Virtualna opcija

Proces prisilne adaptacije: Sundance u znaku pandemijskih narativa

Dragan Rubeša

Foto Screenshot

Foto Screenshot

U igri je i dalje ta spasonosna "virtualna" opcija na koju se odlučio i Sundance. Zato i ne čudi da dobar dio njegovih filmova otpada na pandemijske narative. Iako on nije jedini



Dok je Berlinale koji se tradicionalno održava početkom veljače odgodio termin za lipanj iz epidemioloških razloga, Sundance se ipak odlučio za virtualnu opciju. Jer, ti isti festivalski i ini streaming servisi kojima se očito ne nazire kraj, već se doimaju poput nekog virusa koji mutira i više ga nismo u stanju zaustaviti.


U totalnom procesu prisilne adaptacije.


Poput nekog stranog predmeta koji ulazi u tijelo, dok to isto tijelo mora reagirati i adaptirati se u pozitivnom smjeru, parafraziramo li veliku Susan Sontag. Takve adaptacije trenutno se događaju filmskom svijetu.




Zato ostaje neizvjesno hoće li nova festivalska godina biti “normalna”, oslobođena od zamorne online opcije. Jer, festivali prevenstveno imaju dvije zadaće. Prikazivati filmove u fizičkom izdanju i odabrati filmove koje će prikazivati.


Tragedija i osmijeh


Jer, što ako organizirate festival na koji nitko neće doći? Ni publika ni gosti. U takvoj situaciji u kojoj filmska 2021. nudi previše pitanja a premalo odgovora, kuratori tih istih festivala ostavljaju Netflixu i sličnim platformama da obave posao umjesto njih i pritom ostvare zavidni profit.


Iako se kuratorski cilj svakog filmskog festivala koji drži do sebe svodi na promjenu distribucijskog pejsaža, osiguravši inicijalnu platformu za (industrijsku) promociju njegovih komada.


U protivnom ćemo čitav posao kreiranja programske politike prepustiti sveprisutnom Netflixu & Co. Zato je i dalje u igri ta spasonosna “virtualna” opcija na koju se odlučio i Sundance.


Zato i ne čudi da dobar dio njegovih filmova otpada na pandemijske narative. Iako on nije jedini.


Prisjetimo se Guadagninova kratkiša prekrasnog naziva “Fiori! Fiori! Fiori!”, prikazanog u sklopu lanjske venecijanske Mostre, u kojem njegov autor, naoružan smartphoneom bježi iz Milana na Siciliju u danima najgoreg lockdowna, da bi udahnuo mirise djetinjstva.


Iako ga njegovi bivši školski prijatelji u stahu od zaraze tretiraju kao neželjenog Drugog.


Sličnu putanju slijedi i intimistički doks Abela Ferrare “Sportin’ Life” u kojem “maskirani” autor gluvari noću sablasno praznim rimskim ulicama usred tog istog lockdowna, u bliskom susretu s transrodnom damom koja mu očito ide na živce.


Ali i Gabriele Salvatores, čiji “kolektivni” doks “Fuori era primavera – Viaggio nell’Italia del lockdown”, igra na onu istu Guadagninovu prirodu, s i bez cvijeća, koja je tijekom lockdowna “prisvojila” određene prostore ispražnjene od ljudi.


U filmu u kojem montaža i priča postaju jedina moguća duša filma. Filma koji tragediji nudi osmijeh. Filma u kojem je njegov autor zamolio Talijane da mu pošalju vlastita videoiskustva tijekom lockdowna, kad nisu mogli izaći iz svojih domova, svjesni da više ne mogu biti vlasnici prostora i vremena, u vječnom teroru razlomljenih ekrana.


Rezultat je krajnje intimistički i humanistički mozaik, satkan od slika koje je autorov team odabrao od 2.200 sati dostupnog materijala.


S dostavljačem koji jezdi ulicama sablasnog Milana i vraća se kući s bijednom zaradom, sinovima koji oplakuju očeve, te jednog Talijana okruženog polarnim medvjedima i ledenjacima, kojem se lockdown dogodio na Sjevernom polu.


U filmu čiji se naziv doima poput haikua koji odjekuje s talijanskih balkona, u tragičnim i komičnim fragmentima, nalik prizorima iz kultnog “Bloba” na RAI 3, s vertikalnim kadrovima smartphonea i nadrealnim prizorima koji prizivaju Pippa Delbona.


Jer, Salavatoresov komad s jedne strane pokušava zaboraviti, dok u isti mah osjeća potrebu da nas prisjeti ne tako davnih vremena lockdowna u cunamiju slika koje su postale naš intimni terapeutski “Arirang” (šifra: Kim Ki-duk). U nekoj vrsti javnog dnevnika koji nudi trenutke iskrenih emocija.


Domino-efekt


U sondiranju pandemijskih narativa, virtualni Sundance otišao je korak dalje.


S komadima poput “How It Ends” u režiji Daryl Wein & Zoe Lister Jones, koji promatra pandemiju u diskursu kraja svijeta, s junakinjom koja pokušava organizirati tulum tog zadnjeg dana na Zemlji, te Bena Wheatleya (šifra: “In the Earth”) u kojem je tu istu Zemlju poharao razoran virus, s jednim znanstvenikom i jednim skautom u šumskom srcu tame.


Tu je i doks “In the Same Breath” hvaljene Nanfu Wang, koji pokazuje kako su kineske vlasti pretvorile pandemiju u trijumf komunističkih vlasti. U filmu koji balansira negdje na pola puta između osobnog i geopolitičkog.


Rezultat je krajnje razorni doks koji kontekstualizira traume zdravstvenih radnika skrivenih iza neudobnih zaštitnih odijela i obitelji koje su izgubile svoje najbliže. Iako Wang pokazuje kako su reakcije Xi Jinpinga i Donalda Trumpa na pandemiju bile zastrašujuće identične.


Oba predsjednika širila su lažne vijesti i sijala masovnu konfuziju igrajući na spoj propagande i patriotizma u najkritičnijim trenucima pandemije, u domino-efektu laži, prikrivanja i aljkavosti. Iako snaga autoričina filma leži u pričama onih koji su riskirali sve da bi došli do istine.


​Naravno, na pandemijske narative nije mogao ostati ranvodušan ni filmski mainstream, s figurama poput Douga Limana i Stevena Knighta.


Potonji je napisao scenarij Limanova dostatno iritantnog low-fi bla-bla komada “Locked Down” tijekom karantene, zamijenivši klaustrofobiju jednog auta (šifra: “Locke”) luksuznim londonskim stanom.


S Anne Hathaway i Chiwetelom Ejioforom koji usred pandemije COVID-19 i terora Zooma, samo par dana nakon hospitalizacije COVID-19 pozitivnog Borisa Johnsona, planiraju pljačku dragulja u robnoj kući Harrods koja je tijekom te iste pandemije bila zatvorena.


Možda ipak valja prepustiti storije o tim nesigurnim vremenima autorima poput provjerene Wang.