Piše Dragan Rubeša

Jedan je film na Berlinaleu do kraja “rasturio” našeg kritičara: “Sestrica” je vrhunac festivala

Dragan Rubeša

Reuters

Reuters

Švicarske autorice Stephanie Chuat i Veronique Reymond snimile su sjajan film »Schwesterlein« (»Sestrica«), u čijem je fokusu spisateljica koja žrtvuje karijeru i obitelj da bi se posvetila svom bratu blizancu koji umire od leukemije



Iznimna njujorška autorica Eliza Hittman već je u svojim ranijim evokativnim komadima dokazala da se fino snalazi s često destruktivnim pritiscima roda i seksualnosti u odrastanju adolescenata. Prisjetimo se sjajnih »Štakora s plaže«, koje je mogla vidjeti i publika našeg Human Rights Film Festivala. Autoričin najnoviji komad »Never Rarely Sometimes Always« referira se na upitnik koji mora popuniti njena srednjoškolka Autumn (izvrsna Sidney Flanigan) i zaokružiti jednu od opcija vezanih za nasilna iskustva njenih seksualnih odnosa s partnerom (»Nikad, rijetko, ponekad, često«). Život u zatucanoj ruralnoj Pensylvaniji okrenut će joj se naglavce kad otkrije neočekivanu trudnoću.


No njena borba za prekid trudnoće daje autoričinom komadu snažniji politički pečat no što je to bio slučaj s njenim ranijim filmovima, transformirajući priču u intimnu kroniku o stanju ženskih reproduktivnih prava u SAD-u. Zato ona kreće u New York u potrazi za spasom. Iako sve to priziva Mungiuov »4 mjeseci, 3 tjedna, 2 dana«, Autumn ipak ne živi u Ceausescuovoj Rumunjskoj, što ne znači da je manje stigmatizirana, suočavajući se s nedostatkom infrastrukturne potpore. U strahu da se osloni na roditeljsku policu osiguranja, ona poronalazi spas u bruklinskoj organizaciji Planirano roditeljstvo, čiji je ulaz zakrčen svim njujorškim markićkama, ilčićima i sličnim kreaturama.


No kako pitanja iz naziva filma postaju sve intimnija, njeno lice postaje sve bolnije. Iako ima neke proklete simbolike u songu »He´s Got the Power« (šifra: The Exciters), koji ona izvodi na početku filma. Kao što je bio simboličan i tajming svjetske premijere autoričina komada na Sundenceu, koja se dogodila samo par dana uoči Trumpova govora na godišnjem vašingtonskom »Maršu za život«.


Ženska kvota




Žensku kvotu Berlinalea ispunio je sjajni švicarski autorski tandem Stephanie Chuat & Veronique Reymond. Iako su se prvenstveno afirmirale u dokumentarnom miljeu, njihov najnoviji komad »Schwesterlein« (»Sestrica«) jedan je od vrhunaca dosadašnje konkurencije. U fokusu njihove priče je spisateljica Lisa (Nina Hoss), koja će žrtvovati karijeru i obitelj da bi se posvetila svom bratu blizancu Svenu (Lars Eidinger), glumcu berlinskog teatra Schaubuhne, koji umire od leukemije.


U jednoj od uvodnih scena, Sven prekida probe »Hamleta« koji režira David (Thomas Ostermeier), stavljajući krunu na groteskno rasčupanu periku kojom skriva tragove kemoterapije (Eidinger je gostovao u zagrebačkom HNK-u u sklopu Festivala svjetskog kazališta, samo što je tada nosio krunu »Richarda III«, također s Ostermeierovim redateljskim pečatom). Iako on ne pristaje na glumačku zamjenu i spreman je odigrati ulogu bez obzira na svoje teško stanje.


»Opsceno je i krajnje perverzno dovesti na scenu umirućeg glumca«, kazat će mu David/Ostermeier. Zato ga sestra odvodi u švicarski Leysin gdje živi s mužem profesorom u elitnom koledžu, kako bi mu u tom gradiću sanatorija olakšala borbu protiv teške bolesti. Ostalo je vremena tek za brzi oralni seks s nepoznatim muškarcem u zahodu disko kuglane i povratak u Berlin, nakon što se onesvijestio tijekom paraglidinga, privezan za sestrina muža. Iako se njegova majka, također glumica (Marthe Keller), koja vjeruje da je politički teatar umro s Brechtom, pokazala nedoraslom za brigu o bolesnom sinu. Zato je tu Lisa koja odluči napisati vlastitu verziju »Ivice i Marice«, u kojoj kazalište postaje njihova kuća od slatkiša, a leukemija zla vještica, nagovarajući Davida da režira njen tekst u formi 40-minutnog monodijaloga. U razornom i dirljivom krešendu koji nas je rasturio do kraja.


Iako se na nedjeljnoj gala premijeri najnovijeg komada Andree Štake (»Mare«), prikazanom u paralelnoj Panorami, okupio zavidni kontingent namjernika s »ovih prostora«, riječ je o švicarskoj autorici rođenoj u Luzernu. Doduše recentni autoričin opus mapira prostor Konavla u kojem je provodila djetinjstvo i u kojem je ambijentirala prethodni komad (šifra: »Cure«). Njena Mare (Marija Škaričić) živi pored dubrovačkog aerodroma, gdje njen muž Đuro (Goran Navojec) radi kao zaštitar. I ona je nekad radila tamo, iako je posao zamijenila prodajom ljekovitog bilja na cavtatskoj rivi, posvetivši se odgoju djece i kritizirajući muževe higijenske navike.


Najurgentniji komad


Umorna od vječnog muževa odbijanja da je odvede u kino, spas pronalazi u liku poljskog radnika (Mateusz Kosciukiewicz) angažiranog na izgradnji nove aerodromske piste, koji se pokazao i kao sposobni vodoinstalater, popravivši joj stroj za pranje rublja. On će joj vratiti libido zdrobljen pod snažnim pritiskom muževe tjelesine. I dok se Navojec doima poput hrvatske vezije Francuza Denisa Menocheta, lik koji portretira Škaricic priziva naracije grčkog vala. Kao da promatramo konavosku varijantu energične Ariane Lebed. Jer iako bučni avioni stalno slijeću na obližnju pistu i uzdižu se prema nebu, autoričina kamera čvrsto stoji na nogama.


Ipak najurgentniji komad Berlinalea ostaje fini krimić »Time to Hunt« u režiji Korejca Yoona Sung-hyuna. Iako se slični filmovi nude na udinskom Far East Festivalu u neograničenim količinama, autor virtuozno izmjenjuje punoću kadra (sudjelovane junakova oca radnika u uličnim prosvjedima) s njegovom distopijskom prazninom, u Koreji kaosa i beznađa koja je doživjela ekonomski kolaps. Jer sablasno puste ulice na kojima se odvija energični lov na grupu teensa koji su opljačkali casino, neodoljivo podsjecaju na one u Wuhanu.


Zato u svoj toj paranoji koju je posijao koronavirus, najbizarniji prizor bio je naš bliski festivalski susret s filipinskim sineastom Khavnom, koji se kretao zonom Potsdamer Platza s maskom na licu, odjeven u hlače s leopardovim uzorkom i narančastu jaknu, vodeći za ruku svog malog sina kojem masku nije stavio. Kao što je jednako bizarna i još jedna njegova suradnja s Alexanderom Klugeom (šifra: »Orphea«), u kojoj autori rodno dekonstruiraju mit o Orfeju. U totalnoj halucinaciji koja uključuje zmiju s tisuću glava, Purcella, Adorna, Čajkovskog, Rilkea, projekte besmrtnosti u osvitu ruske revolucije, istraživanja o životu nakon smrti u Silicijskoj dolini i migracijsku krizu u Europi.