mislim da bih bila dobra gitaristica. (smijeh). No, izgleda da ne mogu pobjeći od duhačkih instrumenata.


Naime, ono što kroz vježbu pokušavam, jest glasom se približiti instrumentu, možda čak i zvuku nekog speficičnog duhaćeg instrumenta poput saksofona, ili pak i specifičnom zvuku saksofona mog velikog glazbenog idola Stevea Lacyja (smijeh).


Vrlo ambiciozno! No, na Wikipediji ste opisani i kao popularna pjevačica u zemljama bivše Jugoslavije koja je »draga među ljudima«. Imate dobar kontakt s publikom. S obzirom da ste iz lakonotnih pjesama prešli u jazz, kakve je to posljedice u tim razdobljima imalo na publiku, je li se ona mijenjala?


– Da, to sam i ja pročitala na Wikipediji (smijeh). Riječ je o dva potpuno različita izraza. Kad imam pop koncerte prvenstveno se trudim napraviti dobru atmosferu i uspostaviti dobar kontakt s publikom. Imam izuzetnu sreću jer publika na moje koncerte dolazi s krasnom energijom. Neki od njih su odrasli na mojim pjesmama, a danas su to odrasli mladi ljudi i uživaju u tome uživo. Sretna sam što im to mogu pružiti, čini mi se, još kvalitetnije i bolje nego ranije.


Objediniti oba izričaja u zanimljivu formu, poradili ste i na scenskom nastupu, djelujete jako zapadnjački, cool, nesputano, zadovoljno.. Je li za to zaslužan vaš boravak u Berlinu ili menadžer, ili…?


– Danas je istok puno urbaniji i ima dosta hipsterskog, ali mislim da je poniznost pred samom glazbom najvažnija. Moja izvedba je glazbeno predana i iskrena, i ta poruka, nadam se, dolazi do publike. U tom smislu prati je i odjeća, jer prvenstveno se mora »vidjeti« glazba, a tek onda ja.


Trebali ste nastupiti pred zagrebačkom publikom u Domu sportova. Je li vam veliki koncert u Zagrebu bio velika želja?


– Nisam baš nikada maštala o tome, naime više volim malu scenu. Zadnjih petnaestak godina pjevam isključivo po manjim klubovima, naprosto volim vijdeti publici lice, oči, geste. Vezano uz koncert u Domu sportova, dogodila se ničim izazvana kritična skupina mladih ljudi i možda neka nostalgija pa su poželjeli čuti moje pjesme s kraja 90-tih koje nisam 15 godina izvodila u Hrvatskoj. Otuda i ideja da se upustim u jednu avanturu nastupa na velikom stageu, avanturu scenskog spektakla. A da bi se tako nešto pripremilo bila sam okupila krasan tim ljudi iz teatra, suvremenog plesa, kao i sjajne glazbenike. No, čini se kako ćemo na taj gotovo pa rasprodan koncert morati pričekati još malo.


Satnica večerašnjeg koncerta

19:00 vrata
19:30 Bruno Mičetić Quintet
20:30 Vesna Pisarović i Naš veliki mali orkestar
21:30 Mimika Orchestra
22:30 Kozmodrum
23:30 Jan Kinčl & Regis Kattie

Dvije adrese


Kako izgleda vaš dan u Berlinu?


– Živi se na dvije adrese. To je jedna privilegija i nagrada nakon svih 15 godina raznih odricanja, imati prijatelje u Berlinu, Zagrebu i po cijeloj Europi. Rijeku doista volim i često sam u vašem gradu. Imam ja u Rijeci i svoja omiljena mjesta, a i ljudi su krasni. Krasna je to sinestezija boja, okusa i mirisa.


Što vam Berlin grad pruža, u čemu najradije uživate, osim glazbe?


– U Berlinu sam nevidljiva i preokupirana samo glazbom. Tamo prakticiram glazbu, promišljam i raspravljam je s glazbenicima, istomišljenicima, ali i neistomišljenicima. Ukratko, Berlin mi pruža jedan prostor za rad i za neiscrpnu inspiraciju.


Kako održavate kondiciju i formu, pjevači moraju biti izdržljivi na sceni?


– Bicikliranjem, za mene je to spoj brzine, prirode i slobode.


O svom privatnom životu ne volite puno govoriti, nema vas puno ni na društvenim mrežama. Kako zapravo vidite svoju karijeru?! Svi kažu da je dobar PR pola posla, a vi ste tako samozatajni? U čemu je vaš ključ uspjeha?!


– Naprosto ne pričam o tome. Ne zovem paparazze u restorane gdje jedem, a nemam ni Fejs ni Instagram.


Oduvijek ste željeli biti pjevačica, ali s obzirom na vašu diplomu Filozofskog fakulteta, jeste li ikada razmišljali raditi i u struci?


– Ne, ali moja mama svaki put kad joj se požalim na svoj freelancerski poziv spomene mi kako uvijek imam izbor biti profesorica hrvatskog. No, svako zanimanje traži predanost i ljubav, a ja sam se odlučila za glazbu.


Imate li neku neispunjenu želju?


– Ne…. i puno njih.