"A Piece of Yesterday"

Doticanje duša na transcendentalnom putovanju. Bubnjarica Lada Obradović u povodu novog albuma

Davor Hrvoj

Lada Obradović / Foto Davor Hrvoj

Lada Obradović / Foto Davor Hrvoj

Lada Obradović, hrvatska bubnjarica i skladateljica koja živi i djeluje u Francuskoj objavila je album "A Piece of Yesterday" u izdanju Cristal Recordsa



Hrvatska bubnjarica i skladateljica, koja živi i djeluje u Francuskoj, Lada Obradović je ostvarila svjetsku promociju zahvaljujući Netflixovoj igranoj seriji »The Eddy« u kojoj je svirala i glumila.


No njezin je prioritet glazba. Upravo je snimila novi album – »A Piece Of Yesterday«. Objavljeno na CD-u i LP-ju ovo izdanje donosi njezine i skladbe njezina suradnika, klavirista i klavijaturista Davida Tixiera s kojim ga je snimila.


»Nastale su u zadnje tri godine koje su u umjetničkom i privatnom smislu bile godine ispunjene krizom i iskušenjima«, govori Lada.





»Svaka od kompozicija prati jednu od tema koje su na neki način obilježile naše osobne živote ili živote naših bližnjih, ili priča koje su ostale duboko urezane u našem pamćenju i koriste nam kao neiscrpni izvor inspiracije.


Neke od kompozicija nastanu kao neka vrsta terapije ili naknadnog efekta nakon nečeg proživljenog koje nas se duboko dojmilo ili za koje nemamo načina pronaći adekvatne riječi kako bi izrazili svoje osjećaje, no imamo potrebu zabilježiti trenutak, na neki način u vječnosti.«


Primjerice, na pisanje su ih potaknula dva velika potresa zabilježena u Zagrebu i njezinom rodnom gradu, Sisku, tijekom 2020., koje ne samo da su ostavile razrušene regije diljem države, već duboku emocionalnu bol i izgubljene živote iza sebe.


Naime, cijela je njezina obitelj bila dirnuta prirodnom katastrofom u oba grada, te je dijelom i njihova priča služila za kreaciju dvije kompozicije iste tematike, viđene kroz perspektivu Davida u skladbi »As If It Weren’t Enough« i Lade u »12:19«.


Globalna pandemija virusa i gubici na osobnoj i svjetskoj razini također su nezaobilazne teme umjetnika zadnjih godina, pa su tako zaokupile i njih.


»Nakon 2020. i zatvaranja cijelog svijeta, kultura, kao i mnoge druge grane društva, neizmjerno je patila, stagnirala, i nažalost u nekim razdobljima i potpuno nestala s liste prioriteta mnogih ljudi, što je uvelike otežalo naše umjetničko djelovanje«, rekla je.


»Neznanje i neizvjesnost o budućnosti naših kreacija doveli su nas do moralnog kolapsa koji je također opisan u jednoj od Davidovih kompozicija, ‘It’s Not About Now’.


Ta skladba opisuje razdoblje u kojem su strpljenje i nada bili jedino što nam je preostalo kako bismo opstali i nastavili se boriti da bi uopće zadržali vlastiti umjetnički identitet i potencijalnu, tada naizgled izgubljenu karijeru.«


Fiktivna priča


»Hit and run«, fraza koja označava bijeg s mjesta nesreće u prometu, jedna je od tema s kojima su otvorili novi album.


»To je osobno doživljena priča o poginulom jelenu kojeg smo u šumama na granici sa Švicarskom i Francuskom pokušavali spasiti cijelu noć nakon povratka s koncerta našavši ga ostavljenog na cesti«, objašnjava.



»To zatajenje sustava tema je koja me potaknula na pisanje skladbe ‘Next Time, You Think Of Me’, koja uz činjenicu kriminalne radnje govori o nefunkcionalnosti sistema i osjećaju nemoći koji proizlazi iz sličnih situacija.


‘Unchained Hope’ je osobna kompozicija koja naglašava nužnost edukacije populacije o alarmantnoj situaciji napuštenih i maltretiranih životinja koja je raširena našom državom.


Preko svoje humanitarne udruge pokušavam proširiti informacije i podražiti svijest ljudi o potrebi za promjenom percipiranja životinje kao elementa koji služi za razna ljudska iživljavanja i koji trpi zbog meni osobno nezamislive razine nemara.


Skladba čije ime je igra riječi govori o psu koji je napušten, zavezan na lanac i ostavljen na odlagalištu otpada gdje čeka vlastitu smrt, no prije prirodnog kraja, dolaze lovci koji su plaćeni završiti muku životinja, ne iz pukog altruizma nego zbog čistog osjećaja nadmoći.«


Zapravo, pravi je izazov te životne teme pretvoriti u zvuk.


»Svaka kompozicija ima instrumentalne dijelove koji su nam gotovo potpuno jednoznačni u svom izražaju, kao kad pjesnik čita riječi teksta koje teško da mogu imati dvojako značenje«, objašnjava.


»Svaka skladba u procesu nastajanja ima fazu adaptacije u kojoj pomno razrađujemo i pratimo radnju, temu, emociju i pokušavamo slušatelju približiti priču koju želimo eksprimirati kroz raznu paletu zvukova koji akustički pokušavamo uskladiti uz samu kompoziciju.


Nekad dodamo recitirani tekst koji direktno ili indirektno sugerira radnju ili posvetu skladbe. Svaka skladba može stajati kao zasebna cjelina no najviše smisla ima kada se čita uz priču koja ide uz album.


Iako je priča potpuno fiktivna, svaka skladba zasebno se bazira na realnim proživljenim događajima koji zatvaraju ciklus prošlom godinom.


Ne želim reći kako su samo zadnje godine bile problematične godine u našim karijerama i životima, ali definitivno su ispunjene nekim situacijama koje se često ne proživljavaju više puta u životu.«


Također, izazov je uvježbavati skladbe kako bismo kroz njih prezentirali spomenute teme.


»Vježbanje uvelike ovisi o tome u kojoj fazi priprema projekta se nalazim«, objašnjava.


»Ako nemam neki određeni projekt koji pripremam, vjerojatno ću provesti vrijeme vježbajući tehničke aspekte bubnjanja, slušajući druge glazbenike te analizirajući njihov rad.


Ako pripremam određeni projekt, prije svega prvo puno slušam skladbe i raspišem si svoju viziju iste te pokušavam pronaći način kako inkorporirati svoj glazbeni izričaj u novi projekt ili kompoziciju.


Ako projekt iziskuje određeni način sviranja koji možda malo odudara od mog stila i preferencija, intenzivno slušam zadane reference i pokušavam se adaptirati i imitirati stil koji se traži za nadolazeći projekt.


Glazba koju smo pripremali za ovaj album imala je dosta zahtjevnih dionica tako da smo isprva proveli puno vremena vježbajući ih odvojeno, David klavirske dionice, ja bubnjarske.


Kada smo bili dovoljno spremi da ne trošimo jedno drugome vrijeme nespremni na probama, prolazili smo kroz razne dijelove, tražili stilistiku, što je previše, što nije dovoljno, koja dinamika i instrumentacija mogu prenijeti koju poruku ili emociju.


Nakon zajedničkih probi ponovo se vraćamo svaki u svoj prostor za vježbanje i mjenjamo dijelove koji zahtijevaju promjenu te uvježbavamo do trenutka u kojem se više ne mora razmišljati već samo slušati i reagirati na novonastalu glazbu.«


Samoća i tišina


Da bi ostvarili kompleksno djelo, kao što je ovo, oni kao da slažu slojeve glazbenih obrazaca.


»David je zaslužan za uvođenje elaborirane harmonije u skladbe«, rekla je.



»Ja za svoje skladbe imam početnu ili generalnu ideju, melodiju, no on je taj koji upakira skladbu u složenije harme.


Ritam skladbe je skoro uvijek diktiran melodijom koja je vodeća linija u našim kompozicijama, i on dolazi na kraju, kada skladba i svi njezini dijelovi već postoje.


Niti ja niti David ne ispisujemo dionice za bubanj već se one stvaraju za vrijeme uvježbavanja pojedinih dijelova.


Kad je glavni kostur pjesme izrađen, poznavajući njezinu tematiku, dodajemo efekte i akustične elemente koji bi slušatelju pomogli da s većim razumijevanjem tematike prati skladbu.


Iako sve zvuči, i je, poprilično pripremljeno, svaki koncert ispadne vrlo drukčiji. Ponekad publika koja prati naš rad i dolazi na razne koncerte, prepozna kompozicije ali kaže da koncert istovremeno zvuči kao da smo svirali potpuno nove materijale.


Vjerujem da je jedan od razloga i tehnički aspekt. Projekt sam po sebi traži određenu instrumentaciju i adaptaciju na sceni koja mora biti zadovoljena da bi uopće uspjeli izvesti neke od svojih skladbi.


Zna se dogoditi da tijekom koncerta zbog tehničkog problema s kompjutorom ili nekim od kablova, klavijatura ili elektroničkih instrumenata, naprosto dođe do kvara ili pregrijavanja i tu moramo uskočiti s gotovo instantnom reakcijom i improviziranom alternativom kako bismo uspjeli izvesti skladbu u najboljem mogućem izdanju.«


Upravo zbog inventivnog korištenja elektronike izvedbe njihovog dua doimaju se kao da svira orkestar. Također, važna je komunikacija koja je kod njih na visokoj razini, kao da su jedno tijelo.


»Uz dugogodišnje vježbanje u zajedničkim projektima našli smo neki gotovo nijemi glazbeni jezik«, objašnjava.



»Uvijek nešto trebamo iskomunicirati kako bismo znali tko što želi reći svojim kompozicijama, tko misli da je nešto neprihvatljivo ili tko inzistira na nečemu u svojoj skladbi, no što se tiče instrumentalnog dijela, ako dođemo na probu spremni s uvježbanim dionicama, glazba nastane organski, poprilično brzo.


Oboje smo ljudi koji imaju odvojene misli, različit pristup i način djelovanja, no kad uklopimo svoj rad u zajedničku suradnju, dolazi do simbioze i glazba postaje jedno, to jest nastaje.


Iako svaki glazbenik mora puno raditi na svom instrumentu, najčešće najinteresantnija glazba nastaje kada dođe do spoja različitosti koje zajedno tvore smislenu cjelinu.«


Važnu ulogu u stvaranju njihove glazbe ima mašta.


»Svako je djelo umjetnika kombinacija mašte i stvarnosti«, tvrdi Lada.


»Bez mašte umjetnost ne bi postojala. Ona mi ostavlja otvorena vrata za bijeg iz stvarnosti u nešto neotkriveno, prostor bez ikakvih ograničenja gdje mislim da i generalno nastaju umjetnička djela.


Moja maštanja se uvijek baziraju na nadi da će svijet postati drukčiji, bolje mjesto za život. Empatična sam osoba, što mi možda služi kao jedan od većih izvora inspiracije, ali je i poprilično negativna osobina jer se jako teško nosim s realnošću, ne nužno osobnom, već s realnošću svijeta oko nas.


Kako sam kasno počela svirati bubnjeve, uvijek sam patila zbog činjenice da imam manjak tehnike sviranja. Ta me misao i danas gura u višesatno vježbanje tehnike kada god imam za to priliku.


Ti sati koje provodim korigirajući tehniku i održavajući muskulaturu prstiju i ruku služe mi kao vrijeme kada se maknem iz realnog trenutka i kada neke od mojih najboljih ideja i projekata nastaju.


Potrebno mi je iznimno puno vremena provesti u samoći, tišini ili vježbi, jer upravo to su trenuci koji me vode u maštanja i kreativnost.«


Ostati dosljedan


Za njihovo je stvaralaštvo važna i humanost.


»To je najvažniji aspekt ljudskog bića«, tvrdi.



»Često vodim polemike o teorijama da su arogancija i prepotentnost dozvoljeni uz uspjeh, s čime se ne slažem.


Najveća su imena u raznim područjima umjetnosti, sporta, kulture ili znanosti uvijek ljudi koji su prije svega izrazita ljudska bića, skromna i humana.


Te aspekte stavljaju na prvo mjesto, prije svega, čak i uspjeha. Vjerujem da su baš to razlozi koji su ih uz izraziti rad i trud, doveli gdje jesu i samim time služe kao veliki uzori i u mom stvaralaštvu.


Živim i kreiram po svojim načelima te pokušavam o njima pričati kroz svoju glazbu i kroz humanitarnu udrugu. To je najviše što kao individua mogu napraviti.


Pokušavam izraziti svoj stav kako je najvažnije biti čovjek, a sve ostalo dolazi kasnije. Nažalost u današnje se vrijeme ta vrijednost sve više i više gubi.«


Lada Obradović i David Tixier ozbiljno promišljaju glazbu. Na nju gledaju kao na sredstvo za preživljavanje.


»Glazba mi predstavlja čistu nuždu«, kaže Lada.



»Osjećam da je nikad nisam izabrala već da, kad je ušla u moj život, kao da je od samog početka bila beskompromisna potreba.


Ne mogu zamisliti da bi naš život imao smisla bez glazbe. Mislim da se ne radi samo o glazbi kao rezultatu rada, već prije svega o procesu nastajanja koji je na svojevrstan način naša emocionalna terapija i način na koji se razvijamo i rastemo.


To je toliko sraslo s našim bićima da ne mislim da je glazba nešto što radimo da bismo postojali, već da postojimo da bismo stvarali.


Potrebno je svirati ono što istinski osjećamo. Bilo što neautentično i neautohtono ne može zvučati stvarno. To osjećaju i publika i glazbenici.


Ima glazbenika koji pokušavaju stvarati skladbe određenog karaktera samo kako bi se svidjeli publici.


Nisam sigurna da je to dobar pristup jer mislim da je najbitnije ostati dosljedan sebi, i to je ono što slušatelji najviše osjećaju i respektiraju.«


Budući da je riječ o improviziranoj glazbi njihove se izvedbe neprestano mijenjaju, razlikuju se od koncerta do koncerta, današnje su drukčije od onih što su ih uvrstili na album…


»Srž skladbi uvijek ostaje isti, to je ono što prenosi poruku i emociju slušateljima, uz našu osobnu energiju naravno«, objašnjava.


»Sve drugo varira, pogotovo improvizirani dijelovi bubnjeva i sola klavira. Iako, kad pričam o improviziranim dionicama bubnjeva, pričam zapravo o cijeloj skladbi.


Struktura je to što je zadano, no kako nemam niti jedan bubnjarski dio ispisan, svaki put kada sviram skladbu ona će zvučati slično i prepoznatljivo ali nikada ne mogu odsvirati istu pjesmu na isti način.


Dogodilo se da smo se na jednom snimanju morali pretvarati da sviramo samo nekoliko sekundi pjesme s albuma dok nas je kamera snimala.


Trebalo mi je vremena da transkribiram svaku notu što sam svirala kako bi na kameri izgledali sinkronizirani s glazbom albuma.


Nešto odsvirano otprilike ne bi funkcioniralo uz glazbeni stil koji prezentiramo. Skladbe također evoluiraju što ih više sviramo uživo.


Ako su potpuno nove i idemo u studio ubrzo nakon njihove kreacije, nekoliko mjeseci kasnije će zasigurno uživo zvučati puno slobodnije nego što možda zvuče na albumu kada smo ih snimali dok su nam još bile takoreći svježe.«


Jasna vizija


Između ostalog i to je razlog zašto ih publika obožava.


»Ima ljudi kojima su naše skladbe preapstraktne«, kaže.


»Prednost projekta – no u nekim situacijama i nedostatak – je što koketira s raznim glazbenim smjerovima tako da ima ljudi različitih afiniteta koji se mogu pronaći u toj stilistici.


Događalo nam se da se dio publike znao slučajno zateći na našem koncertu te smo od njih dobili komentare kako oni ne slušaju jazz no naša glazba im je jako razumljiva i privlačna.


Naš cilj je prezentirati melodije koje su u svojoj srži jednostavne, gotovo kao pop melodije, iza kojih se kriju razni harmonijski i ritmički slojevi, što najčešće privuče publiku jer ih mogu razumjeti te se kroz njih poistovjetiti s ispričanim pričama.


Naravno uvijek ima ljudi koji se neće moći poistovjetiti s našim pristupom i pronaći u našoj glazbi, no mislim da to i je ljepota kreacije.


Svi smo različiti i za svakoga ima nešto što može nazvati svojim ukusom. Neki od komentara mi daju snagu kad mi je teško i kad počnem sumnjati u svoj rad.


Neki su nam rekli da im je to najbolji koncert u životu, ili čak najljepši dan u životu. Ljudi postanu emocionalni, smiju se s nama, plaču s nama, grle nas i zahvaljuju na transcendentalnom putovanju kroz koje su prošli slušajući našu glazbu.


Nekada kada dotaknemo dušu makar i jedne osobe koja dođe na koncert imamo osjećaj da smo ispunili našu dužnost.«



Publika ih voli i zato što su intrigantni, provokativni. Između ostalog skloni su multimedijskom pristupu. Tako su u osmišljavanju ovog diskografskog izdanja ostvarili suradnju s hrvatskim ilustratorom Manuelom Šumbercem.


»U završnoj fazi izdavanja albuma, kada su kompozicije inspirirane proživljenim pričama već bile završene, razmišljali smo na koji način bi prezentirali tekstualni dio albuma«, govori Lada.


 


»David je osmislio fiktivni lik kojeg je nazvao Ehrmo, anagram Homera, koji se referira na Odiseja i njegova putovanja. Ehrmo putuje kroz vrijeme i prostore upoznajući glavne aktere naših kompozicija te kroz dijaloge i interna razmišljanja prenosi naše stavove, emocije i poglede na svijet.


Ehrmo ujedno inkarnira sve volontere koji se danonoćno bore za spašavnje napuštenih životinja, rade na njihovoj rehabilitaciji i readaptaciji u društvo kako bi jedan dan dobili šansu za bolje sutra.


Imali smo jasnu viziju kakav dizajn želimo za naslovnicu albuma i imali smo desetak dizajnera iz Francuske i Hrvatske s kojima smo radili audiciju.


Na kraju smo se jednoglasno – uz savjete prijatelja i obitelji – odlučili za suradnju s Manuelom. On je pratio našu tematiku – koja tada nije uključivala priču s Ehrmom – te je napravio ilustraciju za glavnu naslovnicu koja je instantno izrazila tisuću riječi.


Inspiriran Manuelovim radom David je dobio ideju za kreaciju priče o Ehrmu, a inspiriran pričom o Ehrmu Manuel je kreirao ilustracije koje prate priču u knjižici koja se sada nalazi priložena uz album.


To je jedan od primjera zajedničkog kreativnog rada kojemu uvijek težimo, no vrlo ga je teško ostvariti i naprosto nije ostvariv sa svakim.«


Estetika projekta


Nakon završetka produkcije albuma odlučili su pozvati ilustratora da ih prati na koncertima i crta uživo tematiku koju oni prenose glazbom.


»David je već prije par godina dobio ideju ukomponirati VJing u naš projekt«, objašnjava Lada.


»Prošle godine smo odsvirali nekoliko koncerata za koje je pripremio vizualne efekte koji prate skladbe. Tako je projekt dobio novu dimenziju te je vrlo lijepo prihvaćen od publike.


To nam je dalo s još jedne druge strane potvrdu o ideji za eventualnim ilustratorom uživo. Glazba našeg projekta je poprilično zasitna tako da je najteže pronaći korektan balans glazbe i vizuala koji će doprinijeti izvođenju na pozornici, a ne odvući pozornost publici ili dodati dozu nepotrebnoga.


Trenutno smo stali s izvođenjem i razvojem VJinga te se više fokusiramo na rad s ilustratorom kako bismo uspjeli prezentirati novi kut gledanja i slušanja novog albuma publici sljedećih mjeseci.


Ilustrator je zapravo treći član benda. Njegova uloga u ovom projektu je prezentirati tematiku i emociju skladbi u istom vremenskom roku u kojem se dotična skladba izvodi.


Ima poprilično zahtjevnu ulogu s obzirom da se radi o jazz projektu s dosta improvizacije i svaka nova izvedba iste skladbe uživo može varirati i duljinom i formom.


Ilustratorova uloga ju je pratiti i ilustrirati tijek njezine priče. Iza instrumenata je postavljeno platno i u prostoru iza publike projektor. Ilustrator ima svoj radni stol, papire, materijale – ovisno kojom tehnikom crta, te stolnu kameru.


Kamera koja je pozicionirana iznad njegovog papira, snima ruku i ilustracije koje crta te prenosi projektorom na platno na pozornici.


No, Manuel uz sve projekte koje vodi nažalost nema vremena putovati regularno u Francusku te smo odlučili pozvati francuskog ilustratora Guillaumea Trouillarda s kojim smo prije nekolko tjedana započeli suradnju.


Prvi tjedan suradnje, ostvaren u partnerstvu s kulturnim centrom grada Périgueuxa, proveli smo u kreativnom istraživanju pristupa ilustracijama. S obzirom da se radi o ilustratoru koji ima poprilično drukčiji stil crtanja od Manuelovog, odlučili smo odstupiti od priče o Ehrmu, no zadržati sukus svake od kompozicija te pronaći novi način likovnog izražaja koji bi obogatio izvođenje novih skladbi.


Ove godine planiramo još nekoliko radionica u organizaciji s raznim kulturnim centrima kako bismo potpuno definirali estetiku projekta i prezentirali ga široj publici.«


Guillaume Trouillard je primarno ilustrator stripova koji ima višegodišnje iskustvo s raznim plesnim i glazbenim projektima i koji vodi svoju izdavačku kuću ilustriranih knjiga.


»Kao i s ilustratorima za naš album, također smo napravili audiciju uz pomoć kulturnog centra u Périgueuxu, i napokon se sredinom prošle godine upoznali s radom Guillaumea te se odlučili za suradnju s njim«, rekla je.


»Trebalo nam je nekoliko dana intenzivnog rada kroz koji nam je Guillaume prezentirao načine i opcije kako pristupiti projektu i koja tehnika bi pridonijela kojem rezultatu, što je otvorilo potpuno novu dimenziju percipiranja iste glazbe i nadamo se da će u budućnosti služiti kao jedan od izvora kreativnosti za novu.«