“Jesam, možda sam pretjerao u svojoj reakciji ali kad sam bio čuo od čelne osobe istarskog Stožera kako do kraja godine neće biti koncerata i masovnih okupljanja, moja je reakcija bila možda još i blaga. Kako netko, a bilo je to prije mjesec dana može meni i svim mojim kolegama oduzimati pravo na rad, na egzistenciju, a da pritom nema baš nikakve parametre prema kojima se tako nešto može prognozirati? Jesam, bio sam oštar u svojoj reakciji, ali s razlogom sam tada bio takav, i još sam uvijek”.

Mišljenje je to Edija Maružina, čelne osobe Gustafa, jednog od najznačajnijih i najustrajnijih rock bendova u Hrvatskoj. Reakcija se odnosila na izjavu Dina Kozlevca, načelnika Stožera Civilne zaštite Istarske županije, čime se Maružin prometnuo u jednu od najangažiranijih osoba kad je zaštita hrvatskih glazbenika u pitanju.

A kako i danas vidimo, s razlogom je Maružin tada burno, ljutito pa i bolno reagirao jer unatoč popuštanjima svake vrste, slici koju dobivamo s najznačajnijih gradskih prostora na kojima se nalazi najveći broj kafića koja odaje sliku – prije korone, za svih i sve ima mjesta samo za koncerte – ne. U ovom trenutku su zapravo glazbenici najugroženija profesija, ugrožena vrsta kojoj prijeti totalno rasulo ne donesu li se u najskorije vrijeme mjere kojima će se konačno dozvoliti i – koncerti.

– Svo ovo vrijeme korone stvarao sam u svom studiju. Dvadesetak je mojih novih pjesama nastalo u tom razdoblju. One su u blues tonu, kako drugačija kad je život u koroni bio čisti blues. Ali ono što je valjda svima poznato, mi bez publike ne postojimo! Ne u materijalnim smislu jer nisu koncerti tu da bi se na njima ne znam koliko zarađivalo, ali bez interakcije, bez osjećaja koji ti može pružiti samo publika, u živom nastupu uzvratiti na tvoju pjesmu – naš se posao uopće ne može obavljati. Nema poticaja stvaralaštvu bez da osjetiš kakva je reakcija publike na koncertu, pojašnjava Maružin.

Industrija zabave

Ono što je dodatna nevolja s ekonomske strane, nepostojanje “event” ili “industrije zabave” opasno je i po sam proračun. Nedavno je naime Nikša Bratoš, predsjednik Hrvatske glazbene unije iznio uistinu senzacionalni podatak kako glazbena industrija generira nevjerojatnih šest posto hrvatskog BDP-a! Ako je tome tako, uistinu nije jasno zbog čega se prijedloge koje je HGU poslala Vladi najozbiljnije ne razmatra. Ako je dakle točno da nam glazbena industrija, i ona zabave s njom povezana, donose skoro trećinu prihoda u odnosu na ono što čini turizam – pa ne bi li oni trebali biti prioritet svih prioriteta?!

– Nije mi taj podatak poznat i moram priznati da je i za mene iznenađujuć, ali ako se zbroji sve ono na što djeluje, u potrošačkom smislu, jedan dobar koncert ili ljetni festival s više bendova, ništa nije nemoguće. Moji protesti i moji su pozivi prije svega upućeni s jedne stvaralačke, umjetničke strane. Zatvoreni muzičari naprosto ne mogu funkcionirati. Ako se sve može organizirati, ako je opasnost od korone sada bitno drugačija – pa zbog čega se konačno ne kaže: od tad i tad kreću koncerti. Sve je toplije, ide ljeto, svirajmo na otvorenom! Opasnost je manja. Pa i na koncertima su zajedno skupine ljudi koje su i inače zajedno – ‘di je tu opasnost, pita se iskreno i totalno emocionalno, onako kako to čini i u svojim pjesmama Maružin.

I potpuno je u pravu. Najprije nismo vjerovali da će korona i do nas. Pa smo bili totalno šokirani kad je nastupila karantena. Bili smo disciplinirani k’o nikad dok je trajala. Danas, kad je više-manje sve dovedeno u red, kad svjedočimo da su nam sva ona mjesta gdje se ljudi naglašeno kreću i druže – puna kao nekad, pa tko je i zbog čega je zaboravio na – glazbu i koncerte, na “event industriju” kako se u najširem smislu naziva ta djelatnost.

Tko od njih onemogućavajući im poslovanje stvara – građane drugog reda?! Na kraju krajeva, tko ima pravo ignorirati generatore čak 6 posto BDP-a. Za usporedbu – drvna industrija 3,6 posto BDP-a, poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo 7,2 posto,….

NE ŽELIMO DA NAM DOLAZE IZVOĐAČI KOJI NISU S OTOKA!

Do čega je dovelo ignoriranje “event industrije” na jedan pomalo i zabrinjavajući način pokazuje “Apel o angažiranju lokalnih glazbenika i tehničara u novonastalim uvjetima turističke sezone 2020.” koji su glazbenici otoka Krka uputili svojim turističkim zajednicama i općinama.

Pokretači inicijative su Fran Karabaić i Ivica Hriljac koji ističu kako je zastoj u kulturnim aktivnostima s otkazivanjem manifestacija – koncerata, priredbi, ribarskih fešti dovelo do nikad teže situacije po izvođače.

“Na našem otoku imamo folklorna društva, plesne skupine, klape, profesionalne glazbene sastave svih žanrova, tehničare itd. Imamo sve potrebno da organiziramo kvalitetan, raznovrstan i gostu zanimljiv event a da pritom koristimo isključivo “lokalne snage”. Folklorni nastupi, klapski koncerti, jazz glazba, bendovi svih žanrova, acoustic dua/tria, plesne skupine, mažoretkinje, vrhunska audio i vizualna oprema…. imamo sve! Ne želimo da nam dolaze izvođači koji nisu sa otoka, a koji koštaju 50.000 tisuća kuna i više kada se sa tim novcima može angažirati nekoliko lokalnih izvođača i “nahraniti” 10, 20 i više otočana, a da pritom program bude na istoj razini ako ne čak i kvalitetniji.” ističe se u dopisu koji potpisuju Karabaić i Hriljac.

Sve OK, egzistencijalni su strahovi jedni od najsnažnijih, ali zahtjev “Ne želimo da nam dolaze izvođači koji nisu sa otoka” u sebi ipak krije – velike opasnosti. S jedne se strane otvara most, ukida se naplata, s druge se strane na jedan simbolički način on zapravo – “ruši”. Mada, jasno je i tu – reakcija je to koju je isprovocirala situacija što se predugo provodi prema “event industriji”, reakcija koja može dovesti do ozbiljnijih problema, pa i ne samo stvaralačke ili ekonomske prirode.