BERLIN – Sedamdesetdvogodišnji veteran francuskog filma Philippe Garrel ove je godine prvi put u natjecateljskom programu Berlinskog filmskog festivala. Njegov film »Le sel des larmes« (»Sol suza«) ima vrlo jednostavnu priču.

Mladić iz provincije dolazi u Pariz na prijemni ispit i upoznaje djevojku, vraća se kući i započinje novu romansu. Uz njegove ljubavne avanture bitan je i njegov vrlo prisan odnos s ocem, uz zajednički rad u obiteljskoj stolariji.

Sve je ispričano vrlo zabavno, u vrlo francuskom duhu, a crno-bijela fotografija podsjeća nas malo nostalgično na filmove Novog vala.

Besprijekoran scenarij

– Moguće je napraviti dobar film s malim budžetom ako ste praktični i znate raditi takvu vrstu filma. Ja sam za ovaj film, koji traje sat i četrdeset minuta, imao oko šest sati snimljenog materijala. Montiram film dok ga snimam i snimam u sekvencama, što mi omogućuje da odmah ispravljam greške za vrijeme snimanja – rekao je na Phillipe Garrel, te je također vrlo živahno objasnio kako je nastao ovaj besprijekoran scenarij sa zanimljivim dijalozima, značajnim detaljima i malim iznenađenjima što ih je Garrel napisao zajedno s još dva scenaristička genija francuskog filma – Jean-Claudom Carriereom i Arlette Langmann.

Klasična priča

– Jean-Claude Carriere je zasigurno najveći francuski scenarist uz Godarda, ili kao što je u Njemačkoj to bio Fassbinder, počivao u miru. Carriere je klasičan scenarist, no ja smatram da se s klasičnim scenarijem može napraviti moderan film i ovo je vrlo moderan film.

Arlette Langmann je napisala nekoliko scenarija za Maurice Pialata, no ona nije tako poznata kao Carriere koji je radio s Bunuelom. No ona piše jako dobre dijaloge i njezino pisanje je vrlo čitko. Mi smo vršnjaci i surađujemo već dulje vrijeme, od 1998. godine.

Carriere je petnaestak godina stariji. Možda izgleda da je malo teže pisati o ljudima koji su 50 godina mlađi od nas, ali mi pišemo scenarije o mladima ljudima, jer ja sam u stalnom kontaktu s mladima koji su moji učenici na glumačkoj školi.

Samo pisanje je bilo vrlo anarhističko i ne posebno organizirano, možda se Carriere više posvetio ulozi oca, ali to je bilo sve. Kad smo stvorili tu klasičnu priču, našli smo mlade glumce te smo s njima malo preradili dijaloge kako bi bili što prirodniji, za njihov uzrast i današnje vrijeme.

To je u stvari vrlo jednostavan film napravljen i za one koji ne idu često u kino i ne znaju sve o povijesti filma, sve je vrlo eksplicitno i razumljivo – zaključio je Garrel.