RIJEKA – »Vaš sport je neka vrsta političke utopije«, kazat će autor svom sugovorniku Laurentiuu Ginghini, državnom službeniku u poglavarstvu provincijskog rumunjskog gradića. »Ne, to je autentično rješenje. To je utopija samo za one koji odbijaju slobodu«, odgovara mu Ginghina. Da taj isti birokrat nije u prošlosti najprije slomio fibulu igrajući nogomet, a potom i tibiju, zbog čega je na silvestarsku noć u neizdrživoj boli satima šepao po snijegu do kuće, možda nikad ne bi krenuo u osmišljavanje nove »revolucionarne« teorije na granici apsurda, koja bi trebala radikalno promijeniti smisao nogometne igre.

Krivac za to bila su njena nametnuta i kruta pravila. Time on postaje neka vrsta rumunjskog Guardiole, promatrajući nogomet kao geometriju u prostoru. Ubrzati loptu, a ne pokrete igrača. Transformirati loptu u istinsku zvijezdu igre, a ne nogometaša (»Možeš biti najveća zvijezda, ali ako nemaš loptu, postat ćeš tek zvijezda reklama za šampone«). Izmijeniti oblik kornera i odbaciti njegove oštre kutove. Podijeliti svaku nogometnu momčad na dvije sub-momčadi od kojih će svaka igrati na svojoj polovici igrališta.

Neuhvatljive ideje

Ovo su samo neke od ključnih Ginghininih ideja koje on minuciozno podastire autoru u formi crteža i grafikona, tretirajući nogomet kao definitivnu ilustraciju planifikacije. Kako to izgleda u praksi? Kad je u dvorani okupio igrače, oni koji su zauzeli drugu polovicu igrališta, praktički su se 20 minuta dosađivali i stajali na mjestu. Tada je Ginghina došao na ideju da na sredini terena podigne mrežu. »Ali to više ne bi bio nogomet«, kazat će mu trener. »Ubrzo sam shvatio da ovo ne vodi nigdje«, kazat će redateljev akter. Možda je to ključni one-liner Porumboiuova doksa. I doista, tijekom čitavog filma počinjemo se pitati kamo sve to uopće vodi. Te dvojbe opsjedale su totalno zbunjenog autora teksta koji držite u ruci, koji je totalni nogometni neznalica i ta igra ga uopće ne zanima. Iako vjerujemo da su Ginghinine neuhvatljive ideje bez glave i repa, zbunile i sve one filozofe nogometa koji bez te igre ne mogu živjeti.

No ako Ginghinu počinjemo percipirati kao lokalnog redikula čija su ekscentrična rješenja u najmanju ruku smiješna, apsurdna i bedasta, autorova bravuroznost krije se u onim razornim strujama koje vriju ispod sive i kompaktne epiderme svakodnevnog, sublimiranim u kafkijanskom deliriju ulaska starice u Ginghinin ured, frustrirane sporošću birokracije zbog neriješenog pitanja vlasništva nad zemljištem koje joj pripada, na kojem je država izgradila kliniku. Iako je on pokušava uvjeriti da je njena dokumentacija poslana u Bukurešt. Jer, istinska utopija je ona koju sanja Porumboiu (»Od revolucije je prošlo već 27 godina i još joj nisu vratili zemlju«). Jer, bez obzira na svu tehniku koju je osmislio Ginghina, ljudski faktor i dalje ostaje fundamentalan.

Parabola

Zato autorov komad postaje parabola nečeg puno kompleksnijeg u diskursu načina na koji promatramo vlastite živote, ali i živote drugih. Iako bi Porumboiuov film možda najbolje funkcionirao u nekoj umjetničkoj galeriji kao enigmatična videoinstalacija. Ostaju tek hladni plavi krajolici koje u prekrasnom on-the-road finalu hvata autorova spora kamera, prizivajući junakov spori hod iz prošlosti. Zamijenit će ih kičasta sovjetska animacija sa ždralovima i nojevima, napravljena u tim istim osamdesetima u kojima je Ginghina imao problema s fibulom i tibijom, kad autor odustaje od kontrole nad slikama.