64. Berlinale

Tri komunistička redikula

Dragan Rubeša

Festivalski paralelni programi katkada nude više zadovoljstva nego li glavni program s filmovima u konkurenciji za nagrade – u Berlinu su prikazani zabavni češko-slovački »Baršunasti teroristi« u kojima je koproducent i Hrvatska, te rumunjski »Druga igra« o mitskom derbiju »Steaua« - »Dinamo«



BERLIN Ponekad se valja fokusirati na festivalske paralelne programe da bi se u njima otkrilo ono zanimljivo što ne možemo pronaći u konkurenciji. Tako je iz inače prilično neujednačene programske koncepcije »Foruma« iskočio prokleto duhoviti dokumentarac česko-slovačkog trija Pavol Pekarcik, Ivan Ostrochovsky i u nas poznatiji Peter Kerekes (»Kuhanje povijesti«). Naravno, trojac ide na sigurno i voli se ulagivati publici, dobro znajući da temom koju su odabrali ne mogu omanuti. U »Baršunastim teroristima« namjera im je bila ispisati duhovitu parabolu kroz zgode i nezgode trojice romantičnih heroja koji su odlučili direktnom akcijom srušiti čehoslovački komnistički režim.


Fero je pripremao atentat na tadašnjeg predsjednika Gustava Husaka, ali mu CIA nije povjerovala. Stano je pokušavao dići u zrak tribinu s koje su komunistički glavešine pratili prvomajsku paradu, ali mu teroristički akt nije uspio jer se napio pa ga je policija uhvatilia kako se klati oko tribune s vrećom punom eksploziva. A Vladimir je pokušao rasturiti ploče na kojima je komunistička partija stavljala svoje vijesti i proglase. Sva trojica na kraju su okončali iza rešetaka, gdje su odgulili za one prilike relativno blagu kaznu od 5 do 6 godina.   

Otac i sin


Izlaskom iz zatvora Stano je uporno pokušao pronaći životnu partnericu. Fero je podučavao vlastitu ženu kako napraviti bombu u kućnoj izradi. A Vladimir je otvorio tečaj iz samoobrane za žene. Sve u svemu, dobili smo sumanuti komad o trojici komunističkih redikula, koji ni u postkomunističkim vremenima nisu pronašli svoje mjesto, vječno rastrgani između hrabrosti i gluposti, stvarnosti i fikcije. Inače, jedan od koproducenata filma je i naš »Nukleus film«.


U gotovo identični povijesni milje vraća se i Rumunj Corneliu Porumboiu u eksperimentalnom doksu »Druga igra« koji slijedi stilske mehanizme autorova prethodnog igranog filma »Policijski, pridjev«. Autorov otac bio je poznati nogometni sudac u doba Ceausescuove tiranije i sudio je mitsku utakmicu između vječitih rivala – »Steaue« i »Dinama« iz Bukurešta koja je odigrana 1988. godine, dakle, samo godinu dana prije diktatorove egzekucije, završivši neriješenim rezultatom.


Inače, utakmica je odigrana po sniježnoj mećavi i bez obzira na katastrofalne vremenske uvjete, Porumboiu stariji nije je htio prekidati. Sada režiser i njegov otac zajedno promatraju njenu zrnatu snimku na malom ekranu u stvarnom vremenu. Umjesto neandertalskih urlika i komentara Drage Ćosića koje moramo otrpjeti svaki put kad on prenosi derbi, tijekom utakmice odvija se smireni politički dijalog oca suca i sina redatelja. A uvodna špica navodi da se režiseru, tada dječaku, obratio nepoznati muškarac i savjetovao ga da zamoli oca da se prestane baviti nogometnim suđenjem jer će ga jednog dana vratiti doma u lijesu.   

Mračna kronika




Jedini problem tijekom projekcije bili su bijeli titlovi na bijeloj podlozi jer je nogometni teren bio prekriven snijegom, pa je dio titlova bio nevidljiv. Savjet festivalskim programerima? Zatražiti filmsku kopiju s titlovima na crnoj podlozi.


Jedan od uspjelijih filmova iz konkurencije bio je i »Stratos« u režiji Grka Yanisa Economidesa koji nam donosi još jednu mračnu kroniku iz grčke mučne svakodnevnice na rubu ekonomskog i živčanog sloma, sada kroz lik pekara plaćenog ubojice, čije kulerski hladno i bezizražajno lice projecira sliku smrti, prizivajući duhove Kitanovih i Melvilleovih killera (glumi ga izvrsni Vangelis Mourikis, kojeg se sjećamo po ulozi bolesnog oca u »Attenbergu«), iako autorov spori prosede puno više duguje Ceylanu. On se između dvije likvidacije brine o djevojčici iz susjedstva koju majka prostituira (sličan motiv imamo i u filmu »Miss Violence«). Kako priča odmiče, tako počinjemo shvaćati da je on veća žrtva od onih kojima je ispalio metak u čelo. Njegova tišina nije sud, vec bijes i horor.