U genezi njemačkih »ženskih« narativa možda najveći iskorak učinio je veliki Rainer Werner Fassbinder. Što samo dokazuje da najbolje filmove o ženama snimaju homoseksualci. Koji trebaju i žene. »Zvuči vrlo jednostavno, ali je istovremeno vrlo kompleksno«, kazat će njegova supruga i muza Ingrid Caven. U autorovu seminalnom komadu »Svi drugi se zovu Ali«, njemačka čistačica zaljubljuje se u marokanskog radnika, dvadeset godina mlađeg od nje. Alija glumi redateljev ljubavnik, marokanski Berber El Hedi ben Salem, koji se objesio u zatvoru 1982. i kojem je Fassbinder posvetio svoj zadnji film »Querelle«. Autorovo koketiranje s dramaturškim i vizualnim ekscesima kulminirat će famoznom posvetom Douglasu Sirku, u sceni u kojoj junakinjin sin udara nogom u televizor da bi tom gestom demonstrirao odbojnost majčinom idejom da uđe u brak s Arapom (u Sirkovu »Sve što nebo dopušta« djeca kupuju Jane Wyman televizor da se ne bi osjećala usamljeno).
Iako je od Fassbinderova filma proteklo 46 godina, njemački film i dalje nastavlja prekopavati po sličnim temama međurasnih odnosa, predrasuda i moralne hipokrizije. Riječ je o najnovijem uratku Sherry Hormann »Obična žena« (»Nur eine Frau«), koji će uskoro biti prikazan u Art-kinu u sklopu programa Berlinale Special, koji obuhvaća odabir filmova iz recentne njemačke produkcije, promoviranih u različitim selekcijama ovogodišnjeg Berlinalea. Od off selekcije Perspektive Deutsches Kino, pa sve do Wettbewerba, s izuzetnom »Razbijačicom sistema« (»Systemsprenger«) Nore Fingscheidt, čija mala junakinja biva ugurana u pukotine njemačkih dječjih domova i centara za socijalnu skrb, u žilavim pokušajima da se vrati obitelji.
Zamjena vlasništva
I Hormann stavlja u prvi plan razbijačicu (bračnog) sustava. Samo što ona igra na inverziju Fassbinderove drame. Sada je Turkinja ta koja se upušta u vruću vezu s njemačkim radnikom Timom, nakon što je odbacila maramu i pobjegla od nasilnog muža Kurda. U fokusu njene priče je identični slučaj kojim se pozabavila Feo Aladag u »Strankinji« (»Die Fremde«) sa Sibel Kekilli, inspirirana istinitom pričom o mladoj Njemici kurdskih korijena Hatun Ajnur Surucu, ubijenoj na autobusnoj stanici ispred njena berlinskog stana. Ubojica je bio njen najmlađi brat, koji je zločinom pokušao obraniti obiteljsku čast, jer je žrtva bijegom od muža i odbijanjem rigidnih islamskih pravila osramotila njegove najbliže.
No za razliku od Aladag koja rabi ubojstvo kao narativni klimaks, Hormann već na samom početku filma priprema publiku na ono najgore, dok njena heroina iz ahireta priča o svojoj tragičnoj sudbini i preuzima ulogu naratorice, iako bi je obitelj zasigurno radije vidjela u džehenemu. Povrh svega, Hormann odabire stiliziraniji prosede, koristeći slajdove i video footage stvarne Ajnur, ali i naglašenu paletu crvenih tonova koji prizivaju miris krvi (sličnom temom pozabavila se u »Pustinjskom cvijetu« snimljenom prema memoarima Waris Dirie u kojem se krv povezuje s genitalnim sakaćenjem Afrikanki). Za Ajnur brak je bio tek »zamjena vlasništva«, kad iz očevih ruku prelazi u ručetine nasilnog rođaka koji postaje njen budući muž. No igrajući na rigidni osjećaj neizbježnosti, autorica stalno odgađa emocije.
Fatalna riječ