RIJEKA – Iza naslova sugestivnog doksa Jerryja Rothwella krije se istoimena knjiga Naokija Higashide, koju je njen autor napisao kad je imao 13 godina. U njoj se referira na vlastita isukstva suočavanja s neverbalnim autizmom. Knjiga je objavljena u Japanu 2007. da bi je šest godina kasnije na engleski preveo pisac David Mitchell, autor romana »Atlas oblaka« iza čije impresivne filmske adaptacije stoje Tom Tykwer i sestre Wachowski. I Mitchellov sin je autist. Zato nije čudo da njegovi romani igraju na gotovo patološku opsesiju odnosom prostora i vremena.

Iako naslov knjige koketira s fizičkim reakcijama u diskursu emotivnih osjećaja, doslovno tjerajući ljude da shvate Higashidine skokove, koji se referiraju na odnos autista i njihovih roditelja. Doduše, ostarjeli Higashida odbija sudjelovati u Rothwellovu doksu, da ga ne bi zavela vlastita biografija. Zato njegovu ulogu preuzima mali autistični Japanac (Jim Fujiwara), kojeg autor slijedi u seriji snenih pasaža, više ga tretirajući kao vodiča. Iako Rothwell koristi Higashidin skriveni svijet da bi nas upoznao sa sličnim sudbinama autistične djece na drugim meridijanima, od Velike Britanije (slučaj Jossa, sina Rothwellovih producenata koji se poput Higashide prisjeća vlastita djetinjstva, osluškujući frekvencije električnih stanica) do Indije (slučaj Amrit koja iskazuje vlastite unutarnje osjećaje putem crteža izloženih u prostoru galerije), te možda najefektnije afričke epizode iz Sierra Leonea koja priziva Glawoggerove i Seuperove narative, s roditeljima koji vjeruju da je njihovu autističnu kćer Jestinu obuzeo vrag. No iako su Jossovi crteži svedeni na histerične škrabotine, s Amrit ga dijele identični trenuci roditeljske nježnosti.

Jer, Rothwellov doks nije još jedan didaktičan komad, već empatična lekcija ohrabrenja (koscenarist Mitchell opisuje ga kao »kartografiju« autističnih iskustava, neku vrstu mape uma). Doduše, znanstveni krugovi koji se bave istraživanjem autizma dovode u pitanje ploču s abecedom koja služi hokejašu Benu za lakšu komunikaciju s okolinom, kao nekom vrstom mosta između neverbalnih autista i ostatka svijeta koji ih nije pokušavao shvatiti. To je onaj isti jaz između onog o čemu Higashida razmišlja i onog o čemu je u stanju komunicirati. Jaz između neverbalnih autista i njihovih roditelja. Jaz između reduktivnih predodžbi o autizmu i beskrajnom ljudskom odnosu prema istom.
Zato je Higashima u isti mah autor i razbijač šifri. Zato ne čudi da je njegov literarni predložak fascinirao Mitchella, čiji se kompletni opus praktički svodi na vječni ritual dešifriranja. Iako Rothwellovo iščitavanje tog istog Higashidina predloška više igra na efekt filmskog objektiva, čak i kad je njegov autor svjestan vlastitih ograničenja, fokusiran na teškoće u pokušajima da s nama podijeli vlastita iskustva, premda dobro zna da se ona ne mogu do kraja podijeliti. Jer, ako nešto nismo u stanju shvatiti, to još uvijek ne znači da za to ne postoji logično objašnjenje. Možda zato Rothwell ne želi promatrati svoj komad kao film o autizmu, već film o različitim autističnim individuama, uključujući Higashidu, u čije živote emotivno uranjamo u spoju priznavanja i empatije. Jer, kako to kaže Higashida, »Ovaj svijet je naš svijet«. Svijet rođenih izvan režima naše civilizacije. Skriveni svijet jednog teensa koji nam poručuje: »Ako niste u stanju govoriti, to ne znači da ne možete dijeliti ono što osjećate i o čemu razmišljate«. U knjizi koja prema Mitchellu dopire iz drugog svijeta. Zato je za Higashidu autizam normalan.