Piše Igor Vlajnić

Slojevitost poruka priče o uspješnoj dirigentici. Naš glazbeni kritičar o doživljaju filma “Tar” s Cate Blanchett

Igor Vlajnić



Ukoliko u razdoblju koje slijedi budete željeli pogledati neki dobar dugometražni film, svakako možemo preporučiti »Tár«. Iako izvan prikazivanja u multipleksima, ovaj film našao je svoje mjesto na repertoaru riječkog Art-kina i to s više prikazivanja tijekom mjeseca veljače. Nažalost, tijekom ožujka nismo pronašli neku novu projekciju, što je šteta, ali će rastuće tržište video streaming platformi zasigurno vrlo brzo omogućiti uživanje u ovom filmu i u udobnosti svoga doma.


Odlazak u kino nije bio motiviran analizom ili osvrtom na sam film, već činjenicom da se radi o glazbenoj priči, odnosno životnoj priči jedne dirigentice i njezine profesionalne i osobne okoline pa je zanimljivo bilo vidjeti u kojoj mjeri cijela priča odgovara stvarnosti. Prije svega valja reći da se autorski tim izuzetno potrudio da cijeli scenarij predstavi kao istinitu životnu priču pa ne začuđuje činjenica da su mnogi posjetitelji u kinu možda i povjerovali da je Lydia Tár zapravo stvarna osoba. Produkcijski gledano, takav potez u skladu je sa suvremenim trendovima jer su u recentnom razdoblju upravo biografski filmovi imali velik uspjeh kod publike. Na jednak način »odmotavanje« cijele radnje odvija se na uzbudljiv i dinamičan način, pa više od 150 minuta ovog filma doista prođe u trenu. Osim što je Lydia Tár dirigentica koja se bori sa stereotipima u tradicionalno muškom zanimanju, njezin privatni život jednako je kontroverzan kako u odabiru životne partnerice, tako i u posvajanju djeteta, odnosu prema kolegama glazbenicima, poslovnim suradnicima, studentima i slično.


Muzikološki podaci


Prije svega valja reći da je cijeli scenarij napisan i snimljen uz mnoštvo detalja koji će samo glazbenicima i glazbenim znalcima osim osnovne otkrivati i neke nove i suptilne razine. Doista je teško razumjeti sve analogije ili poveznice koje likovi u filmu navode, a tiču se muzikoloških podataka, izvedbi ili stvarnih umjetnika i događaja. Omanje nespretnosti mogle su se vidjeti i u prijevodu (titlovi). Međutim, na osnovnoj razini cijela ideja prenesena je uspješno čak i onima koji vrlo malo ili nikako poznaju svijet klasične glazbe i profesionalne okolnosti u kojima glazbenici žive.




Lydia Tár predstavljena je kao svjetski uspješna dirigentica mlađe generacije koja je nedvojbeno iznimno talentirana i koja je s lakoćom završila sve potrebne razine glazbenog obrazovanja, a vrlo brzo osvojila srca publike i kritike kao i – možda i najvažnije – glazbenika s kojima je surađivala. Naime, većina okolnosti i opisa situacija u tom svijetu odgovara stvarnosti i realno su prikazane u filmu. Ono što se može krivo shvatiti je karakter same Tár koji nije nimalo lagan, već je, dapače, pomalo tiranski, krut i nemilosrdan, a što se dodatno podcrtava njezinim osobnim i obiteljskim odnosima u kojima ostaje dosljedna sebi. Krivo bi bilo, međutim, protumačiti njezine stavove kao takve ako se govori o profesionalnim stavovima jer Tár zapravo posjeduje nešto što mnogi profesionalni glazbenici danas nemaju, a zove se talent. Prava je istina da za uspjeh (čak i svjetski) danas nije potrebno biti iznimno nadaren, već je dovoljno biti potpomognut različitim drugim neglazbenim okolnostima.


Kultura otkazivanja


Imajući u vidu njezin istinski talent, ali i brzi uspjeh do samog vrha svjetske glazbene scene, Tár pomalo zaboravlja da takve okolnosti mogu, suprotno, postati i uzrokom nečijeg pada i propasti. Misleći da je nedodirljiva, ona donosi nekolicinu suspektnih odluka, sve redom izvan profesionalne domene, ali se u času nađe u vihoru konstrukcija i insinuacija koje kao da hrane jedna drugu i dovode do gubitka svega što je stekla, bez da se pronađe i jedna jedina glazbena pogreška koju je Tár možda učinila. Dapače, njezini nasljednici koji su do nedavno doslovno prepisivali njezine bilješke, molili za pomoć i kojima je upravo ona možda i omogućila određene karijere najednom postaju oni koji donose odluke o njezinoj daljnjoj sudbini.


Da je to doista tako i u stvarnom životu može se dokazati i brojnim sličnim ili identičnim sudbinama na različitim razinama, domaćim i stranim. Svatko tko bude pogledao ovaj film treba samostalno prosuditi što od navedenog jest ili nije prihvatljivo, ali uvijek treba imati na umu da je potrebno razdvojiti osobno i profesionalno. Dilema koja iz toga proizlazi, a koja je danas iznimno aktualna, postaje temelj tzv. cancel kulture u kojoj se zbog nekih, mahom privatnih razloga, neku osobu izbacuje ili odstranjuje iz javnog života, briše s popisa počasnih članova, dodijeljenih nagrada i slično. Takav postupak bio je pod nazivom damnatio memoriae poznat još u starom Rimu uz jednu omanju razliku koja jest krucijalna: danas optužba ujedno znači i osuda, a presumpcija nevinosti vrijedi još samo na papiru ili u Narodnim novinama. Danas je dovoljno objaviti nekoliko montiranih scena na društvenim mrežama ili pronaći neke davne »svjedoke« s naknadnom pameti, objaviti to krvožednoj javnosti i već vam se može oduzeti karijera, otkazati ugovor ili angažman. To što kasnije budete oslobođeni ili proglašeni nevinima nikoga više nije briga.


Osoba kao što je Lydia Tár, ukoliko želi uspješno obavljati svoj profesionalni posao, nužno mora donositi i neke nepopularne odluke koje često mogu povrijediti osjećaje glazbenika. Tada se broj neprijatelja množi, a traženje osvete postaje dio svakodnevice. Ono po čemu bi javnost trebala prosuđivati, stoga, ne može biti takav kriterij, već kriterij izvrsnosti i uspjeha, ali i realnih dokaza. Sve dok takve odluke budu priopćene na prikladan način, a kriteriji po kojima su donesene budu transparentni i dosljedni, problema ne bi trebalo biti. Naravno, ne treba smetnuti s uma da Lydia Tár živi i radi u uređenom svijetu, uređenim zemljama s jasnim kriterijima, antikorupcijskim zakonima i transparentnim i učinkovitim pravosuđem, pa devijacije kojima možemo svjedočiti u domaćem okruženju treba izuzeti iz prosudbe.


Stavovi o glazbi


U glazbenom i dirigentskom smislu treba čestitati glumici Cate Blanchett koja je zapravo izvrsno odradila svoj posao, posebno u smislu glazbenih tehnika poput sviranja, pjevanja ili dirigiranja. Doista nema mjesta nikakvoj negativnoj kritici jer se radi o glumici koja je morala vrlo duboko proniknuti u vještine za koje se netko priprema desetljećima. Stavovi koje Tár iznosi o glazbi također imaju temelja, jer se kao dirigentica zapravo bori protiv površnosti, suvremenih zamagljenosti u kojima se negiraju opći kriteriji i promiče individualizam i diktatura relativizma. Tár se zalaže za promicanje glazbe »s idejom«, glazbe koja u sebi sadrži umjetničku razinu i vještinu, ali za koju je potrebno uložiti trud kako bi se razumjela. Odajući dojam izuzetno inteligentne osobe, naobražene i načitane, u svojim razgovorima i knjizi Tár se zapravo bori protiv svijeta specijalista i naglašava da je specijalizacija potrebna i dobrodošla, ali da se na pojedince koji su poput renesansnog čovjeka sposobni raditi više toga nikako ne treba gledati kao na negativce. Upravo suprotno, višedisciplinarnost Tár vidi kao nešto pozitivno i dobrodošlo, odnosno kao nešto što omogućuje razmišljanje izvan okvira, zbog čega pojedincima s takvim sposobnostima treba dati prostor za djelovanje. Zbog svega toga, ali i svog privatnog života postaje trn u oku mnogima, mahom manje sposobnima.


Za nekoliko tjedana slijedi i dodjela poznate nagrade Oscar, a film »Tár« nominiran je u čak šest kategorija. Na posljednjoj dodjeli nagrade BAFTA ipak je od pet nominacija osvojena samo ona za najbolju glavnu žensku ulogu, što dokazuje lavovski posao koji je odradila Blanchett, ali nikako ne umanjuje kvalitetu ovog filma kojega treba pogledati i promisliti o slojevitosti poruka koje se šalju kroz priču jedne uspješne dirigentice. Zapravo, prije osude glavne junakinje treba događaje sagledati iz više uglova, ali i promisliti na dugoročne posljedice primjene nekih određenih kriterija po kojima suvremeno društvo prosuđuje život i rad pojedinaca koji, danas ili sutra, možemo biti i mi sami.