Pariser vs. Balibar

DRAGAN RUBEŠA Voljeti politiku i njene aktere

Dragan Rubeša

Pariser je već u ranijim komadima, poput izvrsnog kratkiša »Republique«, dokazao da voli politiku i zna snimati one koji se njome bave, a da to ne bude još jedna prežvakana politička satira, kako to često biva s recentnim francuskim filmom



Ima neke proklete simbolike da 17. po redu izdanje Zagrebačkog filmskog festivala otvara komad ekstraordinarnog Nicolasa Parisera koji se zove »Alice i gradonačelnik«. Možda sve to ipak nije tek puka slučajnost, jer je škvadru iz ZFF-a istjerao iz kina Europa upravo jedan gradonačelnik koji je u tom istom kinu najviše volio grijati fotelju pored Branka Lustiga na svečanoj inauguraciji Festivala tolerancije.


Doduše, imaginarni gradonačelnik Lyona Paul Theraneau iz Pariserova filma (Fabrice Lucchini, genijalan) nema nikakvih političkih dodirnih točaka s Bandićem, jer i dalje vjeruje da je socijalizam jedini pravi i ispravni put za Lyon i Francusku. No taj isti socijalist ne razlikuje se previše od našeg pobornika rada i solidarnosti kad je riječ o pompoznim i nepotrebnim gradskim projektima iza kojih stoje imućni lokalni poduzetnici.


Filozofski teren


I dok će Theraneu angažirati profesoricu filozofije Alice Heimann (Anais Demoustier, genijalna) nakon što mu se dogodilo nešto poput političke varijante spisateljske blokade, e da bi mu pomogla prebroditi egzistencijalnu krizu i stimulirala ga za nove ideje, iako je u nekim drugim boljim vremenima znao dnevno generirati barem 25 takvih ideja, Bandiću više ne bi pomoglo ni tisuću filozofa da počne donositi normalne odluke, bez obzira kojoj školi pripadali. No, Pariser je već u ranijim komadima, poput izvrsnog kratkiša »Republique«, dokazao da voli politiku i zna snimati one koji se njome bave, a da to ne bude još jedna prežvakana politička satira, kako to često biva s recentnim francuskim filmom. Iznimka je tek fini »l’Exercice de l’Etat« (šifra: »Ministar«) Pierrea Schoellera, koji je još 2011. mogla vidjeti publika riječkog Art-kina.




Pariser ne želi biti fokusiran na strategije i frustracije jednog političara, već mu polazišnu točku predstavljalju njegove rutine, umor i letargija. Kao da njegov junak više nije u stanju iznjedriti barem jednu normalnu ideju. Zato je tu Alice kao njegov »normalni« pandan, koja je netom diplomirala na Oxfordu i koja bi trebala stimulirati diskurs o ulozi političkih stranaka i izoštriti njegove stavove. Opis njena posla prilično je apstraktan. Neki je tretiraju poput korisnog oruđa, a drugi poput uljeza u tom dobro nauljenom političkom stroju.


Jer, Alice je na filozofskom terenu poput ribe u vodi, ali se slabije snalazi s mehanizmima i praksama Moći, inkarniranim u gradonačelnikovu idealizmu koji je više postao politička platforma nego uvjerenje, iako on promatra politiku kao karijeru. On se naprosto ne može promijeniti, koliko god želio da ga Alice izvuče iz letargije.


U tome leži autorovo odbijanje da okonča film happyendom. Zato je Pariserov prosede tako rohmerovski vezan za dijaloge, iako sustavno odbija parazitirati na političkim intrigama ili perifernim događajima koji bi usidrili njegovu priču u realistični i svakodnevni diskurs. Kao što su mu važniji poštenje i otvorenost dijaloga nego sarkazam. Zato Pariser toliko pazi na geste, riječi i filozofske i političke dijaloge, ali i na junakinjine Birkenstock sandale. Jer, Alice je impresionirala gradonačelnika već samom činjenicom da nema nikakvih dodirnih točaka s njegovim svijetom. Iako autor rabi retoriku popularne komedije, garnirajući je dostatnom dozom filozofskih dijaloga e da bi otkrio nešto više od onog što smo u stanju uočiti.


Libidinozna energija


Te mehanizme priziva i njegova članica gradonačelnikova teama, koju portretira popularna francuska stand-up komičarka Nora Hamzawi, iako joj je Pariser trebao dati veći prostor. Njen lik Melinde na neki način priziva lik Joelle u neodoljivom komadu »Merveilles a Montfermeil« u režiji Jeanne Balibar, koji ona i glumi. Poput Melinde, tako je i Joelle članica najužeg tima prodorne Emmanuelle Joly, čelnice pariškog predgrađa Montfermeil (glumi je Emmanuelle Beart). Madame Joly učinila je gotovo nezamislivo u genezi političkog populizma. Ispunila je sva predizborna obećanja, od odluke o obilježavanju Dana brioša, do kućne seksualne asistencije za osobe starije životne dobi, legalizaciju marihuane i usporavanja urbanih ritmova.


I dok Pariser baštini slavnu tradiciju Erica Rohmera, libidinozna lascivna energija i nervoze ekscentrične Jeanne Balibar bliže su komediji iz zlatne ere Hollywooda. Čak je i sama Balibar na presici u Locarnu kazala da ju je inspirirao Lubitschev klasik »The Shop Around the Corner« (»Trgovina iza ugla«). S neodoljivim Ramzyjem Bediom kao zamjenom za Jamesa Stewarta. I trgovina je ponešto drukčija. Umjesto Alfredove budimpeštanske trgovine, ona Kamelova locirana je na buvljaku Montfermeila. U totalnoj političkoj fantaziji koja igra na bizarni spoj »distopijske utopije« u kojoj najbolje namjere proizvode najridikuloznije rezultate. S razbijenim jajima na Macronovoj statui. Zato bi Balibarina gradonačelnica Montfermeila bila savršeni ZFF pandan Pariserovu gradonačelniku Lyona.