I PLAY MY BASS LOUD

Gina Birch na pragu sedamdesetih objavila prvi nosač zvuka

Marinko Krmpotić

Raznovrsna glazba s uočljivom notom pobune protiv negativnog



Svakako je vijest kad netko u 68. godini objavi debitantski album, pogotovo ako je taj album glazbom vrlo suvremen, a tekstovima žestok i kritičan, posebno kad je riječ o položaju žene u suvremenom društvu.


Zbog svega toga »I Play My Bass Loud« britanske pjevačice i redateljice Gine Birch privukao je zasluženu pažnju. No, bolji poznavatelji rock glazbe nisu iznenađeni jer je Gina Birch, iako joj je ovo prvi solistički istup, itekako poznato ime u rock svijetu, konkretnije, jedna je od osnivačica ženskog punk benda The Raincoats koji je iznimno cijenio Kurt Cobain, kasnije je radila u nizu drugih rock grupa te se vrlo uspješno bavila i režijom videospotova.


Sad je, čini se, došlo vrijeme i za soloalbum pri čemu gospođu Birch nimalo ne smeta što u rubrici godina rođenja stoji brojka 1955.





Krik i protest


Štoviše, u promotivnom materijalu kaže, između ostalog, da je ona starija bjelkinja koja svira svoju bas-gitaru u sobi te želi izvući glazbu kroz prozor i zavikati prema ulici – »Kvragu! Ja sam tu i svirat ću svoju bas-gitaru glasno!« I baš to čini na albumu koji nudi potpuno raznovrsnu glazbu i uočljivu notu pobune protiv svega negativnog, a njezina već i ranije dokazana rokerska žestina i nepomirljivost potvrđeni su još jednom i to u glazbi kojoj ugoda često nije cilj.



Naprotiv. Već uvodna i naslovna skladba nudi kaotičnost i eksperimentalnost – distorzirane gitare, elektroničke dodatke, razne efekte sa strane. Dakle, glazba kao krik i protest, a takav je i tekst ove pjesme iz čijeg je naslova sve jasno – što glasnije će svirati svoj bas i baš je briga za sve drugo!


Feminističke teme


Tako se ponaša i u ostalom dijelu jedanaest pjesama dugog albuma. Odlična »Wish I Was You« govori o mukama samoprihvaćanja kroz žestoki garage punk s nekim minimalnim elektrododacima. »Big Mouth« ismijava ogovaranje kroz dominantan bas te opet razne žanrovske kombinacije suvremene plesne glazbe.


»Pussy Riot« posveta je čuvenoj ruskoj ženskoj punk rock grupi, ali i himna feminizmu i to kroz kombinaciju elektronike i reggae zvuka, »I am Rage« govori o pravednom bijesu koji se javlja zbog nepravdi u kojima živimo, a s glazbene je strane uspješna kombinacija zvuka girlie grupa davnih šezdesetih te raznovrsnih dodira gitare, od nježnih do postpunk udara.



»I Will Never Wear Stilleto« duhoviti je komentar o štiklama i o tome kako ih nikad ne misli nositi, a ta kritika pretvaranja žena u seksualne objekte izražena je kroz elektrozvukovlje i dosta suvremenog brbljavog pristupa stihovima. U »Diggin Down« slušamo reggae kakav su nekada svirali Selecter i The Specials, a odlična »Feminist Song« glazbom je nježna, a stihovima žestoka i feministički jasno određena.


I staro i novo


Velike zasluge za raznovrsnu glazbenu sliku albuma svakako ima producent Martin Glover zvani Youth (U2, Killing Joke, Paul McCartney…) koji je tim uspješnim kombiniranjem različitih žanrova (čak i u istoj skladbi) uspio iskazati paletu raznovrsnih osjećaja boli, bijesa, pobune, frustracije, ljubavi, sreće, samoprihvaćanja, uspjevši u konačnoj nakani da ovaj album istodobno zvuči i kao nešto staro, i kao nešto novo!


Glazbenica, redateljica, likovnjakinja

Glazbenica i redateljica, ali i zanimljiva likovnjakinja! Čak i to je Gina Birch koja je prošle godine ilustrirala knjigu poezije koju je objavila poznata američka indie i alt country pjevačica Sharon Van Etten. Svakako treba reći i to da je rad njezine prve grupe – The Raincoats volio ne samo spomenuti Cobain, već ih kao najbitnije uzore u odluci o bavljenju rock glazbom spominju i Angel Olsen, dvojac Sleater-Kinney, grupa Bikini Kill…