Veselje je kratko trajalo. Nakon »distanciranih« tribina, koje baš i nisu bile takve sudeći po hrpi znojnih navijača koji za maske nikad nisu čuli, nanovo se vraćamo nekoj vrsti stadionskog lockdowna. To znači da su tribine opet ispražnjene od svih naših Armada, Kohorti i Torcida, dok ćemo utakmice pratiti u nekoj drugoj formi.

Ni nogometni film nije ovih dana bio bolje sreće. Najnoviji doks Alexa Infascellija »Mi chiamo Francesco Totti«, čiji naziv igra na afirmaciju jedne nogometne legende, krenuo je u talijansku kinodistribuciju samo dan nakon njegove svjetske premijere u sklopu Roma Film Festivala. No, u Trstu smo ga vidjeli tek nekoliko dana prije no što je trenutačna epidemiološka situacija nanovo zatvorila talijanska kina.

Tigar u kavezu

Na tom istom festivalu prikazan je i sjajan komad Ronnieja Sandahla (šifra: »Tigrovi«) o tragičnoj sudbini 16-godišnje švedske nogometne zvijezde Martina Bengtssona, koju je na tržnici nogometnog roblja kupio milanski Inter.

Doduše, Sandahlov igrani film baziran na Bengtssonovu memoaru »U sjeni San Sira« još nije krenuo u europsku distribuciju, ali smo ga vidjeli u formi screenera zahvaljujući njegovim World Sales kanalima. Doduše, »Tigrovi« nisu film o nogometu, već film s nogometom. U njegovu fokusu je već spomenuti Bengtsson. Njegove usamljenosti, samoranjavanja, psihičke krize i pokušaj suicida u 19. godini koji je zaustavio njegovu nogometnu karijeru. Započeo ju je u švedskom klubu Orebro SK, kad su mu atribuirali epitet teen Rooneya. Jer, Bengtssonov život svodio se na opsesivnu potragu za snom koji nije podrazumijevao samo brojna odricanja, već i istinsku žrtvu, poput životinje na ulazu u klaonicu.

»Ja sam nogometaš«, odgovorit će Martin jednoj djevojci iz Stockholma koju je netom upoznao i koja će postati njegova cura. »Nisam te pitala čime se baviš, već tko si ti«, kaže mu ona. Vibeke je njegov antipod. Živahna, impulzivna i bezbrižna. Martin je metodičan, hladan i kalkuliran. »Ne smiješ se ni na kog pouzdati«, kazat će Martinu jedan od njegovih suigrača. Iako romansa Martina i Vibeke postaje jedina moguća alternativa. Ona druga svodi se ni na što, kako mu to kaže Galli, kao nogometna verzija kardinala Assentea (glumi ga onaj isti Maurizio Lombardi iz »Novog pape«). Iako se njegov dolazak u Milano nimalo ne razlikuje od snova svih njegovih ljepuškastih vršnjaka u potrazi za slavom u svijetu mode. S jeftinim spavaonicama, čiji mačizam i agresivnosti prizivaju reality kavez Velikog Brata (»Ovo nije meč, nego audicija«, kazat će mu kolega uoči utakmice).

Upravo ta opsesivnost postaje fokus režisera Sandahla, koji se već okušao u sličnom miljeu sportskog filma temeljenog na istinitim likovima, kao scenarist izvornog komada »Borg/McEnroe«. Nanovo su u igri mikroskopski precizni krupni kadrovi i razorni detalji. Kao da se Sandahl ne želi udaljiti od svog teen junaka. U metafori o tigru u kavezu kineskog ZOO-a, koji će jednog dana napasti čovjeka koji ga je htio nahraniti. Taj metaforički naziv filma povlači za sobom krajnje humanistički, emotivno potentan i nježan narativ. Kao evidentan kontrast autorovoj denuncijaciji nogometne industrije u koju je njegov junak ambiciozno zakoračio. Zato Sandahlov komad ima efekt grmljavine. Poput Infascellijeva doksa o Tottiju u kojem identitet postaje slika svedena na razinu ikone.

Premotati traku

I Infascellijev doks temeljen je na literalnom predlošku, konkretnije, Tottijevoj biografiji iza koje stoji novinar Paolo Condo (šifra: »Un capitano«). Zato u Infascellijevu doksu ulogu naratora preuzima sam Totti (Infascellija pamtimo po finom serial killer komadu »Almost Blue« i drami »Piccoli crimini coniugali« aka »Mali bračni zločini« sa Sergiom Castellitom i Margheritom Buy). No, Infascellijev komad ne igra na devijacije, ambigvitete i naglašene driblinge. On nije komentar o Tottijevim tehničkim i taktičkim bravurama. On je mozaik satkan od uspomena, footagea, golova, treninga i proslava. »Ja vjerujem u sudbinu, iako je sudbina ta koju ćeš prepoznati tek kasnije«, kazat će legenda Rome. Ali Infascellijev doks je i film koji pokriva Tottijevu 25-godišnju profesionalnu karijeru. Njegove konflikte s argentinskim trenerom Carlosom Bianchijem, ali i kompleksan odnos s (ne)prijateljem Lucianom Spallettijem, koji priziva holivudske superherojske narative a la Lex Luthor & Loki te brak s Ilary Blasy.

Zato se Infascelli inteligentno koristi amaterskim videom mladog Tottija, kad je kao 13-godišnji klinac, tek nekoliko godina mlađi od Bengtssona, igrao za Lodigiani, sve do njegova slavnog rimskog proljeća osamdesetih i početka devedesetih. Ali Tottijev odnos prama TV-slici je i privatan, kad je prvog puta na malom ekranu ugledao Ilary, odlučivši da će ona postati žena njegova života. Jer, Totti se na početku zaljubio u sliku i njome se koristi da bi oživio sjećanja i njihove detalje. Zato Infascellijev doks govori o progresivnom koračanju njegova aktera prema epskoj i ikoničkoj dimenziji njegove slike. Na kraju svi oplakuju Tottijev oproštaj od profesionalne nogometne karijere – tifosi Rome na tribinama Olimpica, treneri, suigrači, prijatelji i obitelj. Zato Totti u okrutnoj i zabavnoj završnici Infascellijeva komada ne može učiniti drugo nego da zamoli redatelja, publiku i sebe da premota filmsku traku i krene od početka.

»Be kind, rewind«, kako bi to rekao ekscentričan Michel Gondry. Molim te, premotaj.