BERLIN – Nijedna dodjela berlinskih nagrada još nije bila tako pedagoški orijentirana. U trosatnom doksu »Gospodin Bachmann i njegov razred« (Srebrni medvjed – Nagrada žirija) njegova autorica Maria Speth pokazuje koliko je u edukativnom procesu važno imati strastvenog i kompetentnog profesora. U razredu čiji učenici dolaze iz dvanaest različitih država. U seriji stimulirajućih i iskrenih dijaloga. Dijaloga u kojima se govori o ljubavi, politici, religiji i glazbi. Ali ne i o tome s kime bi Bachmannovi učenici podijelili vagon tijekom putovanja iz Stadtallendorfa u Indiju. Zato bi trebalo privezati za klupu onu istu vjeroučiteljicu kastavske škole koja je tu instituciju toliko srozala da bi se njen bivši profesor Vladimir Nazor okrenuo u grobu, te joj lančano prikazivati autoričin komad. Jer, Bachmannovi učenici zasigurno ne bi kao suputnika odabrali svećenika koji drži Bibliju u ruci. Možda bi u njima postojao djelić sumnje da skriva dildo ispod halje.

Profesorica i profesor

Upravo takvim dildom mlati heroina Radua Judea u furioznom finalu autorova sumanutog komada »Baksuzno bubanje ili bezumni pornić« (Zlatni medvjed), u kojem se porno ne odnosi samo na njegov »hard« preludij, s malim kućnim pornovideom u kojem sudjeluju profesorica prestižne bukureštanske gimnazije i njen muž, a čija će snimka postati viralna. Porno je i bukureštanska realnost u kojoj monahinje zborski pjevaju fašističku koračnicu, dok šoping centrom odjekuje crkvena himna, a strani poslodavac vrijeđa svoje prekarne i potplaćene rumunjske radnice. S likovima koji tijekom prijekog suda na kojem se odlučuje o profesoričinoj sudbini ne skidaju pandemijske maske s lica, dok zapjenjeni roditelji spremaju peticiju, iako se dio njih naslađuje promatrajući »skandaloznu« snimku njena seksa.

I u jednoj od nepovezanih priča iz triptiha »Kolo sreće i fantazije« Ryosukea Hamaguchija (Velika nagrada žirija) imamo lik profesora koji se našao u nezgodnoj situaciji. Nanovo je u igri profesorova inkriminirana snimka koja postaje generator skandala, kako bi mu smjestili otkaz. Umjesto porna, imamo njegovu prepredenu studenticu koja čita eksplicitni erotski pasaž iz njegove recentne novele. No, već sam profesorov običaj da stalno drži otvorena vrata svog ureda aludira na stanovitu vidljivost i transparentnost, iako u Hiroguchija uvijek postoji distanca između javnog i privatnog. Ponovo su u igri ženski likovi, kao i u prethodna dva autorova filma – »Happy Hour« premijerno prikazanom u Locarnu i »Asako I & II« koji smo vidjeli u jednom od recentnih izdanja Cannesa. No, iako su kritičari često opisivali Hamaguchija kao japanskog Rohmera, autorov prikaz rigidnog Japana i njegovih ljubavnih obmana još snažnije podvlači moralni spoj minimalizma, kontrole i jednostavnosti dijaloga.

Razumne odluke žirija

I »Prirodno svjetlo« Denisa Nagyja (Srebrni medvjed za režiju) moglo bi poslužiti kao idealni pedagoški materijal za Školu u kinu, fokusiran na mračnu epizodu iz mađarske ratne povijesti, o mađarskoj jedinici koja se u Drugom svjetskom ratu borila na strani Reicha (čak su im i kape nalik onim ustaškim), ubijajući partizane po ukrajinskim šumama. U nokturnu izdaje u ime ideologije terora. U dalekoj neosvojivoj močvari kao preludiju katastrofe.
I dok se u odabiru žirija vodilo računa o rodnom paritetu, s trima redateljicama (Jasmila Žbanić, Ildiko Enyedi, Adina Pintilie) i tri redatelja (Nadav Lapid, Francesco Rosi i Mohammad Rasoulof), nagrada za glumu ove godine nije bila rodno polarizirana na žensku i mušku ulogu. Osvojila ju je Maren Eggert za ulogu žene koja živi s robotom kao prototipom njena idealnog partnera (šifra: »Ja sam tvoj muškarac«). No, iako je žiri donio razumne odluke, ne možemo ostati ravnodušni na njegovo drsko ignoriranje možda najugodnijeg iznenađenja ovogodišnje konkurencije – »Što vidimo kad gledamo u nebo« u režiji ekstraordinarnog Gruzijca Aleksandra Koberidzea, koji se tek morao zadovoljiti nagradom FIPRESCI koju dodjeljuje Međunarodno udruženje filmskih kritičara.

Jer, koliko god ovakav pandemijski Berlinale bio sveden na goli (online) program, s linkovima koji su s naših ekrana nestajali brže no što smo ih uspjeli pohvatati, dobra je vijest da mu selekcije nisu izgledale loše. Nadajmo se da će takav skraćeni Berlinale biti i posljednji bez publike. Zato cijenimo čvrstu liniju Thierryja Fremauxa, poznatijeg i kao »Monsieur Cannes«, koji sustavno odbija bilo kakvu sličnu virtualnu opciju, pa makar odgađao svoj etablirani spektakl unedogled. Jer, možda će virus nanovo pomrsiti njegove planove. Ali za Fremauxa nakon ljeta uvijek postoji jesen.