Povratak na veliko platno

Elfriede Jelinek & Nature Theater of Oklahoma: Štajerski karneval zombija

Dragan Rubeša



Nakon »Pijanistice«, austrijska spisateljica Elfriede Jelinek vraća se na veliko platno u velikom stilu. Snimljen u produkciji Urlicha Seidla, filmski debi tandema Kelly Copper & Pavol Liska »Die Kinder der Toten« (»Djeca mrtvih«) premijerno prikazan ovih dana u sklopu berlinskog »Foruma«, adaptacija je njena manje poznatog istoimenog romana od 666 stranica. Iako je napisan još 1995., njegov engleski prijevod bit će dostupan tek krajem ove godine. Za njega su zaduženi sami autori filma, inače članovi legendarnog newyorškog performerskog kolektiva Nature Theater of Oklahoma, koji je gostovao i na našem Eurokazu.


U sklopu festivala Steierischer Herbst održali su kolektivno čitanje tog romana nazvano »Jelinek u 144 sati« na različitim lokacijama Gornje Štajerske gdje je Jelinek provela djetinjstvo. Organizirali su i turistički obilazak lokacija iz same knjige uz moto »Fancy a Jelinek journey?«. No iako je »Die Kinder der Toten« oživio kao multimedijalni performans, njegova filmska verzija može se promatrati kao samostalni projekt inspiriran zombi filmovima, prizivajući »Karneval duša« Herka Harveyja, koji Jelinek naprosto obožava. Zato bi se projekt Copperove i Liske mogao preimenovati u »Štajerski karneval mrtvih«. Povezuju ih bliska ambijentacija i motivi, od uvodne prometne nesreće do scene u crkvi i rasplesanih zombija, ali i improvizirani kostimi i famozne palačinke koje će transformirati njihova lica u zastrašujuće grimase.


Povijesne amnezije


Zato je Jelinek opisala »Karneval duša« kao film »dirljive jednostavnosti«. No za razliku od Harveyjeva komada, njihovi zombiji ne izranjaju iz zemlje već iz filmskog platna tijekom projekcije sentimentalnog Heimatfilma, čiji je alpski kičeraj nacizam naprosto obožavao. Tijekom projekcije održane u kinu čija je vlasnica nacistička udovica, zapalit će se platno i iz rupe će izroniti horde neživih. Uz neizostavne lodene, njihov outfit krase svastike na rukama i Davidove zvijezde na grudima. Da bi paradoks bio veći, Cooper i Liska ne koriste u filmu dijaloge, a time ni scenarij napisan prema književnom predlošku, već koketiraju s mehanizmima nijemog filma. Tek međutitlovi koriste dijelove originalnog teksta Elfriede Jelinek. U njima se ironično igraju riječima, poput relacije »Styrian« (štajerski) i »Syrian« (sirijski), u sceni u kojoj grupa izgubljenih sirijskih migranata zaluta u pansion »Alpenrose«, iako se ta scena u autoričinu romanu ne spominje.




U paradi zombija ukazat će se uz slavne Austrijance i nežive žrtve holokausta i Franjo Josip, iako smo istog već upoznali na našim Kaisernacht feštama. Od teksta do nijemog filma u pratnji limene glazbe. Iako u ovoj atipičnoj adaptaciji snimljenoj sa Super 8 kamerom, autoričina sumanuta denuncijacija povijesnih amnezija i nacionalnih mitova u razornom spoju vulgarnog, grotesknog i ridikuloznog, ostaje netaknuta. Jer, riječ je o totalnom monstrumu od filma. Sotonskog onoliko koliko je to autoričin roman. Nisu izostali ni ružičasti flamingosi. No to treba vidjeti da bi se povjerovalo. Jer, za Jelinek film nije ništa drugo nego promatranje duhova u krajnje apstraktnom prostoru. Ali u filmovima o zombijima, ono potisnuto nikad neće ostati zakopano. Zato se spisateljica u svom eseju referira na »plamen upaljene šibice okrenut prema celuloidu«. Zato su Cooper & Liska opisali svoj komad kao »slobodnu filmsku adaptaciju«. Sve to da bi nam poručili – »Smrt je Nacija«.


Prednost riziku


Jer, iako je program ovogodišnjeg »Foruma« ponešto zakazao u odnosu na njegova ranija izdanja, dok je paralelna »Panorama« zahvaljujući novoj kuratorici Paz Lazaro postala puno intrigantnija i radikalnija, njegov moto »Dati prednost riziku u odnosu na perfekciju« možda najbolje korespondira s »Djecom smrti«. Jer, Cooper i Liska itekako vole riskirati. Ostaje pitanje u kojem smjeru će »Forum« meandrirati. Ono najbolje ostaje getoizirano na njegovu off-off selekciju »Forum Expanded«, koja je u svom galerijskom segmentu uključila i 1-kanalnu videoinstalaciju Jamesa Benninga (šifra: »Glory«), koja rabi dvosatni nadzorni footage jedne (poderane) američke zastave, dvanaest sati prije no što je tornado Florence poharao Sjevernu Carolinu.


S druge strane, prodavati publici »muda pod bubrege« u formi negledljivog singapurskog kvazihorora u režiji Daniela Huija (šifra: »Demoni«) dokaz je totalne dezorijentiranosti nove programske ekipe koja je zasjela u fotelju legendarnog Christopha Terchechtea. Osim ako u igri nisu bili sveprisutni World Sales kompromisi. Privući publiku atraktivnom fotkom i tekstom u programskoj knjižici koji opisuje autora kao nekog novog wunderkinda koji »uranja u najmračnije zone i emotivna stanja protagonista…u sofisticiranom dizajnu zvuka i kompleksnom spoju horora i satiričnih elemenata«. Umjesto toga dobili smo amaterski komad kojeg bi se posramio i najlošiji student prve godine filmske akademije, koji je prečesto gledao Kubrickov »Eyes Wide Shut«, zaluđen njegovim maskama. I newyorški performerski tandem koji toliko obožava Jelinek, sprda se s publikom. Ali to barem radi sa stilom.