Nered novog svijeta

Perverzna grotesknost: Pogledali smo dokumentarac “Assasins” Ryana Whitea

Dragan Rubeša

Prizor iz filma »Assasins«

Prizor iz filma »Assasins«

U fokusu Whiteova doksa je ubojstvo Kim Jong-nama, polubrata sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una, koje se dogodilo 13. veljače 2017. u zračnoj luci malezijskog Kuala Lumpura



Pandemija je natjerala udinski Far East Film Festival da se vrati svojim počecima. Njegovo ovogodišnje, 24. izdanje, koje je netom završilo dodjelom Zlatne murve (Gelso d’Oro) japanskom sineastu Eijiju Fuchidi (šifra: »Ponoćni labud«), održano je na lokaciji kina Visionario, u kojem je ta kultna priredba i započela. Organizacija festivala na glamuroznijoj adresi Nuovo Teatro Giovanni bila je nemoguća misija, iako nam je itekako nedostajao njen šušur predvođen našom voljenom Sabrinom Baracetti, bez koje nijedna svečana projekcija ne bi bila to što jest. Zato je FEFF igrao na provjerenu pandemijsku kombinaciju fizičke i digitalne selekcije.



Vrhunci njegove online verzije bili su neodoljiva komedija Tajvanca Chena Yu-hsuna »My Missing Valentine« te vizualno začudna ekološka uspavanka »Anima« Kineskinje Cao Jinling, u kojoj glavni protagonist postaje iskonska šuma u kojoj je autorica provela djetinjstvo. Ali i sugestivni debi mladog Chana Kin-longa (»Rukom zamotana cigareta«), koji noiru Made in Hong Kong vraća dignitet kakav on zaslužuje. Iako ni ovogodišnje izdanje nje zanemarilo dokse. Uz »Sumodo – Nasljednici samuraja«, čiji autor Eiji Sakata fino sondira kulturu sumo boraca, među uvrštenim doksima jedan od najbizarnijih definitivno ostaje »Assassins« (»Ubojice«). Iako je taj perverzno groteskni doks režirao američki sineast Ryan White, kuratori FEFF-a ipak su ga uvrstili u program zbog azijske teme, doduše s određenim kašnjenjem, čemu je očito kumovala pandemija (Whiteov komad imao je svjetsku premijeru još u sklopu lanjskog Sundancea).


Skrivena kamera


U fokusu Whiteova doksa je ubojstvo Kim Jong-nama, polubrata sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una, koje se dogodilo 13. veljače 2017. u zračnoj luci malezijskog Kuala Lumpura. Iako su politički komentatori tada vjerovali da iza atentata stoji upravo Kim Jong-un kao nekakva totalitarna varijanta Michaela Corleonea, atentat su u pravoj maniri Jasona Bournea izvele 25-godišnja Indonežanka Siti Aisyah i 28-godišnja Vijetnamka Đoan Thj Huong, utrljavši mu u lice nervni agens VX, nakon čega je njihova žrtva odvedena u aerodromsku kliniku gdje je preminula sat vremena kasnije. Tog kobnog dana, Jong-nam je čekirao let iz Kuala Lumpura za Macau, gdje je živio u egzilu više od 10 godina.




Jer White nije samo konstruirao svoj doks u tipičnoj maniri »true crime« narativa, već ga promatra i kao punokrvni doku-triler o neredu novog svijeta, sa snimkom nadzorne kamere na kojoj Đoan jezdi terminalom u bijeloj majici s natpisom »LOL«. Doduše odabir atentatorica bio je pedantan. Iako nisu bile uvježbane za ubijanje, već za nastup u japanskoj verziji skrivene kamere koja igra na klasične prank-videomehanizme. Kao da njihova akcija priziva nekakvu ubojitiju varijantu popularnog MTV realityja »Punk’d«. No kako to obično biva, White je još jedan od brojnih autorskih stranaca koji u sprdanju sa sjevernokorejskom paranoidnom diktaturom riskira još jedno upadanje u zamku anegdotalne vježbe, garnirane dostatnom dozom opscene (ne)stvarnosti, poput svih onih brojnih bjelosvjetskih linkova koji su u denunciranju njenih užasa upali u kvazi-kulersku crnu kutiju.


Bizarna kronika


Doduše, Whiteov komad snimljen je u Manili, koristeći footage koji su autoru dostavili odvjetnici dvaju atentatorica. Iako su nakon uhićenja pokušale tijekom policijskog ispitivanja dokazati da se međusobno ne poznaju, vjerujući da su ni krive ni dužne bile žrtve te iste skrivene kamere, svedene na nevini video štos, koji je trebao osvanuti na YouTubeu. Upravo u toj tezi, koja postaje toliko bizarna u svojoj nestvarnosti, da postaje stvarna i istinita, krije se raison d’etre autorova doksa. Iako White napušta ulogu zajedljivog i morbidnog ekscentrika, da bi podcrtao humane posljedice njihove priče, upoznavši nas u dugom finalnom dijelu s njihovim obiteljima. Iako i sam prank-camera fenomen kojim se autor pozabavio, zaslužuje posebnu analizu.



Zato Whiteov doks gubi konceptualni potencijal, eda bi postao još jedna simplificirana bizarna kronika kojoj nedostaje šira refleksija. Koliko god White podvlači slučaj Kim sa svim onim sličnim političkim »true-crime« narativima koji prizivaju ubojstvo Džamala Kašogija, ali i dvostrukog agenta Sergeja Skripala, čije trovanje novičokom nije daleko od VX-a koji su Siti i Đoan koristile na žrtvinom licu kao zamjenu za dnevnu hidratantnu kremu, ali i recentni slučaj Navaljnog, u čijem je pokušaju trovanja nanovo ušao u igru notorni novičok, postavljen u njegovo donje rublje. Iako White nije uspio efektno združiti društvenu bliskost našeg horrora vacui i jednako bezlične svakodnevnice Siti i Đoan, iz čijeg su sivila pokušale pobjeći.