U sklopu obilježavanja 25. godišnjice postojanja, Kultur Shock je krenuo na slavljeničku turneju po Americi i Europi, a ovog utorka, 12. srpnja posjetit će i Rijeku te nastupiti ispred Boćarskog doma na Podvežici.

Ovim povodom smo napravili intervju sa Srđanom Jevđevićem Ginom koji možete pročitati u nastavku.

U utorak nam napokon stižete u Rijeku – ako se ne varam, posljednji put ste ovakvu turneju imali 2019. kada ste promovirali svoje jedanaesto izdanje, „D.R.E.A.M.“. Što ste radili u međuvremenu i kakav je utjecaj na vas imala pandemija?

– Mi smo obitelj koja si međusobno pomaže i bilo je teško, ali smo preživjeli, svi mi radimo mnoge druge stvari pa smo na kraju ipak OK. Čak i ako nismo spašeni, to je moja logika, nisam podržavatelj teorija zavjere i konspiracija da nam je netko ovo namjerno namjestio da bi nas kontrolirao ili što ja znam. Na početku svog ovog ludila smo morali napraviti svoj izbor, a moj je bio da vjerujem ljekarima i medicinarima, kao i ostatak benda. Nismo nikada pojedinačno razgovarali o tome kad je počelo, ali nekako smo se podsvjesno i bez puno rasprave složili da pandemiji pristupimo na taj način. Isto tako, ja prihvaćam da ljudi imaju različita mišljenja i da se ne slažu, pogotovo po ovom pitanju. Jedina stvar koja mi stvarno smeta je isključivost i agresivnost po logici “ako različito misliš od mene nisi mi prijatelj”. Neko je zlo ušlo u čovječanstva pa bi samo da se dijeli i da nas dijeli, na veoma agresivan i perfidan način. Moramo biti oprezni. Čovječanstvo kao da jedva čeka razlog da se raziđemo mišljenjima pa onda i sukobi fizički. Mi smo se iznova okupili prošle godine i počeli s radom ponovo, novi album je u pripremi, napisano je skoro sve i sad nam predstoji najteži dio posla – aranžmani i svađanje oko detalja ovog projekta s kojim ćemo svi na kraju biti zadovoljni. Ima i film u pripremi, ali o tom ćemo kasnije, a ova turneja je zagrijavanje i ispitivanje koliko je nov stari svijet.

Sad kada ste već nekoliko tjedana na putu po Europi, kakav je osjećaj biti „back to the new old“, to jest, koliko se volite vraćati nazad na ove prostore?

– Znate i sami da na to pitanje ne samo da ne mogu nego i ne smijem da odgovorim. Ne stvarno, ozbiljno sada ne znam. Znam samo da je najteže i najemotivnije svirati u mom rodnom gradu, a što se tiče ostatka svijeta, u mojoj rodnoj bivšoj napaćenoj domovini. Sjećam se kad su igrali utakmicu Slovenija protiv Makedonija pa su me pitali za koga navijam. Grozno. Ja po prirodi nisam nostalgičan, ali mi se srce cijepa i na samu pomisao da danas igramo jedni protiv drugih po nacionalnim osnovama. Turneja za sada ide fantastično. Desetine tisuća ljudi na Dojranu i u Sofiji. Ljudi su očito željni svirke. Kucamo u drvo da se ovako nastavi.

Prije nekoliko godina u intervjuu ste spomenuli kako vas u Americi smatraju egzotičnim sastavom. Je li to još uvijek tako i mislite li da je publici bitan jezik na kojem se nešto izvodi?

– Publici nije bitno ništa nego energija ljubav i poštovanje. Jezik se vrlo lako može srcem primiti i ne mora se u njemu razmišljati puno. Energija je nešto što je stalno i ne može se iz ničega dobiti, ne može nastati, može samo prelaziti iz jednog oblika u drugi, a mi smo ponosni na to što smo ponekad nosioci te energije. E sada, jezik jeste važan, ali za koga? Za radio stanice, menadżere, novinare, booking agente i one koji svojim profiliranjem pokušavaju nekako da nas sve stavi u torove i ladice i opet, iako to možda ružno zvučalo, podijele. Tako ukoliko sviraš muziku koja nije isključivo na anglosaksonskom, treba da se obučeš u bijelo, da imaš puno cvijeća oko sebe, akustičnih etničkih instrumenata, udaraljki i da bezbjedno zabavljaš one koji te plaćaju bez apsolutno ikakve političke konotacije i definitivno bez distorzije i glasne muzike. Isto tako, nema rock stanice u SAD-u i zapadnoj Europi koja će pustiti pjesmu rock benda koja nije isključivo na engleskom ili lokalnom jeziku u zapadnoj EU. Vama ću ostaviti da presudite kako se Kultur Shock uklapa u ta booking, menadžment i PR radio pravila. To su izmišljena pravila, ali naših 26 godina opisuje jednu potpuno drugačiju sliku, a oni nek se slikaju sa svojim pravilima.

Nakon 25 godina postojanja i djelovanja, biste li rekli da imate nekakvu ustaljenu publiku i mislite li da dopirete do novih, mlađih generacija?

– Na Balkanu kao i u Turskoj naša publika su većinom mladi ljudi, politički svjesni i aktivni. Ponosni smo na to da na našim koncertima nikad nema nikakvih problema i pored toga što na svakom koncertu imamo moshpit u prvim redovima. U razgovorima s njima zaključio sam da su na Balkanu mladi ljudi obrazovaniji i generalno pametniji od starijih, od moje generacije. U Zapadnoj Europi i u Americi je to drugačije. Neću da kažem da će njihova pamet očituje u tome što dolaze na naše koncerte, ali za razliku od njihovih vršnjaka u Zapadnoj Europi, a pogotovo Sjedinjenim Američkim Državama, ne interesuju ih samo socijalne mreže i komunikacija preko Facebook-a i Instagrama ili Tik Tok. Svjesni su da na njima svijet ostaje i da samo oni mogu napraviti bolju budućnost. Njihovi zapadni vršnjaci imaju sreće da su se rodili u sredinama koje su bogate zahvaljujući kolonijalnog istoriji i prošlosti njihovih predaka i porobljavanje ostatka čovječanstva. Njihovi preci su oteli sve što su mogli od Afrike i Azije u zadnjih 200 godina. Njima puno razmišljanja i promjene ne treba. Mi s Balkana toga nemamo, mi smo čisti moralno, ali ne toliko imućni. Naša djeca sve to sama moraju da stvore. To znaju i rade na svome obrazovanju, jer jedino tako se możemo izjednačiti i prestati da budemo sluge kolonijalistima.

Nedavno je Vrhovni sud SAD-a poništavanjem presude omogućio državama da zabrane abortus, mislite li da ovakva odluka odskače od „napredne“ Amerike kakvom ju mnogi smatraju?

– Da, Amerika time i zvanično postaje treći svijet vođen fašističkom ideologijom svoga bivšeg predsjednika i sudija kojih je on ostavio iza sebe. U to ime Kultur Shock je promijenio svoj logo, bar privremeno. Ovo je nevjerojatno, da mi je neko rekao da je to moguće nikad ne bih vjerovao. Moja supruga je sumnjala, govorila i plašila se toga, a ja sam je smirivao govoreći da nema šanse, Amerika mora ostati sekularna jer ako se to desi svijet je u trećem svjetskom ratu ovaj put opet protiv fašizma. Eto, opet sam ispao glup i naivan. Ne govorimo mi ovdje ni o čemu drugom nego o ljudskim pravima i o vjerskim nametanjima dvostrukog morala. Da, vrlo je moguće da treći svjetski rat počne jer ovo se ne može ovako završiti. Ja znam koja je moja strana.

Na svojoj Facebook stranici podijelili ste pjesmu „Sloboda“ i napisali: “Hrabrom, nepopustljivom, odlučnom narodu Ukrajine i jednako hrabrim Rusima koji su izašli na ulice svojih gradova suprotstavljajući se ovom ludilu“, što vas čini jednima od rijetkih koji se pri spomenu Rusa ne fokusira na termin „agresori“. Svakog dana je sve više pjesama posvećenih Ukrajini – je li to lijepa gesta ili iskorištavanje situacije?

– Izjednačavanje svih pripadnika jednog naroda s ideologijom njihovih diktatora i fašističkih tvorevina nije ništa drugo nego fašizam sam po sebi. Najteže je onima na koje se puca, ja to dobro znam. Međutim, i mi u Sarajevu smo bili zahvalni svojim prijateljima koji su se u svojim sredinama borili protiv politika genocida i riskirali svoje vlastite živote i sigurnost solidarišući se s nama i u ime pravde. Naši prijatelji u Rusiji koji su dnevno zatvarani od strane Putinovog režima, riskirajući strašne stvari i suprotstavljajući se diktatorima posjeduju hrabrost koja se ne smije ignorirati. Fašizam je ponovo na snazi i na vlasti u većini zemalja svijeta i mi se moramo s njim boriti do zadnjeg, inače sve ono što smo stekli gubimo. Zato su nam potrebni svi koji su na našoj strani i mi ne smijemo otuđiti nikoga bez obzira u kojoj zemlji živjeli, koje nacionalnosti bili, kojoj vjeroispovijesti pripadali i koja im je boja kože. Ponavljam, to je fašizam sam po sebi. Fašizam je uspio ako je nas napravio istima kao što su i oni. Tolerancija i ljubav prema svim stanovnicima zemlje, bez obzira tko su, je ono po čemu se mi razlikujemo od njih.

Ove ste godine izdali remastered izdanje studijskog albuma „FUCC The INS“. Što mislite, zbog čega se upravo ovaj album naziva kultnim, to jest, zašto je upravo on najviše dotakao ljude?

– Pa to je vjerojatno prvi put da se nešto tako pojavilo, a nije došlo iz zemalja u razvoju nego iz takozvane razvijene zemlje. Mi nismo prvi postavili teoriju da su granice između zemalja vještačka tvorevina te da je sloboda kretanja u stvari građanska sloboda u kojoj se očituje ljudska prava i da nitko nikome nema pravo nametnuti gdje, kada i kako da se kreće. Bilo kako bilo, mislim da smo prvi koji smo to verbalizirali te uobličili tu ideju u umjetničko djelo u koje smo stavili sve zvukove kultura koje po nekim glupim ovozemaljskim pravilima ne bi trebale da se miješaju i time dokazali da je mješavina kultura jedini pravi pristup ako želimo dalje da napredujemo kao ljudska rasa.

Šuška se da će krajem godine i novi studijski album; možete li nam reći nešto više o tome, kakav će album biti…?

– Dobro se šuška 🙂 Radimo, radimo, radimo, radimo. Moramo, davno smo rekli da je samo nova produkcija opravdanje postojanja jednog Art projekta. Kada će točno biti gotovo, ne znam, ali isto tako znam da ćemo u ovo doba sljedeće godine na turneji promovirati novi album. Naravno mi smo mi i uvijek ćemo raditi ono što radimo beskompromisno, bez ikakvog osvrta na to što je moderno, što se kome sviđa i tko će nas zbog toga lajkati, puštati na radiju, televiziji ili koliko ćemo pregleda imati na društvenim mrežama. Jedina lojalnost koju osjećam, osjećam prema ljudima koji su s nama sve ovo vrijeme, a oni žele upravo to, da mi napredujemo i ako treba da se promijenimo i da ih i ovaj put iznenadimo. Davno jednim oni su nama dali svoju ljubav, a mi njima sve što imamo.

Poruke i pozdravi riječkoj publici koja vas nestrpljivo iščekuje…

– Po prvi put u Rijeci će svirati s nama Eleni Govetas. Eleni je isto godište kao i Kultur Shock – 1996. Ja sam je upoznao kad je imala godinu i pol dana jer je kći moga prijatelja, jednog od najvećih Grčkih muzičara Hristosa Govetasa.

Eleni svira s nama violinu a inače je multi instrumentalista kao i njena kompletna obitelj i svira skoro sve instrumente koje možete zamisliti, od zurle i do sintesajzera. Poruka kao i obično nema. Tko sam ja da govorim ljudima što da misle? Moja jedina poruka je, ne slušajte nikoga, a pogotovo ne stare prdonje kao što sam ja.

Riječka publika dobro zna što da misli i što ih očekuje a ja jedva čekam da ih vidim, dugo, predugo je bilo.