RIJEKA – Era Gabrielea D’Annunzija bila je era ultimativnog pozerstva. Prisjetimo se njegove fotke na kojoj obnažen pozira frontalno na plaži elegantne Versilie nedaleko Viareggia, koja je postala esencija njegove dendijevske pojavnosti, kao totalni antipod sirovom Mussoliniju s kojim je dijelio političke stavove.

»Strike a pose«, kazala bi Madonna u »Vogueu«. To je bila i ostala D’Annunzijeva mantra. Kad ga ugledamo na arhivskim snimkama u kojima se obraća arditima na riječkom Molo longu, on im u stvari pozira. I sami arditi doimaju se kao da poziraju za najnoviju kolekciju Dolce & Gabbana.

Taj isti footage koji priziva retoriku Pietra Marcella (šifra: »Martin Eden«) rabi francuski sineast Pierre Commault u »Nevidljivom gradu« čiji je originalni naslov »Materia non conta«. Snimljen tijekom autorova rezidencijalnog boravka u Rijeci, film je jučer premijerno prikazan u Art-kinu.

Riječki superstar

Na isti način, mladac koji u uvodnim kadrovima Commaultova komada hoda riječkim tunelom u pripijenoj »Boxeur« majici koju obožavaju alfa mužjaci i ultimate fighteri kako bi njome naglasili bicepse, bliži je homoerotskom miljeu Jeana Geneta nego D’Annunzijevu pozerstvu.

D’Annunzio je više preferirao svilu i kadifu. Možda bi za autora potentniji materijal bila Genetova kraća riječka epizoda nego ona nešto duža D’Annunzijeva, kad je slavni francuski pisac završio u sušačkom zatvoru. Ne samo zbog Commaultove pripadnosti francuskom kulturnom korpusu.

Iako je D’Annunzio ovih dana sveden na nivo riječkog superstara. Zato se autorov komad može promatrati i kao neka vrsta bonusa riječkoj izložbi »D’Annunzijeva mučenica«, ali i preludij ambicioznom projektu Igora Bezinovića čija će se (post)produkcija valjda okončati prije no što bude završen kompleks »Benčić«.

Commaultov prosede igra na jukstapoziciju dvaju različitih narativa u eri D’Annunzijeve riječke okupacije. Pisma jednog od njegovih ardita koje on šalje svojoj zaručnici (»Lettere di Fiume alla fidanzata«), izmjenjuju se s dnevnikom D’Annunzijeve »mučenice« Zore Blažić (»Ah, taj prokleti D’Annunzio«), koja povezuje njegovu okupaciju s panikom, strahom i izdvojenosti, sanjajući kako će jednog dana Rijeka biti proglašena jugoslavenskim gradom, dok se zastave Srba, Hrvata i Slovenaca koje ona zamišlja na svom balkonu, izmjenjuju sa zastavama Hrvatske, EU-a i PGŽ-a na balkonu zgrade riječkog poglavarstva. Pisma čita Tommaso Usberti, a dnevnike Tea Tulić.

Slučajni turist

Glasovi mladih ljudi iz prošlosti (pisma, dnevnici) izmjenjuju se sa slikama mladih Riječana danas. Njihovim Torretama, navijačkim bakljama, odlascima na plažu i druženjima u kafiću. Možda je pretenciozno žanrovski označiti autorov komad kao »dokumentarno-eksperimentalni« kako ga je najavila škvadra iz Filmaktiva (problematičniji je »eksperimentalni« dio te sintagme).

Jer, Commault promatra riječke vedute u ulozi još jednog slučajnog turista, na sreću oslobođenog od Matanićeve opsesije dronovima. Jer, kad Tsai Ming-liang odlazi u Marseille (šifra: »Walker«), on je sve samo ne turist. No koraci šetača/turista Commaulta barem ostavljaju iza sebe tragove iskrenosti i ljubavi prema gradu koji mu je iz dana u dan postao sve vidljiviji.