G. Pasotti vs. A. T. Jensen

VJERA I NACIZAM Adamov terapeutski Apfelstrudel

Dragan Rubeša

Foto Screenshot

Foto Screenshot

Dok Pasottijev komad igra na grotesku, nonsens i politički nekorektnu (koralnu) ironiju, balansirajući negdje na pola puta između farse i drame, njegov danski brat je puno kompleksniji. Jer, to isto Zlo svedeno je u Pasottija tek na taj famozni Apfelstrudel kao simbol savršenog sklada i zamke koju njegov junak mora prevladati



Kad je sedamnaest balavih zombija s Kustošije za koje je Dinamo svetinja, raširilo bolesni transparent s natpisom od kojeg se u najmanju ruku ledi krv u žilama, njihov morbidni show dočekan je kao još jedno »koketiranje« s ustaštvom koje treba »najoštrije kazniti«. Koketiranje? Te iste »incidente« partizani su kaznili još prije sedamdeset pet godina.


Ali naci zombiji uvijek se vraćaju iz svojih grobnica i jama. Šaraju naci simbole po fasadama. Uživaju u morbidnim propovijedima proustaških popova. Izlijevaju hektolitre ksenofobne žuči po društvenim mrežama, skriveni iza nickova. Urlaju na tribinama da su uvijek za Dom spremni.


Naci zombiji


Ništa se promijenilo nije. Možemo mi organizirati stotine antifa i ljudskopravaških festivala i snimati stotine filmova koji denunciraju gluposti neonacizma, od možda najrazvikanijeg Kayeova »American History X« pa nadalje. Ali zombi ostaje zombi.




Uzmimo na primjer Dansku koju često navodimo kao savršeni model države koja baštini skandinavsku tradiciju zavidne socijalne politike u kojoj nema mjesta ultradesnim ekstremizmima.


U toj istoj Danskoj snimljena su čak dva filma koji tematiziraju pošast neonacizma – Donatovo »Bratstvo« čiji autor pristupa toj temi u kvirovskom diskursu, te »Adamove jabuke« u režiji Andersa Thomasa Jensena, koji igra na crnohumorni prosede.



Da je Danska ispražnjena od neonaci zombija, takvi komadi zasigurno ne bi postali dio njene filmske »zbiljnosti«. Kao što se ni Giorgiu Pasottiju ne bi 2020. dogodio talijanski remake Jensenova filma (šifra: »Abbi fede«), da u Italiji nema političara poput Salvinija i kreatura iz Case Pound.


No dok je Jensen, u nas poznat tek kao koscenarist Levringova »Spasenja«, Scherfigina »Wilbur se želi ubiti« i Kragh-Jacobsenova »Mifunea«, Pasotti je najprije krenuo očevim šaolinskim stopama, završivši u Kini gdje je osvojio titulu wushu majstora i kapitalizirao vlastite borilačke vještine u čak tri sumanuta Z-filma, poput Liuova »Drunken Master Killer«.


Biblija i Hitler


U Pasottijevu remakeu, Jensenova protestantskog svećenika Ivana (Mads Mikkelsen), zamjenjuje nekonvencionalni katolički pop Ivano (glumi ga sam autor filma) odjeven u crne bermude, kojeg krasi identični flaster na nosu.


A Adama iz danskog originala (iznimni Urlich Thomsen) portretira sugestivni Claudio Amendola. Iako ih manje više povezuju identični outfiti i tetovaže keltskog križa. I dok u originalnoj danskoj verziji Adam završava u Ivanovoj komuni pitoresknog Faaborga, ona talijanska locirana je u Sudtirolu.


Dok Jensenov Adam mora u sklopu terapije pripremiti konstruktivnu dansku pitu od jabuka čiji plodovi rastu na obližnjem stablu u vrtu njegove komune, onaj Pasottijev će napraviti terapeutski klasični Apfelstrudel, čiji recept priziva delicije iz talijanske pokrajine Alto Adige.


A kleptomanskog debeljka Gunnara iz danskog originala (naš voljeni Nicolas Bro), sada zamjenjuje austrijski vječno alkoholizirani bivši skijaški šampion Gustav (Robert Palfrader).


Tu su i likovi bivšeg terorista Kalida i samohrane histerične trudnice Sare (u Jensenovu originalu glumi je izvrsna Paprika Steen), čiji plod postaje kontrapunkt Ivanovih neuroza (Downov sindrom vs. cerebralna paraliza). Kao što Sara postaje žrtva seksualnog nasilja, tako i Ivan postaje (seksualna) žrtva nasilnog oca.


Zato se Ivan pita je li religija oblik poricanja ili brutalna stvarnost svijeta? S druge strane, ta ista stvarnost svedena je u neonaci Adama na Bibliju i Hitlerov portret koji krase interijer njegove jazbine.


Kad bi netko naglo otvorio vrata njegova spremnog doma, Biblija i Hitler bi završili na podu. S time da se Biblija uvijek simbolično otvara na istoj stranici – Knjizi o Jobu. Oni koji dobro znaju Stari zavjet i ne stavljaju štikle optočene Swarovski kristalima za koroniziranu krizmu, dobro znaju o čemu je riječ.


Aura svetosti


Je li Adam vrag koji provocira Ivana ili tek realist koji ga pokušava natjerati da prizna vlastitu hipokriziju? U Jensena/Pasottija, priča se svodi na vječnu borbu Dobra i Zla. Dobro vjeruje u boljitak humanosti. Zlo vjeruje u vlastiti interes. Jer, »Adamove jabuke« i njihov talijanski remake »Abbi fede« koji vjeruje u vjeru, ne igraju samo na inkluziju, već i na načine i iskustva na koje ih njihovi akteri proživljavaju u razornom spoju sukoba i samilosti.


U konstantnom kontrapunktu Adama/Zla kojeg kamera promatra s visine, u maniri diktatora nalik Mussoliniju, i Ivana/Dobra kojem je ista podarila auru svetosti. Jer, Ivanova ekscesivna i neutemeljena (politička) korektnost krajnji je kontrapunkt Adamovu mraku. Riječ je o dvije vizije koje ne samo da se kontaminiraju, već moraju ostvariti stanoviti perverzni sklad.


U Adama imamo vrane, crve, ceremonije i stablo jabuke koje priziva tradiciju Rajskog vrta i spoznaju Dobra i Zla. Ta ista jabuka kao biblijsko zabranjeno voće, u Apfelstrudelu ili izvan njega, postaje simbol Adamova silaska u pakao, kao kontrapunkt Ivanovu optimizmu.


No dok Pasottijev komad igra na grotesku, nonsens i politički nekorektnu (koralnu) ironiju, balansirajući negdje na pola puta između farse i drame, njegov danski brat je puno kompleksniji. Jer, to isto Zlo svedeno je u Pasottija tek na taj famozni Apfelstrudel kao simbol savršenog sklada i zamke koju njegov junak mora prevladati.