Međunarodni studentski filmski festival (STIFF), pokrenut u Rijeci s ciljem predstavljanja najboljeg od svjetske recentne filmske produkcije studentskog i debitantskog filma, ove je godine u svojem predjubilarnom izdanju od 24. do 27. studenog još jednom uz veliki broj prijava prikazao četrdeset filmova sa svih strana svijeta u trima kategorijama. U kategoriji igranog filma prikazano je šesnaest filmova od kojih na neke u nastavku donosimo osvrt.

Kineski kratkometražni film, drama, »Lili je sama«/ »Lili Alone« snažan je prikaz kineske žene iz provincije i njezine (društvene) uloge. »In medias res« uvodom, krupnim planom izoštrene kamere, film u središte postavlja mladu Kineskinju iz provincije koja se zbog financijske situacije, odnosno neimaštine odlučuje na radikalan potez i odlazak u Guangdong, ne bi li zaradila novac za liječenje svekra.

U ovoj dramskoj minimalističkoj minijaturi, već nakon uvodne scene, imamo prilike vidjeti društvenu poziciju i ulogu mlade žene, njezin obiteljski život s mužem i maloljetnim sinom te destruktivno ponašanje njezina supruga.

Krupni planovi kamere, profilno, danju kad protagonistica plače, zatim krupni plan predvečer na krovu zgrade ili pak onaj uvečer s leđa jasno upućuju na složenost čina na koji se protagonistica odlučila i na koloplet emocija koji se zbog toga u njoj zbiva.

Scena u kojoj protagonistica stoji na balkonu s unutarnje strane zgrade, u predulazu, u sredini, u totalu, također suptilno upućuje na nju kao na samo brojku u velikome sustavu, a tome svjedoči i činjenica njenih cimerica, koje se mijenjaju kao na pokretnoj traci.

Osim tih scena i planova kamere, izvrsni su i oni koji minimalistički i upućivački prikazuju trenutke kontemplacije protagonistice, čime se još jednom zaokružuje tematsko i idejno jedinstvo ovog dramaturški uvjerljivog filma.

S obzirom na vrlo aktualnu temu filma, ulogu i poziciju žene te (društvena) očekivanja, film je izvrstan pogled na posttranzicijsko i još uvijek tradicionalno i kapitalistički nastrojeno kinesko društvo i njegova je kritika. Stoga ne čudi da je film dobio posebno priznanje na ovogodišnjem festivalu.

Pretili dječak

Film »Voće i povrće«/«Fruits and Vegetables« Macieja Jankowskog također je drama, pogled u suvremenost poljskog društva, a uvodi nas u svijet maloljetnog protagonista, pretilog osnovnoškolca koji živi s majkom i koji se bori s predrasudama i nametnutim društvenim očekivanjima.

Izvrsnim glumačkim kreacijama protagonista osnovnoškolca i njegove majke, uz skladne i katkad iskrama humora nabijene dijaloge i trenutke, film odvodi na jedinstveno putovanje u svijet (marginalizirane) radničke klase, no one koja tjelesnom težinom odskače od nametnutih »beauty« standarda.

Na takvo što, konkretan problem tjelesne težine, film upućuje već svojim uvodom, scenom u kojoj vidimo protagonista dok radi trbušnjake, zatim u sceni u automobilu za vrijeme vožnje i u replici glede soka s puno šećera.

Iako oboje pretili, jasno vidimo razliku između majke i sina; majka je zapala u kolotečinu i monotoniju samačkoga života, a problem prekomjerne težine je obgrlila, dok njezin sin, iako mnogo mlađi, takvu činjenicu ne prihvaća, već se odlučuje boriti s predrasudama.

Zanimljiv je pogled na svijet nametnutih proporcija i normativa upravo iz vizure djeteta, jer iako se radi o osnovnoškolskom djetetu, ono očigledno bolje razumije neke stvari nego njegova majka.

Film se idejno pozicionirao između linija propitivanja radničke klase i životne kolotečine, pitanja samohrane majke, odgoja, odnosa majka-sin, ali i razumijevanja svijeta i društvenih konsenzusa/stereotipa koji vladaju.

Iako metrom nevelik, a centralnom idejom usmjeren tek na jednu ideju, onu selfa i samopoštovanja i samovrednovanja, ovaj prijemčiv film na vrlo suptilan način secira razne druge probleme suvremenosti te ostavlja dojam pozitivnog ozračja, a svakako i zadovoljna gledatelja.

Kanadski film »Arhitekt«/ »The Architect« Mathieua Loraina Dignarda svojim nazivom direktno upućuje na sintagmu mnogo puta izgovorenu od samog protagonista – »arhitekt svoje sreće«.

Film, drama, donosi priču o protagonistu zrele dobi koji još uvijek živi s majkom, a u garaži obiteljske kuće bavi se »online« biznisom, prodajom i naručivanjem produkata Essence Nature, koji u suštini sliči brojnim lažnoobećavajućim »piramidalnim shemama«, poslovima koji na kraju ostavljaju mnoge razočarane, jer obećaje se mnogo, no samo neki od toga, oni na vrhu, na kraju imaju koristi.

Radi se, dakle, o osobi zrele dobi koja se očigledno nije skrasila, jer živi s majkom koja čak i u odmakloj dobi ima dečka, dok je njen sin samac i ima, prema mišljenju majčina dečka, »posao koji nije pravi«.

Kako takva vrsta posla koji se temelji na lažnim uvjerenjima i velikim praznim obećanjima djeluje na pojedinca, najbolje pokazuje psihičko stanje protagonista koji je većinu filma vidno ushićen, čak previše, u stanju zablude, gotovo manije, da bi na kraju u stanju potpunoga razočaranja doživio živčani slom, a jedino što je naučio iz takvoga posla jest da je svatko krojač vlastite sreće.

Također, bez obzira na stanje u kojem se nalazimo, film jasno pokazuje da je bitno uvijek imati nekoga uz sebe, prijatelja ili člana obitelji koji nam je podrška.

Radnja filma je linearna, većinski se odvija u interijeru garažnog prostora, djelomice u obiteljskog kući, s tek nekoliko likova, no film uspješno, iako u kratkome metru, uspijeva napraviti skicu jednog od fenomena današnjice.

Introvertirani dostavljač

Uradak ruske redateljice Elene Kulesh, »Dostavljač«/ »Courier«, drama je koja na vrlo prijemčiv način daje uvid u život jednog poznatog lica i naše svakodnevice – dostavljača.

Uvodni kadrovi prikazuju tvornicu u kojoj dostavljač radi, a njegovu rutiniranu svakodnevicu u dostavnome vozilu, izvan vozila kad dostavlja pakete, to jest hranu, prekidaju trenutci privatnoga života.

S obzirom na narav posla i s obzirom na suvremene zahtjeve društvenog ustroja, granice osobnog i poslovnog su labave, presijecaju se, pa mladi dostavljač upravo tako upoznaje djevojku s kojom započinje romansu.

Uz dobre kutove kamere, krupne, profilno u vozilu, s leđa, kamera u pokretu također daje uvid u eksterijer, okolinu, od one gradske, do prirode, koja se pojavljuje nekoliko puta, prikazujući nebo i krošnje drveća.

Ovom dramskom minijaturom pokušalo se dati uvida u funkcioniranje sustava iz perspektiva jednoga njezinog člana – radnika – koji je samo dio veće cjeline.

Kao i u svakom sustavu, tako je i u sustavu prodaje (trgovačkih prehrambenih lanaca) u suštini najbitnija najniža karika koja ga održava i bez koje ne može funkcionirati, no vrlo često je potpuno podcijenjena i zanemarena.

U takvome sustavu koji traži konformizam, vrijeme i život protagonista podređeni su službi, a slobodnog vremena ostaje tek neznatno, što se održava, jasno je, na njegovo mentalno stanje, koje već startno pokazuje znakove introvertiranosti ili asocijalnosti.

S vrlo malo replika protagonista, snagom jednoga čina, ostvaren je željeni učinak ovog kratkometražnog uratka koji svakako rezonira s publikom i podsjeća na alarmantan problem pandemije dvadeset i prvoga stoljeća koja je već dulje u opticaju i, čini se, zanemarena – one mentalnih oboljenja.

Film »Babice«/«Midwife« autorice Anne-Sophie Bailly drama je čija je radnja smještena potkraj srednjega vijeka, a donosi priču o ženama u tome razdoblju te odnosu muškaraca prema ženama.

Film je prostorno smješten u francuske planine te prati travarku i babicu i njezinu šegrticu u svakodnevnim aktivnostima koje prekida stranac na konju koji zahtijeva da se sve žene okupe u obližnjoj crkvi.

Ova ispolirana drama u nešto manje od trideset minuta uspjela je u potpunosti prenijeti atmosferičnost srednjeg vijeka koji se s razlogom naziva mračno doba ili mračni srednji vijek, a u tome svakako pomažu minimalno osvjetljenje, ono prirodno ili pak svijeća, što omogućuje igru svjetlosti i sjene, zatim autentična kostimografija i izgled glumaca, eksterijeri, kao i interijer stare crkve u planinama.

Radnja filma je linearna, ritam je spor i kadrovi nisu kratki, što znači da je naglasak trebao biti, i jest, na uvjerljivoj glumi i na dijalozima.

Baš zato česti su krupni kadrovi, kojima je cilj prikazati sve facijalne ekspresije glumaca. Od scena se posebno ističe ona kod jezera koja je još jednom uputila na srednjovjekovna shvaćanja života, tradicionalnosti i same figure žene te je još jednom podsjetila na okrutnost te epohe.

Film je, dakle, u potpunosti uspio prenijeti srednjovjekovnu poetiku te je pokazao redateljski potencijal i umijeće bavljenja temom koja općenito nije odveć zahvalna, no autorica je u svojem naumu da film porukom opalescira, čini se, ipak uspjela.

Želje građevinara

Pojedinac u izrazito tradicionalnom libanonskom društvu dolazi do izražaja u francuskom filmu »Tajna soba«/ »Warsha«, u drami autorice Danie Bdeir koja donosi priču o građevinskom radniku koji se ni po čemu u masi ne razlikuje od svojih kolega, sve dok ne dobije mogućnost da upravlja velikom dizalicom koja se panoramski izdiže nad gradom.

Iako početno intencijski nepoznata odluka građevinara, pokazat će se kasnije kao vrlo promišljena i namjerna, jer taj građevinar upravo u malenoj kvadratnoj sobi dizalice na ekstremnoj visini pronalazi trenutke mira i mogućnost kontemplacije života, što ga odvodi na jedinstveno putovanje maštom, zamišljajima njegovih istinskih želja i htijenja.

Krupni planovi kamere, kao i pogled s leđa, na tlu i u visinama, jasno ukazuju na trenutke kontemplacije i psihičkoga stanja pojedinca, kao i trenuci penjanja uz dizalicu, koji daju izvrstan pogled na visine te akrofobičan osjećaj.

Posebno valja istaknuti dobro uklopljenu bliskoistočnu prepoznatljivu glazbenu podlogu zaodjenutu ruhom suvremenosti, uz koju usporedno pratimo trenutke plesa u malome prostoru dizalice, kao i trenutke vrhunske akrobacije u lancima ponad grada.

Upravo te scene idejno su zaokružile film, dale mu transcendentalnu i artističku notu i još jednom su uputile na univerzalnost pojedinca. Lokucijski vrlo atraktivan, film »Tajna soba« izvrstan je pogled na libanonsko društvo, no više na pojedinca na kojem je fokus, na njegove želje, mogućnosti i opstojanje u takvome društvenom uređenju koji je i dalje u nekim i mnogim pogledima u kontrastu sa zapadnjačkim načinom života i vrijednostima koje takvo društvo propagira.

Presjekom ovih filmova, no i uvidom u sve igrane filmove s ovogodišnjeg STIFF festivala, možemo zaključiti da je festivalska tema igre i tendencija selektorica da se odabirom zaigraju svakako urodila plodom, pa je festival ove godine u kategoriji igranog filma zaista ponudio tematsku mješavinu aktualnih ostvarenja koja seciraju svakodnevicu, no i sutrašnjicu te upućuju na fenomene i probleme suvremenosti, uvijek stavljajući fokus na pojedinca koji ostaje i jest ona kategorija kojom se treba baviti.

Ovogodišnji STIFF-ov pojedinac, onaj filmski, bori se svim silama, artistički, umjetnički, žestoko da ga (većinom postmodernističko) življenje ne uguši, no i da se u tom i takvome svijetu i njegov glas čuje.

Još jednom, STIFF je pokazao svoju sposobnost da nevelik lučki grad učini svjetskim gradom koji jednom u godini ukazuje na aktualnosti i trendove studentske i debitantske produkcije, no i općenito na tendencije u filmu, a privlačenjem brojnih studentskih filmaša i debitanata iz svih dijelova svijeta kojima pruža sigurno mjesto mogućnosti i predstavljanja sebe, još je jednom potvrdio svoju relevantnost.

Štoviše, ponovit ću ono što sam rekao pred koju godinu: STIFF je nedvojbeno vrijedan i jedinstven festival koji treba dodatno širiti, poticati i promicati; festival je to koji dovoljno govori o svjetskoj recentnoj studentskoj kinematografskoj mogućnosti, kao i studentskim nastojanjima da uđu u svijet filma, na mala, a opet, na velika vrata.