Dok kineski festivalski kuratori povlače »iz tehničkih razloga« etablirane autore poput Zhanga Yimoua, kao što je to bio slučaj s njegovim najnovijim komadom »Yi miao zhong« (»Jedna sekunda«), koji je trebao otvoriti od vlasti sponzorirani festival »Zlatni pijetao i tisuću cvjetova«, jer njegovim kuratorima nije odgovarao način na koji Yimou tretira kulturnu revoluciju (ništa bolje nije prošao ni na Berlinaleu, gdje je povučen iz službene konkurencije u zadnjem trenu s migom Frau Angele i njena Bundestaga, kojima je itekako stalo do dobrih odnosa s Kinom), autori koji obitavaju rubna područja kineskog filma nemaju takvih problema. Njihovi komadi ionako neće nikad zakukurikati i procvasti na sličnim manifestacijama, jer su još radikalniji od Yimouovih.

Oni se mahom »krijumčare« na festivalski Zapad, koji ih dočekuje u transu. To dokazuje i iznimni debi Zheng Lu Xinyuan poetskog naziva »Oblak u njenoj sobi«, jedan od vrhunaca netom završenog zagrebačkog Subversive Film Festivala, koji je na ovogodišnjem Rotterdamu osvojio glavnu nagradu (Tiger Award). Ali i ništa lošiji »Mama« u režiji Li Dongmei, uvršten u paralelnu selekciju Giornate degli autori s pečatom ovogodišnje venecijanske Mostre. U »Mami«, Dongmei se suočava s bolnim sjećanjima na majku koja joj nikad nije rekla zbogom. Li je bila njena peta kći, iako je obitelj njena muža toliko željela sina. S druge strane, hibrid doksa i fikcije koji koristi Xinyuan može i ne mora biti autobiografski. Njena retorika bliža je lanjskoj roterdamskoj divi Shengze Zhu (šifra: »Present Perfect«), čiji je komad mogla vidjeti i publika riječkog Art-kina.

Frontalni seks

Kao da je njena heroina Muzi jedna od onih istih faca hiper-umreženog doba kojima kineske streaming platforme predstavljaju jedini vid komunikacije (autorica strogo koristi neprofesijske glumce). Muzi se vraća u Hangzhou tijekom novogodišnjih svečanosti. Iako je u tom gradu provela djetinjstvo, ona ga ne prepoznaje. Njeni su roditelji rastavljeni i žive sa svojim partnerima. Iako je otac i dalje tretira poput djevojčice kojoj zabranjuje kasne izlaske. S druge strane, njena glamurozna majka, koja se upušta u prolaznu vezu s Japancem i Nizozemcem, sukobit će se s kćeri nakon pijane karaoke večeri. Na povratku u Hangzhou, Muzi ulazi u svoj ispražnjeni stan, čiji će prozor završiti na cesti. Na sreću nijedan prolaznik nije nastradao. Njena polusestra Niu uči u u sklopu izvanškolskih aktivnosti kako postati savršena dječja manekenka. A Muzi odlazi u šetnju s gay frendom u napuštenu špilju, gdje joj njegov partner predlaže da rodi njihovo dijete.
Tu je i fotograf Yu Fei, koji dolazi iz Beijinga i koji vjeruje da se više nikad neće zaljubiti, jer mu je jednom bilo dovoljno. Za njega je rezerivrana možda najljepša scena koja će obiježiti filmsku 2020. Ona u kojoj on snima mladence na stijeni obavijenoj maglom, dok mladoženja pridržava nevjestin veo. Iako će se Yu i Muzi upustiti u prolaznu seksualnu avanturu. Zato se kritičari festivalskih izdanja poslovnih filmskih časopisa poput »Screen Daily« nakon roterdamske premijere autoričina komada referiraju i na njen radikalni tretman »muške i ženske frontalne golotinje, straight i gay«, kao da je to nekakva nepoznanica na rubnim zonama kineskog (nezavisnog) filma. Kao da mu se nikad nisu dogodili komadi poput »Proljetne groznice« Loua Yea.

Zaustavljena priča

Puno važniji je način na koji Xinyuan istražuje junakinjin prostor u svijetu. Onaj začudni monokrom koji će se okončati jednom bauštelom, kad se Yu Fei vraća u Beijing. U totalnom melankoličnom stanju uma. U spoju epizodičnog i eksperimentalnog. Jer kad se autoričina priča završava, to nije klasična završnica. On se tada naprosto zaustavlja. U totalno apstraktnim trenucima u dimu cigareta. Našto poput kineskog doprinosa svim onim postkoitalnim Gauloiseima francuskog Novog vala, od ideje do ideje, slike do slike, kako je to naveo kritičar Jonathan Romney. U vječnom vlaku improviziranih misli. Zato ima neke proklete simbolike da je autoričin komad trebao biti prikazan u njujorškom Lincoln Centru u sklopu prestižnog programa New Directors/New Films, ali ga je odgodila epidemološka situacija.
Isti je u zagrebačkoj Kinoteci prikazan s distancom, odbacujući online opcije. Ostaje nezaboravna scena u kojoj Muzi pjeva ostarjelom vlasniku bara »Happy Birthday« u maniri Marilyn. Jer, kako to navodi Romney, bez obzira je li u autoričinu filmu svijet suvremeni kutak Kine ili kutak njene psihe, na nama je da to osmislimo. Jedno je sigurno: riječ je o možda najvažnijem komadu koji je obilježio filmsku 2020. U isti mah sirovom i elegantno artificijelnom. Kad postaje evidentno da je Muzi autoričin alter ego. Sa i bez pubisa u krupnom planu. U onoj famoznoj »frontal nudity« koju spominju filmski poslovni časopisi. U vinilu koji pucketa u odjavnoj špici i elektropulsacijama genijalnog Tsenga Yun-fanga.