Piše Dragan Rubeša

Žene na rubu: Razbijačice sustava u Art – kinu na marginama Berlinalea

Dragan Rubeša



U genezi njemačkih »ženskih« narativa možda najveći iskorak učinio je veliki Rainer Werner Fassbinder. Što samo dokazuje da najbolje filmove o ženama snimaju homoseksualci. Koji trebaju i žene. »Zvuči vrlo jednostavno, ali je istovremeno vrlo kompleksno«, kazat će njegova supruga i muza Ingrid Caven. U autorovu seminalnom komadu »Svi drugi se zovu Ali«, njemačka čistačica zaljubljuje se u marokanskog radnika, dvadeset godina mlađeg od nje. Alija glumi redateljev ljubavnik, marokanski Berber El Hedi ben Salem, koji se objesio u zatvoru 1982. i kojem je Fassbinder posvetio svoj zadnji film »Querelle«. Autorovo koketiranje s dramaturškim i vizualnim ekscesima kulminirat će famoznom posvetom Douglasu Sirku, u sceni u kojoj junakinjin sin udara nogom u televizor da bi tom gestom demonstrirao odbojnost majčinom idejom da uđe u brak s Arapom (u Sirkovu »Sve što nebo dopušta« djeca kupuju Jane Wyman televizor da se ne bi osjećala usamljeno).


Iako je od Fassbinderova filma proteklo 46 godina, njemački film i dalje nastavlja prekopavati po sličnim temama međurasnih odnosa, predrasuda i moralne hipokrizije. Riječ je o najnovijem uratku Sherry Hormann »Obična žena« (»Nur eine Frau«), koji će uskoro biti prikazan u Art-kinu u sklopu programa Berlinale Special, koji obuhvaća odabir filmova iz recentne njemačke produkcije, promoviranih u različitim selekcijama ovogodišnjeg Berlinalea. Od off selekcije Perspektive Deutsches Kino, pa sve do Wettbewerba, s izuzetnom »Razbijačicom sistema« (»Systemsprenger«) Nore Fingscheidt, čija mala junakinja biva ugurana u pukotine njemačkih dječjih domova i centara za socijalnu skrb, u žilavim pokušajima da se vrati obitelji.


Zamjena vlasništva


I Hormann stavlja u prvi plan razbijačicu (bračnog) sustava. Samo što ona igra na inverziju Fassbinderove drame. Sada je Turkinja ta koja se upušta u vruću vezu s njemačkim radnikom Timom, nakon što je odbacila maramu i pobjegla od nasilnog muža Kurda. U fokusu njene priče je identični slučaj kojim se pozabavila Feo Aladag u »Strankinji« (»Die Fremde«) sa Sibel Kekilli, inspirirana istinitom pričom o mladoj Njemici kurdskih korijena Hatun Ajnur Surucu, ubijenoj na autobusnoj stanici ispred njena berlinskog stana. Ubojica je bio njen najmlađi brat, koji je zločinom pokušao obraniti obiteljsku čast, jer je žrtva bijegom od muža i odbijanjem rigidnih islamskih pravila osramotila njegove najbliže.




No za razliku od Aladag koja rabi ubojstvo kao narativni klimaks, Hormann već na samom početku filma priprema publiku na ono najgore, dok njena heroina iz ahireta priča o svojoj tragičnoj sudbini i preuzima ulogu naratorice, iako bi je obitelj zasigurno radije vidjela u džehenemu. Povrh svega, Hormann odabire stiliziraniji prosede, koristeći slajdove i video footage stvarne Ajnur, ali i naglašenu paletu crvenih tonova koji prizivaju miris krvi (sličnom temom pozabavila se u »Pustinjskom cvijetu« snimljenom prema memoarima Waris Dirie u kojem se krv povezuje s genitalnim sakaćenjem Afrikanki). Za Ajnur brak je bio tek »zamjena vlasništva«, kad iz očevih ruku prelazi u ručetine nasilnog rođaka koji postaje njen budući muž. No igrajući na rigidni osjećaj neizbježnosti, autorica stalno odgađa emocije.


Fatalna riječ


Sličan motiv razorenog braka koristi i Mehmet Akif Bujukatalaj (šifra: »Oraj«), samo što je u prvom planu lik iz naslova filma koji sebe definira kao »makedonskog Ciganina otomanskih korijena«, blizak likovima iz doksa »Another Reality« Noela Dernescha i Ollija Waldhauera, koji sondiraju arapski mačizam, njegove teretane, lickanje uoči odlaska u restoran u kojem nema mjesta ženama i fetišizaciju marke G-Class 6×6 iza koje se krije famozni Mercedesov terenac. Zato je u »Oraju« žena svedena na gotovo marginalni, ali nipošto nevažni karakter žene na rubu (živčanog sloma), koja ne dijeli muževe rigidne religijske stavove. Zato ćemo na početku filma začuti junakov dugi monolog u kojem on kazuje da je bio zatočenik života sve dok nije pronašao islam. »Ili islam ili ništa. Ili raj ili pakao«, kazat će on. Vrata njihove spavaće sobe napola su otvorena, tek toliko da bismo mogli vidjeti Oraja kako se moli, dok je njegova žena paralelno zaokupljena smartphoneom.Oni se vole. Ali nakon jedne svađe, on izlazi iz stana i triput ponavlja riječ »talaq«, koja prema islamskim zakonima označava razvod. Lokalni imam želi saznati je li ona tijekom izgovaranja te fatalne riječi imala mjesečnicu i savjetuje ga da napusti ženu na tri mjeseca, tijekom kojih ona za njega postaje »haram« (zabranjena), poput majke ili sestre. U tom periodu, Oraj se iz Hagena seli u Köln, gdje pronalazi posao na tržnici i zbliži se sa sitnim lopovom, kosovskim Romom Bekirom, kojeg pokušava dovesti na pravi put redovitim zajedničkim odlascima u džamiju. No njegovu religijsku predanost dovest će u pitanje ženin neočekivani dolazak. »Moramo opstati kao komuna, naročito u Njemačkoj. Nemamo nikog drugog osim muslimana«, kazat će Orajev prijatelj. To je ona identična pripadnost klanu promatrana kao »druga realnost« na koju se referiraju Dernesch i Waldhauer.