Iznimni čadski sineast Mahamat Saleh-Haroun, našoj festivalskoj publici poznat po »Darattu – Sezoni suše«, nakon kraće francuske epizode u kojoj je angažirao iznimnu Sandrine Bonnaire (šifra: »Une Saison en France«) nanovo se vraća krajolicima supsaharske kinematografije u iznimnom »Lingui« prikazanom u konkurenciji, čija ambijentacija priziva autorov najbolji raniji komad »Abouna«.

Naziv autorova filma čadski je izraz za »svete veze«. A dotične veze odnose se na burnu interakciju samohrane majke i njene iznimno inteligentne teen kćeri, izbačene iz škole zbog trudnoće. Iako lokalne teokratske vlasti bliske s crkvom vjeruju da se takve veze mogu izgraditi isključivo između majke i njena nerođena djeteta. Naravno, majka odbacuje bilo kakvu pomisao na kćerin pobačaj, kada se u igru ubacuje njena ambivalentna teta. Jer »svete« veze u filmu su prvenstveno fokusirane na žene. Bliske nekoj tajnoj komuni. Jer kako to kaže imam: »Svi smo u islamu braća i svaka osoba s problemom može o njemu razgovarati«. Iako su u autorovu fokusu »sestre«, dok autor lukavo pazi da ne upadnu u klasičnu »world cinema« zamku.

Dinamika karaktera

Žena je i u fokusu najnovijeg komada Norvežanina Joachima Triera »Najgora osoba na svijetu«, kojim on zaokružuje trilogiju iz Osla, iako je riječ o ponešto inferiornijem komadu u odnosu na prethodne dijelove (»Oslo, 31. kolovoza«, »Thelma«). U autorovu fokusu nanovo je ženski lik, sada inkarniran u neodlučnoj, ali slobodoumnoj djevojci, koja će se nakon prekinutog studija medicine i fotografske karijere zaposliti kao prodavačica u knjižari. Tu je i autorov glumac fetiš Anders Danielsen Lie, sada u ulozi strip crtača Axela bliskog radikalnim zahvatima Roberta Crumba, u kojeg se ona zaljubljuje. Vezu im dovodi u pitanje njen odlazak na svadbu na koju je upala kao nezvana gošća, gdje upoznaje oženjenog Eivida. Sve to garnirano halucinogenim gljivama, zaustavljenim šetačima i autima na ulicama Osla koji prizivaju »Matrix«, te Axelovim karcinomom. Možda bi se ovo svidjelo Knausgardu. Naročito oni sugestivniji pasaži u kojima je autor fokusiran na dinamiku karaktera.

Paralelnoj selekciji Izvjestan pogled dogodio se najnoviji komad austrijskog sineasta Sebastiana Miesea »Die Grosse Freiheit«, koji se pozabavio notornim Paragrafom 175, tom povijesnom morom LGBT zajednice. Junakov protagonist (glumi ga Petzoldow fetiš Franz Rogowski), transformiran je u njegovu permanentnu žrtvu. Najprije ga je nacizam deportirao u konclogor zbog tog istog perverznog zakona. Ali dolaskom saveznika u njegovu životu ništa se nije promijenilo, jer je konclogor zamijenio zatvorom, gdje je prekrajao naci uniforme i s njih skidao nacističke insignije.

Iza rešetaka

Drugo »uzništvo« dogodit će mu se u šezdesetima, kad su ga uhvatili dok je gluvario javnim zahodima, koje Crystel Fournier, poznata po suradnji s Ognjenom Sviličićem (šifra: »Takva su pravila«) fotografira u sirovoj zrnatoj šesnaestici. Samo što na njegovu šivaćem stroju tada više nisu bile uniforme, nego plahte. A treći boravak u zatvoru dogodio mu se u sedamdesetima, kad je šivaći stroj zamijenio soboslikarskim kistom. Svaki junakov novi odlazak iza rešetaka znači još jedan susret s ubojicom Oscarom, koji će ga tamo dočekati kao njegov vječni stanar. Vječna sloboda iz naziva filma krije se u istoimenom gej klubu u koji on ulazi nakon što biva oslobođen, kad naslovnica Spiegela poručuje da je zloglasni Paragraf 175 napokon ukinut. Ali i free jazzu koji njime odjekuje. No kad uđe u njegove mračne hodnike za seks, u kojem gejevi prakticiraju slasti te iste toliko žuđene slobode, shvatit će da je čitav život proveo u zatvoru tek zbog najobičnije jebačine.

Novi festivalski program Cannes Premiere donio je i najnoviji emotivni doks Andree Arnold »Cow«, čija je autorica u nas poznatija po igranofilmskom opusu (»Akvarij«, »Red Road«, »American Honey«). Uz Bressonova »Sretno, Balthazar« i recentniju »Gundu« Košakovskog, riječ je o jednom od možda najvećih filmova o životinjama ikad. Umjesto Bressonova magarca Balthazara i svinje Gunde koju promatra Košakovski, sada je tu krava Luma. U svojoj dugoj kalvariji nikad nije osjetila ljepote majčinstva, izuzev nježnosti prvog dodira s mladunčetom koji joj biva oduzet ubrzo nakon što ga je okotila, stoički otrpjevši sve muke, ne računajući na one rijetke trenutke kad je blato farme zamijenila pašnjakom. Na kraju joj je vime toliko nabreklo, da se jedva dovukla do mjesta na kojem će dočekati smrt. Iako vlasnici farme na kojoj je provela čitav vijek, umjesto Mozarta kravama puštaju Radio One.