Era notornog Čang Kai-šeka i njegova Kuomintanga u bespućima tajvanske povijesti pokazala se kao potentni filmski materijal. Nakon njegovih šest neuspjelih pohoda protiv kineskih komunista i prepuštanja Mandžurije Japanu, povlači se 1949. godine s ostacima svoje vojske u tajvanski egzil (tadašnju Formosu) gdje je autokratski vladao s titulom predsjednika Republike Kine.

Bio je to veliki nacionalistički iskorak čovjeka koji je 1923. u Sovjetskom Savezu proučavao borbene taktike Crvene armije, da bi se nekoliko godina kasnije pod utjecajem obitelji svoje druge žene Mei-ling preobratio na kršćanstvo.

Jedan od seminalnih komada koji sondira njegovu tajvansku eru je remek-djelo velikog Hou Hsiao-hsiena »City of Sadness« (»Grad tuge«). Hou se vraća bijelom teroru i u kompleksnom filmu »Good Men, Good Women«, premijerno prikazanom u Cannesu točno prije 25 godina (bio je to ujedno i prvi Cannes koji se dogodio autoru ovog teksta).

Zabranjene knjige

Tim istim periodom pozabavio se i ekstraordinarni Edward Yang u još jednom remek-djelu tajvanske kinematografije (šifra: »A Brighter Summer Day«), ali i kineski sineast Yonfan (šifra: »Lei wangzi« aka »Prince of Tears«) koji pristupa eri bijelog terora u melodramatskom diskursu.

No, tajvanski sineast John Hsu je u svom dugometražnom igranofilmskom debiju »Detention«, učinio stanoviti (žanrovski) iskorak, prilagodivši njegovu političku agendu retorici tajvanskog (teen) horora.

Film je ovih dana bio dostupan u online verziji s pečatom udinskog Far East Film Festivala, koji se vratio u »lockdown« nakon što je bezuspješno pokušao izmijeniti termin održavanja, pomaknuvši ga u naletu COVID-19 na 26. lipnja. Slična sudbina zadesila je i naše najveće ljetne festivale poput Pule i Motovuna.

Inače, Hsu je prije svega poznat po VR kratkišu »Your Spiritual Temple Sucks«, premijerno prikazanom 2017. godine u sklopu Sundancea. Jedan je od osnivača najveće tajvanske produkcijske grupe za real-time kompjutersku grafiku AFK PL@YERS. Poput genijalnog Edwarda Yanga čiji se život ugasio 2007. u njegovu domu na Beverly Hillsu, tako i Shu pristupa bijelom teroru kroz teen narative.

No dok je Yang u svom gotovo četverosatnom komadu »A Brighter Summer Day« fokusiran na konflikt dvaju tinejdžerskih bandi, Hsu je ambijentirao »Detention« u jednom koledžu kad je Kuomintang uveo na Tajvanu vojnu upravu, zatvarajući sve za koje se sumnjalo da su bili simpatizeri komunizma. Jer, kako je to kazao jedan od autorovih protagonista – »Pričati o slobodi je zločin, kao što nas je i čitanje zabranjenih knjiga moglo stajati života«.

Foto LOOKGOODONYOU.COM

Kasnije tajvanske vlasti ispričat će se za Kuomintangova zlodjela, otkrivajući spomenike u čast njegovim žrtvama.

Jer, »Detention« je logični produkt Hsuove »machinima« euforije, nastao prema megapopularnoj kompjutorskoj igrici, upakiranoj u hororski celofan. Godina je 1962. Dvojica tinejdžera, Ray-shin i Zhong-ting, bude se u svojoj školskoj spavaonici usred noći. Struja je isključena, a obližnji most je srušen. To su samo neke od sablasnih situacija koje će obilježiti njihovu noć. U fokusu je tajni klub zabranjenih knjiga koji vode dvojica profesora i notorni vojni instruktor.

Refleksije na Truffautov/Bradburyjev »Fahrenheit 451« više su nego evidentne. Naracija pedantno slijedi strukturu gejmerskog originala, balansirajući negdje na pola puta između fantastičnog (bijeg od zloduha u potrazi za ključem koji bi trebao objasniti njihove nedaće) i flešbekova koji pokazuju posljedice otkrića knjiškog kluba na učenike. One postaju daleko jezivije od svih monstruma koji obitavaju njihov imaginarni svijet.

Deformirano zrcalo

Zato u filmu dominiraju osjećaji asfiksije u deformiranoj igri zrcala. Konflikti rađaju zabrane. U minimalističkom zvučnom dizajnu koji podvlači patnje i boli učenika. Ti isti krikovi dopiru do današnjih dana, u glasovima koji pokušavaju obraniti tajvanski identitet.

Jer, Hsuove junake povezuje (kolektivna) politička dimenzija. A autorova naglašena metaforika stila promatra susjeda koji izlazi iz kuće al pari s duhovima iz tajvanskih legendi, simbolima sjećanja i osvete.

Zato se Hsuov komad može promatrati i kao klasični »ghost movie«. Jer, za razliku od Yanga koji pokušava osvijetliti mračni period tajvanske povijesti (nije ni čudo da njegov film započinje kadrom jedva svijetleće žarulje), s pričom koja se mahom zbiva u polumračnim interijerima (promatrati genijalnu scenu u kojoj klinci promatraju probu s kazališnog krova ili košarku u mračnoj uličici), taj isti Yangov mrak poprima u Hsuovu zamračenju ništa manje razorne političke implikacije.

Zato Yangovi satovi i oružje sudjeluju u konstantnom dijalogu s tajvanskim danas, i poput tame funkcioniraju kao podsjetnik da se prošlost ne može ignorirati. Zato je voljeni gost riječkog Art-kina Jonathan Rosenbaum, napisao da »A Brighter Summer Day« ima snagu Johna Forda.

Iako njegov naziv priziva stih Elvisova songa »Are You Lonesome Tonight?«. Zato je najrazornija scena Yangova komada ona u kojoj dječak u vojnoj akademiji pita učitelja: »Što bih trebao učiniti?«. Akcent je na njegovu »ja« u diskursu osobnih sloboda. Onih istih sloboda za kojima vape junaci Hsuova horora koji žive u zagrljaju bijelog terora, u mraku zabranjenih knjiga.