U cunamiju pandemijskih maski koje prekrivaju naša lica, netko je pokušao biti jako duhovit, ispisavši na njihovoj crnoj podlozi bijelim slovima »I Can’t Breathe«.

​To nam poručuje i maska na licu svećenika u završnici ovogodišnjeg berlinskog laureata »Baksuzno bubanje ili bezumni pornić« Radua Judea, kao jednog od sudionika prijekog suda u kojem ulogu vještice preuzima profesorica prestižne bukureštanske gimnazije, nakon što je njen mali kućni pornovideo na kojem se ševi s mužem postao viralan.

Jer, koristiti povik Georgea Floyda u bliskom susretu s brutalnom policijom kao »ironičnu« poruku ispisanu na najobičnijoj zaštitnoj maski koja nam nipošto ne otežava disanje, ali nam pomaže da preživimo, krajnje je degutantno i vulgarno.

Zato je Floydova tragedija iznjedrila čitav niz komada u diskursu Black Lives Matter narativa, s autorima poput Ave DuVernay (šifra: »Trinaesti«) i Stevea McQueenea (šifra: »Mangrove«).

King & King

Zato ne čudi da su ovogodišnji Oscari bili toliko naklonjeni afroameričkim glumcima, s čak šest nominacija u različitim glumačkim kategorijama (Chadwick Boseman, Daniel Kaluuya, Leselie Odom Jr, Lakeith Stanfield, Viola Davis & Andra Day).

Tu je i iznimni Shaka King, čiji je »Judas and the Black Messiah« nominiran za najbolji film. Od Judea prema Judi. U istu kategoriju uvršten i »The Trial of the Chicago 7« iza kojeg stoji provjereni Aaron Sorkin, iako ne pripada afroameričkom korpusu.

No njegov komad nije ništa manje Black Lives Matter friendly u potrazi za izgubljenim vremenima Crnih pantera, inkarniranim u njihovu lideru Bobbyju Sealeu (Yahya Abdul-Mateen II). Iako njegov proces priziva i neke druge brojeve (»Porotnica broj šest pokazuje roman Jamesa Baldwina«).

Oba igraju na percepciju »brutalnog crnca« i njegovu prijetnju u očima suda i javnog mnijenja. Iako je Sorkin više fokusiran na težinu riječi i moć zakona. Sa Sachom Baronom Cohenom čiji bi se stonerski interview u odjeći Alija G. s Noamom Chomskim, mogao na neki način promatrati kao prequel »Čikaške sedmice« u kojem taj isti Cohen portretira Abbieja Hoffmana.

Jedini istinski gubitnik oscarovskih nominacija s Black Lives Matter pečatom ostaje »One Night in Miami« iznimne Regine King. Iako bi se »The Trial of the Chicago 7« i »Judah and the Black Messiah« jako svidjeli Malcolmu X.

Oba autora igraju na nešto uzvišeno, na što aludiraju i njihova »kraljevska« prezimena. Regina King će za šankom floridskog Hampton House Motela združiti Jima Browna, Sama Cookea, Malcolma X i Cassiusa Claya u nekoj vrsti filmsko -glazbenog jam sessiona, u noći 25. veljače 1964. u kojoj će Clay osvojiti titulu svjetskog prvaka.

Amazon Regine King protiv HBO Max-a Shake Kinga. Iako Regina tretira ulazak mitskog kvarteta u genezi crnačke kulture kao njihov ulazak u privatnost Povijesti, promatrajući ih kao »braću«.

S Malcolmom X kao inkarnacijom militantnosti, socijalno osviještenim Jimom Brownom koji pomaže klincima iz periferije, Samom Cookeom koji koristi zakone diskografskog tržišta da bi promovirao crnačke glazbenike i »prodao« njihove covere britanskim bendovima, poput »It’s All Over Now« Bobbyja Womacka koje će preraditi Stonesi, te Cassiusom Clayem koji će ubrzo prigrliti islam i promijeniti ime u Muhammad Ali.

S druge strane, Shakin »Judah and the Black Messiah« ne možemo promatrati odvojeno od »Black Panthera« Ryana Cooglera u kojem se Marvelov superheroj T’Challa, nasljednik na tronu Wakande, sukobljava s Killmongerom kao inkarnacijom revolucionarnog crnačkog duha.

Policijska priča

Jer, ako T’Challa/Black Panther simbolizira brendirani simbol poretka, Killmonger je njegov antipod koji negira bilo kakav kompromis. Zato je potonji istinska Crna pantera u Cooglerovu filmu i jako bi se svidio Malcolmu X, ali i Kingovu militantnom junaku Fredu Hamptonu.

Zato bliski susret Hamptona (oscarovski kandidat Daniel Kaluuya) i Billa O’Neilla (oscarovski kandidat Lakeith Stanfield) priziva identični antagonizam T’Challe i Killmongera (Coogler je i jedan od koproducentata Kingova filma).

»Ovdje se bijeli kapitalizam ne bori protiv crnog kapitalizma. Ovdje se kapitalizam bori protiv socijalizma«, kazat će Hampton, vođa čikaškog ogranka partije Crnih pantera, koji pokušava združiti proletere u borbi protiv gradonačelnika Daleya, ali i protiv čitavog američkog sistema.

Iako film krade Hamptonova buduća djevojka Deborah Johnson (izvrsna Dominique Fishback, koje se prisjećamo po ulozi prostitutke u TV seriji Kronike Times Squarea).

Njegov je protivnik O’Neill sa šeširom i odijelom Humphreya Bogarta, koji će sabotirati pokret, nakon što ga je FBI inkarniran u notornom Hooveru (Martin Sheen u jednoj od rijetkih uloga negativaca) infiltrirao u Hamptonove redove, kao perverznu inverziju murjaka iz Leejeva »Crnog člana KKKlana«.

Iako je O’Neill spreman prodati vlastite stavove za 200.000 dolara da bi se upustio u poduzetničke vode i postao dobar kapitalist. On je taj Juda koji će izdati Crnog mesiju. No, koliko god naziv Kingova komada zvuči katolički, njegov je prosede krajnje rigorozan i »laički«.

Zato ateist King slijedi dijalektiku ateiste Hamptona na relaciji kapitalizam vs. socijalizam.

Zato Kingov film nije samo aktivistički komad, već se iza njegove revolucionarne teze garnirane dokumentarnim footageom, novinskim isječcima i Hamptonovim javnim nastupima, kriju mehanizmi punokrvnog policijskog filma koji prizivaju holivudske sedamdesete i osamdesete, s Lumetovim klasicima poput »Serpica« i »Princa grada«, ali i noćni hiperrealizam blizak Walteru Hillu.

U vječnom sukobu Sistema i proroka kao simbola strategije Otpora. U evanđelju prema Crnim panterama.