Redatelj

U Berlinu smo razgovarali s redateljem filma “Transit” Christianom Petzoldom

Zvezdana Pilepić

Film »Transit« rađen je prema istoimenoj knjizi njemačke spisateljice Anne Seghers. Glavni lik Georg, izbjeglica iz Njemačke, bježi iz Pariza pred najezdom njemačkih trupa i zatim u Marseilleu, koji je pripadao slobodnoj zoni čeka vizu za odlazak u Meksiko. Iako roman, koji je napisan 1942., govori o predratnim godina, radnja filma smještena je u današnje doba



Njemački film »Transit« Christiana Petzolda, prikazan u natjecateljskom programu ovogodišnjeg Berlinalea bio je jedan od favorita u novinarskim razgovorima, no odabrani žiri je na kraju imao sasvim drugačije mišljenje. Za razliku od prošlog puta kad je na Berlinaleu nagrađen Srebrnim medvjedom za najbolju režiju za film »Barbara«, ovoga je puta Petzold iz Berlina otišao praznih ruku.


Film »Transit« rađen je prema istoimenoj knjizi njemačke spisateljice Anne Seghers. Glavni lik Georg, izbjeglica iz Njemačke, bježi iz Pariza pred najezdom njemačkih trupa i zatim u Marseilleu, koji je pripadao slobodnoj zoni čeka vizu za odlazak u Meksiko. Iako roman, koji je napisan 1942. govori o predratnim godina, radnja filma smještena je u današnje doba, pa smo razgovor s redateljem Christianom Petzoldom započeli pitanjem kako je došao do te odluke.


– Na početku sam namjeravao napraviti film koji bi bio smješten u to povijesno razdoblje. Zajedno s Harunom Farockijem, koji mi je i skrenuo pažnju na ovu knjigu, počeo sam raditi na scenariju. Planirali smo snimati u Parizu događaje iz 1940. godine, te se zatim premjestiti u Marseille gdje bismo snimali događaje iz 1941. Onda sam izgubio volju i rekao sam Harunu da jednostavno nemam živaca opet raditi na povijesnom filmu. No kada je Harun nenadano umro, polako sam se vratio tom projektu. Potom sam sa sinom otišao u SAD. Vozili smo se kroz pustinju u Nevadi, jer sam želio vidjeti mjesto gdje je Antonioni snimao svoj film »Zabriskie Point«, a kada smo izašli iz auta unutra sam ostavio svoj laptop, na kojem sam imao više od polovice napisanog scenarija. U autu je temperatura bila oko 80 stupnjeva Celzijevih i hard disk je jednostavno ispario, a ja naravno nisam imao »back up«. Otišli smo u Palm Springs i odnio sam laptop u Apple, ali oni su mi samo rekli da se tu ne može ništa učiniti i da su svi podaci izgubljeni. U tom trenutku sam u stvari osjetio veliko olakšanje, jer sam smatrao da je sve što sam napisao potpuno smeće. To što sam napisao bila je ideja za neku vrstu pretencioznog povijesnog filma i duboko sam u sebi znao da tu ništa ne štima.


Ostao sam vjeran knjizi




Kada smo se vratili u Njemačku prvo sam radio na jednoj televizijskoj produkciji, krimić seriji »Polizeiruf 110«. Radnja se odvijala u današnje doba u Münchenu i, ustvari, dok sam radio na tome razmišljao sam zašto ne bi bilo moguće povijesnu priču staviti u današnje vrijeme. Jer mi smo u sadašnjosti ionako okruženi duhovima i utvarama prošlosti koje nas uvijek progone. Zaintrigirala me ta ideja, jer ono što izvire iz prošlosti nisu samo utvare, već i sve te negativne ideje koje su i u ono vrijeme dovele svijet do katastrofe. Govori se o granicama, o limitu koliko ljudi možemo prihvatiti, govori se o naciji i nacionalnom identitetu, jačaju desničarski ustrojena studentska bratstva ili uzmimo, primjerice, uspješnost stranke FPÖ (Slobodarska stranka) u Austriji. Na kraju sam odlučio da će se radnja odvijati u sadašnjosti, ali izbjeglice će ostati iz prošlosti, kako bi komunicirali s nama, postavljajući nam pitanja o tome što se u stvari danas događa.


Koliko ste se uopće držali knjige?


– Prvo sam odbacio prvih sto stranica, jer u knjizi se mnogo govori o komunističkim vezama, njihovom radu, na koji način članovi pomažu jedni drugima. Također sam reducirao kompleksnost cijelog procesa dolaska do vize, koji vrlo podsjeća na Kafku. Ali ono što sam smatrao da je važno bila je ideja o rukopisu pisca koji se ubio i koji prelazi u ruke ljudi koji do tada nisu stvorili neku svoju prošlost. I ti mladi ljudi bez prošlosti sada počinju razvijati svoju priču uz pomoć tog rukopisa mrtvog pisca, počinju razvijati vlastite osjećaje krivnje i ljubavi, počinju osjećati što znači bol i gubitak. Dakle to su dijelovi koji su se razvili u priču o osobnom razvoju i mijenjanju. Koristeći te elemente, mislim da sam ostao vrlo vjeran knjizi iako sam mnogo toga izbacio. Istodobno, čitao sam još jednu knjigu koju sam također djelomično stavio u »Transit«. To je knjiga »Geheimnis und Gewalt« (Tajna i nasilje) Georga K. Glasera i govori o njemačkom komunistu koji odlazi iz Njemačke u Francusku i tamo radi kao obrtnik. Tom njegovom vještinom u radu s rukama obdario sam glavnog junaka Georga, a glumac Franz Rogowski je i inače vješt u takvoj vrsti poslova, za razliku od mnogih glumaca koji ne znaju ni bocu otvoriti.


Nijemci dolaze


U filmu se često čuje rečenica »Nijemci dolaze«. Zašto ste to koristili?


– Ako općenito gledamo na posljednjih deset, dvadeset godina na filmu imamo mnoge ideje distopije, bila to oluja, polarna hladnoća, asteroidi ili planet Melankolija koja nam je nedavno svima prijetila. Mislim da film treba uvijek pričati priču o prostorima, o prostoru u kojem se likovi nalaze i onome što oni u tom prostoru rade. Kada Indijanci dolaze, kada Nijemci dolaze, kada planet Melankolija dolazi ljudi reagiraju na određeni način, a uvijek je važno kako ljudi reagiraju u izuzetnim okolnostima kada im prijeti opasnost. Hoće li se međusobno ubijati ili će podržavati i pomagati jedni druge. Prema povijesnoj referenci to je potpuno korektno jer stvara osjećaj hitnosti i sužava njihov prostor. U knjizi su Nijemci zaista dolazili i to sam želio imati u filmu.


Kako ste odlučivali što ćete modernizirati, a što ostaviti? Tako, primjerice, danas kada svi putuju avionom, vaši junaci čekaju brod.


– Kada sam bio u marsejskoj luci brodovi su dolazili i odlazili cijelo vrijeme. To je još uvijek glavno prijevozno sredstvo za odlazak u sjevernu Afriku ili Portugal. U Marseilleu to nije avion. Bilo je fascinantno gledati te ogromne brodove koji su dolazili i odlazili i ljude iz sjeverne Afrike, Tunisa, Alžira ili Maroka natrpani stvarima koje su kupili u Francuskoj. S tom gomilom prtljage koju su nosili sa sobom, iako nisu bili, ostavljali su dojam izbjeglica. Također smatram da je brod kao prijevozno sredstvo mnogo snažniji i suvremeniji od aviona, jer u vrijeme krize avioni će prvi nestati, to će biti transport koji se neće moći upotrebljavati i mi ćemo se uvijek pokušati ukrcati na brod. Samo usporedbe radi, u avion možete smjestiti 180 ljudi, ali brod iste veličine može primiti 18.000 putnika.


Ljubavne vize za dušu


Je li vam možda film »Casablanca« bio u podsvijesti dok ste radili na »Transitu«?


– O da, naravno, i ne samo »Casablanca«, već i nekoliko drugih filmova kao, primjerice, »Imati i nemati« Howarda Hawksa. To su filmovi koji se bave ratom, fašizmom i imaju lijepu ljubavnu priču. Po romanu Anne Seghers »Das siebte Kreuz« (Sedmi križ), Fred Zinnemann je snimio film sa Spencerom Tracyjem u glavnoj ulozi. Film je bio popularan i zahvaljujući tome njoj je uspjelo dobiti vizu za SAD. Ne znam je li točno, ali čuo sam da je ona poslala kopiju rukopisa za »Transit« izdavaču u SAD i pitala bi li se od toga mogao napraviti film, no rekli su joj da oni u stvari već rade na jednom filmu koji ima sličnu priču i to je bila »Casablanca«. Postoje glasine da su neke ideje iz njene knjige ipak ušle u scenarij. Mislim da su općenito u vrijeme krize, ljudima vrlo važne ljubavne priče jer upravo one im daju vizu, vizu za dušu, ako ćemo govoriti u metaforama. Tako je bilo u »Casablanci«, u »Imati i nemati«, a ja se nadam da se to nalazi i u mom filmu »Transit«.


Vaš je film svakako relevantan u današnje vrijeme. Uspoređujući suvremeno doba s tim razdobljem, mislite li da danas ljudi pružaju manje otpora nego što su to tada radili?


– Mislim da je situacija u svijetu definitivno opasna do izvjesnih granica, ali također smatram da je društvo mnogo jače nego što je bilo u 40-ima i stoga mislim da je i otpor jači nego što je bio tada. To uvjerenje mi na neki način daje nadu i dopušta da pravim filmove poput ovoga.