Cannes

Razorni spoj lascivnosti i sočnosti u ozračju svetosti. Verhoeven se u novim filmu igra nunsploatacijskim žanrom

Dragan Rubeša

Reuters

Reuters

Novi film Paula Verhoevena adaptacija je pionirske studije Judith Brown »Nepristojni čini: Život lezbijske redovnice u renesansnoj Italiji« napisane 1986. godine



Naš voljeni stari pervertit Paul Verhoeven obožava formulu Isus & Eros. Napisao je doduše i knjigu »Isus iz Nazareta«, ali bez erosa. Uz razapetog Jeroena Krabbea u izazovnim crvenim gaćama (šifra: »Četvrti čovjek«), valja se prisjetiti katoličke luđakinje Virginie Efire (šifra: »Elle«) i njenih božićnih vrtnih king-size jaslica. Istu glumicu angažirao je i u najnovijem komadu »Benedetta«, koji se nalazio u završnoj fazi postprodukcije još uoči lanjskog otkazanog Cannesa. Ali autor je rezolutno odbijao bilo kakav pokušaj njegove distribucije u digitalnom obliku, čekajući neka bolja vremena.


Zato mu se svjetska premijera dogodila u konkurenciji ovogodišnjeg Cannesa. Film je adaptacija pionirske studije Judith Brown »Nepristojni čini: Život lezbijske redovnice u renesansnoj Italiji« napisane 1986. Iako mu Guardianov kritičar u svojoj kanskoj recenziji baš i nije bio naklonjen, ocijenivši ga poraznom dvojkom, on zaboravlja napomenuti da se Verhoeven u filmu majstorski poigrava s »nunsploatacijskim« žanrom. On doduše spominje Borowczykov »Iza samostanskih vrata«, ali ne i njegovu sočniju talijansku školu s Gianfrancom Mingozzijem (šifra: »Flavia the Heretic«), koju priziva Verhoevenovo ludilo. Jer lezbijske žudnje i lažne stigme Benedette Carlini ispolirana su verzija Mingozzijeve heretičarke Flavie (Florinda Bolkan).


Kultura i etnicitet


Poput Krabena u »Četvrtom čovjeku«, tako se i Efiri u »Benedetti« događaju erotske vizije Isusa, koji je spašava od najezde penisoidnih zmija i koji je razapet moli da mu odstrani tkaninu koja mu je prekrivala genitalije. No njenu ljubav prema Kristu dovest će u pitanje dolazak mlade Bartolomee, koja se sakrila u samostanu u bijegu od nasilnog oca, a s kojom će se upustiti u lezbijsku vezu. Ljubavnica će joj potom ukrasti figuricu Majke Božje, te izrezbariti njen donji dio u dildo, za penetraciju spreman, sakrivši ga u molitveniku. No njihove igre špijunira nadstojnica samostana (Charlotte Rampling), koja prijavljuje njihovu blasfemičnu vezu firentinskom nunciju (Lambert Wilson), čiji je grad poharala kuga. To je tek manji dio užitaka iz »nunsploatacijske« ropotarnice koji nam je podario Verhoeven. U razornom spoju lascivnosti i sočnosti, mesa i krvi. U stanovitom osjećaju svetosti.




Ništa manje bizaran nije bio ni u Izvjesnom pogledu prikazan komad »After Yang« u režiji korejskog sineasta s američkom adresom poznatijeg kao Kogonada, čijem je prethodnom filmu »Columbus« glavni žiri ljubljanskog LIFF-a, u kojem su bili kritičarka Varietyja Jessica Kiang, sineast Damjan Kozole i autor ovog teksta, uručio glavnu festivalsku nagradu. Iako u našoj žilavoj debati baš nisam bio naklonjen tom odabiru koji je forsirala Kiang, bez obzira na autorovu začudnu uporabu arhitekture u tom filmu. Zato su impresije vezane za Kogonadinu najnoviju, krajnje smirenu futurističku dramu, ambijentiranu u svijetu tehno-sapiensa, puno bolje. Iako se poput Leeja Isaaca Chunga (»Minari«) također bavi obiteljima, »After Yang« je njegov krajnji antipod. U fokusu je bračni par (Jodie Turner-Smith i Colin Farrell), adoptivni roditelji male Kineskinje i njena sintetički proizvedena starijeg brata Yanga. Nakon što on završi u komi, oni pokušavaju sve da ga »poprave«, da neutješnu Miku može nanovo povezati s njenim kineskim identitetom. Iako autorov interes nije klasični sraz humanoida i androida, već motivi kulture I etniciteta, dakle što je to što Kineza čini Kinezom. Iako je glumac koji portretira Yanga korejski Amerikanac poput autora.


Fikcija i stvarnost


Čak tri kanska komada promatraju obitelji iz prizme odnosa očeva i kćeri. U konkurenciji prikazan solidni »Flag Day« Seana Penna, u kojem oca portretira redatelj filma, dok je ulogu kćeri dodijelio svojoj stvarnoj kćeri Dylan, njihov turbulentni odnos rezultirat će njenim bijegom, nakon kojeg on završi u zatvoru optužen za krivotvorenje novčanica. A u iznimnom najnovijem filmu Jonasa Carpignana »A Chiara«, autor je poput Penna također angažirao jednu stvarnu obitelj koja portretira fiktivnu kalabrijsku obitelj. U fokusu je lik snažne kćeri koja saznaje da je njen voljeni otac pripadnik zloglasne Ndranghete, za koju trguje i prerađuje heroin (portretira je ekstraordinarna Swamy Rotolo). Nakon što mu pod auto biva podmetnuta bomba, on netragom nestaje, a ona kreće za njim u potragu. Iako joj socijalna radnica pronalazi novi dom u Urbinu, jer joj je život postao preopasan u obitelji u kojoj je odrastala. Putem susreće neke dobro znane likove koji se Carpignanu vječno vraćaju, poput afričkog izbjeglice Ayive iz autorova prethodnog komada »A Ciambra«, ovih dana prikazanog na Trećem. Jer u autora nikad ne znamo gdje završava fikcija, a gdje započinje stvarnost.


»Murina« premijerno


I Antoneta Alamat Kusijanović u svom ne posve uspjelom igranofilmskom debiju »Murina«, premijerno prikazanom u sklopu Quinzainea, također koristi lik odvažne teen kćeri Julije u ritualu samoosnaženja (glumi je Gracija Filipović). I ona poput superiornijeg Carpignana započinje i završava film feštom. No dok Carpignano promatra rođendansku feštu Chiarine starije sestre, Kusijanović promatra feštu na udaljenom otoku kornatskog arhipelaga, organiziranu u povodu dolaska Javiera, inače starog prijatelja Julijina oca, a danas uspješnog biznismena (glumi ga Novozelanđanin Cliff Curtis). I dok otac (Leon Lučev) s kojim ona često odlazi u lov na murine pokušava nagovoriti prijatelja da investira novac u turistički resort, Julija se tomu protivi. Jer teren se nalazi na lokaciji na kojoj su život izgubili mladi vatrogasci tijekom gašenja eruptivnog požara. U jednoj sceni, Julija i njeni roditelji posjećuju tu istu lokaciju na kojoj su u spomen na žrtve postavljeni kameni križevi.


Dodatne tenzije generira lik majke (portretira je dansko-srpska glumica Danica Ćurćić), u koju je Javier, koji se doima poput aktera iz venecuelanske sapunice, očito zaljubljen. Iako se autorica bolje snalazi pod vodom nego na kopnu. Njena opsesija plavetnilom Jadrana ostaje vječna, što dokazuju već sami uvodni kadrovi koji prizivaju autoričin prethodni doks »U plavetnilu«. I dok je Carpignanova završna fešta jedan od možda najljepših i najemotivnijih prizora koji smo vidjeli na ovogodišnjem Cannesu, kad se Chiarini prijatelji okupljaju na večeri koju je za nju organizirala njena usvojiteljica, nazdravljajući njenu novom početku, Kusanović pred kraj filma promatra seoski dernek kojem je prethodila lokalna procesija kojom odjekuje »Rajska Djevo, kraljice Hrvata«. Onu koju je Verhoeven je pretvorio u dildo.


Fešta na plaži


Nakon svih fešta koje su se dogodile na kanskim platnima, nije nedostajalo ni onih festivalskih, doduše u ponešto manjem broju u odnosu na ranija izdanja. Ona organizirana nakon svečane subotnje projekcije filma Antonete Alamat Kusijanović dogodila se na plaži »Goeland« u pet popodne. Zato je bilo pomalo bizarno promatrati mladu glumicu Graciju Filipović odjevenu u ekstravagantni komplet koji ju je pretvorio u cvijet kale, te Danicu Ćurčić u žutoj toaleti, kako poziraju fotografima tik do kupača koji su još uvijek uživali u kasnom suncu. Točno u sedam nakon završetka koktela osoblje je brzinom zvuka nanovo transformiralo tu istu lokaciju u još jedan od brojnih uniformiranih kanskih restorana »a la plage«. A na ranopopodnevnoj svečanoj projekciji koja je prethodila koktelu, Kusijanović je tijekom predstavljanja filmske ekipe zakoračila na pozornicu Theatrea Croisette u visokoj trudnoći.