Recentna geneza glazbenih doksa snažno je fokusirana na zlostavljanje zvijezda. Prisjetimo se autora poput Kevina Maconalda (»Whitney«) i Samanthe Stark (»Framing Britney Spears«), ali i njihovih ambivalentnijih izdanaka poput Dana Reeda (»Leaving Neverland«) i dokuserije »Surviving R. Kelly« o notornoj R&B zvijezdi koja uključuje i famozni »sex tape« na kojem njen megapopularni akter urinira nad 14-godišnjom tinejdžerkom.

Iako je crnačka crkva tvrdila da on baš i nije bio tako loš. Zato je ona fokusirana upravo na one kojima nije stalo do njegovih seksualnih zločina. Zato u toj istoj hororskoj dokuseriji istinski monstrum nije samo R. Kelly, već i sustav koji je prikrivao njegova zlodjela nad maloljetnicama, uključujući njegovu braću, bivšu suprugu Andreu i bivšeg suradnika koji priznaje da je osobno falsificirao dokumente vezane za Kellyjevo vjenčanje s 15-godišnjom Aleejah. U toj istoj dokuseriji, odrasla R&B zvijezda (R.Kelly) seksualno zlostavlja maloljetnu R&B zvijezdu (Aleejah), nakon čega bi se njihov glazbeni žanr mogao preimenovati u »Rape&Blues«.

Ikeova sjena

Svi ti komadi igraju na klasični »kapadijski« prosede (šifra:«Amy«). Njihovu trajektoriju slijedi i »Tina« Dana Lindsaya i T. J. Martina s produkcijskim pečatom HBO-a, premijerno prikazan u sklopu ovogodišnjeg virtualnog Berlinalea, čiji autori pokušavaju dati definitivnu točku na priču o velikoj Tini Turner, nakon što se njome u igranofilmskoj formi već pozabavio Brian Gibson (šifra: »What’s Love Got to Do With it«) s autentičnom Angelom Basset u ulozi Tine i divljim Lawrenceom Fishburneom koji portretira njena nasilnog muža Ikea. Iako se Tini očekivano dogodio i Broadway (šifra: »The Tina Turner Musical«). Jer, Gibsonov komad je poput Tinina songa – dubok poput rijeke (river deep) i visok poput planine (mountain high). Emotivna priča o ambiciji, talentu, žudnji, drogama, nasilju i očaju. Drugim riječima – tipični showbiz komad, baziran na autobiografiji »I, Tina«.

Tina Turner rođena je 1939. kao Anna Mae Bullock u ruralnom Tennesseeju. Roditelji su joj bili napoličari na plantažama pamuka. A glazbenu karijeru započinje u crkvenom zboru. Iako će joj život u dobru i zlu obilježiti Ike Turner, kojeg prvi put susreće 1957. na koncertu njegova benda u St. Louisu, nakon čega mu se pridružuje kao prateći vokal. Par godina kasnije, ona postaje njegova glavna pjevačica i supruga. Ike će joj tada nadjenuti i novo ime. Anna Mae postaje Tina. No iza njihove uspješne suradnje skrivao se bračni pakao, s Ikeom kao inkarnacijom patološkog obiteljskog zlostavljača. Tukao ju je žaračem i svemogućim predmetima u njihovu domu i na turnejama. Ona se istodobno brinula o njihovoj djeci. Bračni horor trajao je do 1976. kad je Tina nakon nasilne hotelske epizode u Las Vegasu pokupila djecu i pobjegla u Los Angeles. U brakorazvodnoj parnici pristala je Ikeu ostaviti sve osim prava na (umjetničko) ime.

A potom se 1981. dogodio njen famozni intervju za časopis »People« u kojem je novinaru ispovjedila povijest Ikeova nasilja. Bilo je to davno prije #MeToo euforije, kad se o bračnom nasilju rijetko progovaralo u javnosti, kao to u doksu navodi Oprah. Iako Tina u Lindsayevu i Martinovu doksu priznaje da je to učinila kalkulirano, jer je dobar dio njene karijere bio u sjeni njena poznatijeg muža. Bijeg od Ikeova nasilja otkrit će u budizmu. Iako autori ulaze u prazne sobe u kojima je proživjela bračni horor s Ikeom, ali i u njen zenovski švicarski dom.

Kao kontrapunkt stadionima koje je počela puniti u kasnijoj fazi, od Wembleya do Maracane (»Htjela sam biti prva crna žena koja će napuniti ona ista mjesta na kojima su suvereno vladali Stonesi«). U senzualnoj i fizičkoj eksploziji koreografija. Ali i pred dominantno bijelom publikom.

Ljubljana, 1974.

Iako se Ikeova sjena vječno nadvija nad Tinom, čak i u godinama koje su uslijedile nakon njihova razvoda. U svakom TV nastupu, ali i na presici u sklopu venecijanske Mostre na kojoj je 1993. nazočila u društvu Angele Basset nakon premijere Gibsonova biopica, kad priznaje da nije gledala autorov film, jer nije bila u stanju nanovo se suočiti s vlastitom prošlošću i zavaljena u udobnu fotelju Sale Grande još jednom proći sve to nasilje i brutalnost. Zato »Tina« nije samo motivacijska metafora o ženskom osnaživanju, već i priča o egzistencijalnoj i ljudskoj slobodi koja nadvisuje onu umjetničku. U eksploziji totalne energije koja se probija kroz sve pore jedne umjetničke osobnosti – njeno siromašno djetinjstvo, eksploataciju, modrice bračnog nasilja i onu istu animalnu slobodu koju emaniraju njeni nastupi.

Doduše, autor teksta koji držite u ruci prisjeća se njena nezaboravnog giga u ljubljanskoj hali Tivoli 2. studenog 1974. Tada je nastupala s mužem Ikeom, za kojeg nitko nije niti pomišljao da je upravo on nanio na njenom tijelu one iste modrice o kojima se outala u razgovoru za »People«. Kao da sam tada aterirao na neku drugu planetu, miljama udaljenu od planete Juge. Slično iskustvo doživio sam par godina ranije na Bowiejevu londonskom koncertu koji je također pripadao nekoj drugoj Space Oddity galaksiji. Samo godinu dana kasnije, Tina se ukazala u tom istom Tivoliju, ali bez Ikea. Sve ostalo je povijest. Godinu dana kasnije, Tivoli će okupirati Frank Zappa. A Tina? Ona će u našim srcima uvijek ostati »Proud Tina«. Nice, easy.