Jedan od možda najbizarnijih trenutaka banijske tragedije kojeg se ne bi posramio ni Fellini, vezan je za recentnu reportažu u sklopu udarnog dnevnika Nove TV u kojoj njen novinar intervjuira sisačko-moslavačkog župana, koji pozira ispred Tuđmanova spomenika na središnjem trgu u Glini.

Tom istom spomeniku nije se u potresu odlomio ni nos. Ostao je čvrst i stamen, promatrajući oko sebe posljedice traljavo izvedene poratne obnove. U idućem kadru ugledat ćemo županovu kuću, netaknutu i bez pukotina, poput netaknute drvene konstrukcije koja je njegov terenac zaštitila od kiše.

Tek nekoliko kilometara dalje, na Petrovoj gori lociran je spomenik Vojina Bakića u čast ustanka naroda Banije i Korduna. Taj isti spomenik nije morao uništiti potres. On je već bio uništen davno prije.

On savršeno inkarnira hrvatski stav prema vlastitoj antifašističkoj tradiciji. Na njega se referira i Johan Johannsson u problematičnom doksu »Posljednji i prvi ljudi« u kojem ulogu naratorice preuzima Tilda Swinton.

Polje makova

Uz Bakićev spomenik, Johannsson promatra i Bogdanovićev Kameni cvijet u Jasenovcu. Iako je ta ista lokacija ovih dana pervertirana do razine degutantnog u srpskom kandidatu za Oscara (šifra: »Dara iz Jasenovca«) kojem su naši mediji odvojili prostor kakav ne zaslužuje.

Iako se notorni Antonijevićev komad previše ne razlikuje od Sedlarovih propagandnih filmskih umotvorina. Zato su ti isti mediji posve ignorirali najnoviji doks Marte Popivode »Pejsaži otpora«, koji koristi neke druge spomenike puno sugestivnije.

U autoričinu fokusu je baka njene životne partnerice Ane Vujnović. Riječ je o Sonji Vujnović, jednoj od prvih partizanki i preživjeloj žrtvi Auschwitza, koja je postala jedna od ključnih figura pobune u tom istom konclogoru, na koju se referira i veliki Claude Lanzman u »Shoahu«.

Već na samom početku autoričina filma ugledat ćemo polje makova. Mak je bio i ostao simbol rata i nacionalizma, ovisno o tome iz kojeg ga ugla promatramo. Britanci ga stavljaju na svoje revere u posve drukčijem diskursu, prizivajući užase Prvog svjetskog rata (šifra: Dan makova).

No, Popivoda ga promatra u kontekstu krhkosti i nježnosti. Sonja je još u tinejdžerskim godinama bila izbačena iz gimnazije jer je bila povezana s »komunističkom mladeži«. Bilo je to doba monarhije.

Nešto kasnije pridružuje se partizanima i sudjeluje u napadu na njemački vlak, završivši u beogradskoj Banjici nakon što je proživjela nezamislive torture Gestapoa, prije no što će biti deportirana u Auschwitz.

Jer, dok je autoričin promašeni prethodni komad »Jugoslavija, ili kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo« bio formalno rigidniji, sada je Popivodin prosede daleko intimniji i emotivniji, u idealnom spoju sjećanja i povijesti, kolektivnog i individualnog tijela.

U tome joj pomaže ekipa iz bajke, od snimatelja Ivana Makrovića koji je surađivao s Angelom Schanelec (šifra: »Bila sam doma, ali«), do montažerke Jelene Maksimović poznate po suradnji s genijalnim Ognjenom Glavonićem (šifra: »Dubina dva«), ali i dizajnerom zvuka Jakovom Munižabom (šifra: »Od sutra počinjem da«, »Dnevnik Diane Budisavljević«) koji sada osluškuje glasanje ptica i insekata.

Iako je zapadna kritika ironično opisivala autoričinu heroinu kao »Crvenu Sonju«, aludirajući na istoimeni komad Richarda Fleischera, čemu su očito kumovala njena prisjećanja na trenutke u kojima je podučavala partizanke kako baratati nožem i rezati nacističke grkljane.

Iako je ta ista Sonja preminula 2019. u 97. godini, dok je Popivodin komad bio u fazi postprodukcije.

Teatar povijesti

»Ne moramo biti heroji da bismo bili partizani, ali moramo biti partizani! Alternativa ne postoji«, kazat će »crvena« Sonja u »Pejsažima otpora«. Zato nije neobično da je njena zadnja rođendanska torta bila ukrašena bijelim svijećama i simboličnom crvenom zvijezdom.

Jer, lako je ugasiti svijeće. Ali Sonjin ljudski duh ne može se tako olako izbrisati. Zato njeni memoari ostaju punokrvni hommage svim partizanima/antifašistima, čije borbe postaju aktualnije no ikad, u pervertiranoj eri Orbana, Kaczynskija, Salvinija, Zvekanovića i Janša.

Iako Popivoda povezuje Sonjino vrijeme sa svojom vlastitom svakodnevicom. Jer, kad se Popivoda preselila s partnericom i Berlin, Sonja će im napisati emotivno pismo: »Nije mi važno da ste se preselile u Njemačku. Jer, mene i moj narod nisu zlostavljali Nijemci, nego nacisti.«

Zato Sonja jest komunistkinja. Ali ona se protivi svim njegovim totalitarnim mutacijama, stavljajući u prvi plan humanost nauštrb ideologije i nacionalnosti. To je onaj plamen koji se nikad neće ugasiti, za razliku od svih njenih rođendanskih svjećica.

Zato će Popivoda naizgled preuzeti »kišovsku poziciju promatrača«, koristeći sintagmu »teatra povijesti«.

Iako je njen prethodni komad igrao na one iste »antikomunističke hipoteze« kao i »Cinema komunisto« Mire Turajlić, kako to navode Ivana Momčilović i Slobodan Karamanić u tekstu »Cinema Antikomunisto, ili kako ideologija ne pokreće ništa«, objavljen u slovenskom časopisu Kino!.

U igri je bila ista matrica koju koristi Johan Johansson.

U tom vražjem »kolektivnom tijelu« koji se u autorice ukazuje i na majskim paradama, i na radničkim akcijama, i na Gazimestanu. Zato je autoričin najnoviji komad učinio stanoviti iskorak, donekle bliži Dani Budisavljević nego Miri Turajlić.