U festivalskoj amerindie armadi trenutno najbolje kotiraju njene kalkulirane hipster-friendly sestre, čije je komade jedan kritičar usporedio s odlaskom u šminkerski bruklinski »brunch joint«. Riječ je o autoricama poput Gie Coppole (»Mainstream«),
Josephine Decker (»Shirley«) i Mirande July (»Kajillionaire«), koja se već ukazala u Deckerinu komadu »Madeleinina Madeleine« u ulozi majke (Deckerin najnoviji film »The Sky Is Everywhere« s Jasonom Segelom trenutno je u fazi produkcije).

Kad akreditirani novinari Berlinalea, koji ne mogu preživjeti dan ako uoči prve jutarnje projekcije na popiju preskupu organsku kavu u »Barnu« lociranom nekoliko koraka od Berlinale Palasta, ugledaju u programu neku od tih autorica, to je znak da će dvorana pucati po šavovima. Slična situacija dogodila se na ovogodišnjoj Mostri s Coppolom, čije su novinarske projekcije bile rasprodane u trenu (pandemija nas je natjerala da unaprijed rezerviramo distancirano mjesto).

One su krajnji antipod samozatajnim amerindie damama poput Kitty Green (»Asistentica«) ili genijalne Elize Hittman, čiji ćemo najnoviji ekstraordinarni komad »Never Rarely Sometimes Always« uskoro vidjeti u sklopu zagrebačkog Festivala filmova o ljudskim pravima, ali i Chloe Zhao (»Nomadland«), koja se još uvijek nalazi na našoj festivalskoj listi čekanja. Iako nam je draži njen iznimni »The Rider«, kao i autoričin poetski intonirani debi »Songs My Brother Taught Me«, koji priziva »Pine Ridge« Anne Eborn, uvršten u jedno od recentnih izdanja Subversive Film Festivala. No što to vrijedi kad hipsteri i dalje luduju za July & Co., ignorirajući neke atraktivnije amerindie »sestre«. Doduše, Julyn ekscentrični autorski debi »The Future« premijerno je
prikazan na Sundanceu prije skoro deset godina. Zato je »Kajillionaire« njen prvi film u kojem ona ne glumi.

Bizarne marionete

Nanovo su u fokusu slomljene individue apsurda koje nisu u stanju živjeti u ovom svijetu, s famoznih 525 dolara. To je vrijednost ljubavi. Barem prema Theresi i Robertu Dyneu (Debra Winger i Richard Jenkins), tim bizarnim marionetama čija kći Old Dolio (gotovo neprepoznatljiva Evan Rachel Wood) odrasta u svijetu bez emocija i nježnosti, svedena na prevaru kao jedini način preživljavanja. Svijetu jeftinih samoposluga čije cijene završavaju s 2.99 i 3.99 dolara. Ona ne prepoznaje ništa osim muljaže, kao još jedna karika disfunkcionalnih obitelji bez kojih amerindie narativi ne mogu funkcionirati.

Sve dok ne upozna normalnu Melanie (Gina Rodriguez), zaluđenu Oceanovom franšizom, koja će je udaljiti od roditelja uz jutarnje palačinke i plesove, podarivši joj toplinu obiteljskog života koja joj je falila.

Te iste marionete nisu nikakva novost u opusu Mirande July, koji puno duguje teatru. U sekvencama koje se umaraju pod teretom scenarija koji ni sam ne zna što bi nam ispričao, rastrgan između ekscentričnog gega i simpatičnih ali iščašenih situacija, koje se previše ne udaljuju od onoga što pokazuju. Dovoljno je promatrati ridikuloznu akrobatsku numeru Old Dolio koja može biti njen pokušaj izbjegavanja videokamera ili nekakav ulični performans. Iako ona ne proizvodi empatiju, suze i smijeh. Ostaje tek gorak okus propuštene prilike. Naravno, July ne bi bila dovoljno ekscentrična da nam ne podari
nekakvu želatinoznu ružičastu masu koja kaplje sa stropa jazbine u kojoj živi Old Dolio, s očitim aluzijama na kultni »The Blob« Irvina S. Yeawortha i natruhama neizostavnog Lyncha, koju njeni protagonisti skupljaju u kantama.

Dnevne rutine

Iako je taj isti »blob« u July sveden na dnevnu rutinu čiji slapstick priziva bolja vremena američkog alternativnog stripa, od Roberta Crumba (šifra: »Keep on Truckin«) pa nadalje. Ali i ekscentrične figure u opusu Akija Kaurismakija. Sve se svodi na još jednu prevaru vezanu za odštetu koja bi trebala biti isplaćena njenim junacima za izgubljenu aerodromsku prtljagu (»Kako osoba postaje imovina?«). U filmu u kojem emotivni rječnik započinje i završava s opstankom, rizikom i smrću. S apokalipsom inkarniranom u tom famoznom »big one« koji nam prijeti, kad autoričini očajni protagonisti počinju odbacivati društvene norme. U seriji kozmičkih transformacija. Što reći za July i njene sestre, od Josephine Decker pa nadalje? Volimo ih onoliko koliko
volimo njihov riječki pandan u formi naše voljene Mile Čuljak. Njena »emocionalna putovanja« i borbe. Njenu »prisnost i dar«, kako to navodi Nataša Govedić. Zato je »Kajillionaire« možda autoričin dosad najbolji film. Bez obzira na sav hajp koji ga prati.
Taj veliki ekscentrični komad u kojem gubitak postaje dobitak. Baz obzira na svu njegovu emotivnu blokadu.