SJAJNI GLAZBENIK I JAZZ GITARISTA

Elvis Stanić: U Kairu kao da sam upao u neku paralelnu stvarnost

Danijela Bauk

Svugdje se svira, muzika odasvud, klasične kairske gužve, a sam Kairo ima dnevno oko 26 milijuna ljudi, ljudi nemaju na licu onu zabrinutost kakva je prisutna svugdje na svijetu gdje hara korona.  Ustvari mi se čini da je Kairo u ovom trenutku utočište i susret svih od korone »odbjeglih« umjetnika s Istoka i Zapada, nešto kao i početkom prošlog stoljeća. Samo sam čekao da mi se negdje ukaže Corto Maltese



Elvisu Staniću, jednom od naših najboljih suvremenih gitarista i harmonikaša, te najnagrađivanijem jazz skladatelju srednje generacije, ovih dana zavide mnogi kolege. Stanić je naime krajem studenog dobio poziv za nastup na renomiranom Cairo Jazz Festivalu u Egiptu, poziv je naravno prihvatio i odletio put te zemlje, i nastupio – pred brojnom, živom publikom.
S poznatim jazzerom razmijenili smo nekoliko pitanja o nastupu u Kairu, životu glazbenika u doba korona pandemije, te strasti prema putovanjima…


Krajem studenog nastupili ste na Cairo Jazz Festivalu u Egiptu. Kakvi su dojmovi, radi se o jednom od najboljih svjetskih jazz festivala, a svirali ste na jednoj od najcjenjenijih pozornica?


– Da, na poziv Amre Salaha, direktora Cairo Jazz Festivala, nastupio sam zajedno s egipatskim kolegama, vrsnim kairskim jazz glazbenicima na sceni Ewart Concert Halla, koji je dio sadašnjeg Egipatskog kulturnog centra u Kairu. Donedavno tu je bio smješten kampus Američkog univerziteta i Ewart je ustvari elitni koncerti prostor gdje se održavaju uglavnom vrhunski glazbeni programi – nešto poput našeg Lisinskog. Dojmovi su snažni, pogotovo kad si svjestan da je na istoj toj sceni nastupao i Louis Armstrong davnih pedesetih, kao i egipatska zvijezda tradicionalne glazbe – Um Khatoum, a i gotovo cijela američka jazz scena zadnjih pedeset godina! Takva mjesta imaju svoju karizmu, svoj duh koji osjetiš čim uđeš u prostor, gotovo se čuju svi ti sazvuci prošlosti…


Ovacije publike


Nastupili ste u sastavu Elvis Stanić & Friends, a pridružili su vam se egipatski glazbenici? Imali ste i jedan neplanirani nastup, u Cairo Jazz Clubu?


– Svirao sam uz pjevačicu Nohu Fekri, sjajnu jazz vokalisticu koja kombinira tradicionalni jazz s arapskim elementima – i to zvuči nevjerojatno, Amru Salaha, koji je osim što vodi festival niz godina, i vrsni jazz pijanist, basistu Ehaba Badra, njegovog brata perkusionistu Diaa Badra, trubača Tareka Raoufa i bubnjara Ahmeda Heshama. To su iskusni jazz glazbenici, s bezbroj »utakmica u nogama«, ali, što je najvažnije, jako drže do svoje egipatske glazbene tradicije. To u konačnici znači da, iako mogu besprijekorno svirati takozvani »američki« jazz, uvijek nastoje da se u svirci čuju egipatski prizvuci i korijeni. To je divno. Nakon koncerta u Egwart Hallu imali smo, ono što se kaže »standing ovations«, publika nam nije dala sa scene, a sve to uz uglavnom moj hrvatski jazz repertoar i autorske skladbe! Jasno, bilo je tu i istarskog baluna i zvukova našeg podneblja, ali tako odsviranih da je egipatska publika bila »kupljena« već nakon prve pjesme! Pravi se ugođaj nastavio i nakon par dana u legendarnom Cairo Jazz Clubu, gdje smo čak rasplesali ljude, jer su njima kubanski i brazilski ritmovi vrlo bliski i jako ih vole – kao i ja, uostalom.


Zapravo je vaše gostovanje u Kairu nastavak uspješne suradnje, Amro Salah, pokretač Cairo Jazz Festivala, bio je gost Jazz Ex Tempore projekta u Opatiji 2019. godine?




– Amro Salah i Noha Fekry bili su naši gosti na prošlogodišnjem Jazz Ex Tempore projektu, kad su osim radionica gdje su predstavili sebe i čitavu povijest egipatskog jazza, nastupili zajedno sa mnom, Markom Lazarićem i Henryjem Radanovićem na završnom koncertu u KC Gervais. I taj je nastup, kao i mnogi drugi tijekom niza godina Jazz Ex Tempora predstavio jazz u nekom drugom svjetlu, s puno utjecaja tradicionalne glazbe i onoga što svaki jazzer nosi u svojoj »tradicionalnoj torbi« oko ramena. Svi mi jazzeri možemo odmah, u trenutku zasvirati zajedno bez obzira odakle smo, međutim ipak svatko od nas, sa svog kraja svijeta nosi ono posebno, specifično, što samo taj kraj ima. I ta se glazba mora uvijek čuti i prepoznati.


Prizemljena godina


Festival u Egiptu jedan je od rijetkih koji se održao, s obzirom na korona pandemiju s kojom se bori cijeli svijet?


– Moram reći jednu uistinu važnu i za ovu bizarnu 2020. godinu bitnu stvar: ovaj poziv i put u Egipat, u ovo vrijeme, u ovim okolnostima me je ustvari šokirao… Naime, sama spoznaja da ću ponovo, nakon gotovo godine prizemljenih dana ponovo sjesti u avion, nekamo odletjeti, tamo gdje dođem svirati – i to svirati za stvarnu, pravu, živu publiku, a ne preko interneta – izgledala mi je, pa u najmanju ruku, nevjerojatna. Međutim, to je, na sreću, trenutna egipatska stvarnost. Jako nizak indeks zaraženih, 150 do 200 ljudi na 100 milijuna populacije, je dovoljan da stvari kao što su koncerti, klubovi, festivali, kulturna zbivanja funkcioniraju potpuno normalno! Kad sam se po dolasku »promuvao« po gradu s egipaskim prijateljima, učinilo mi se da sam upao u neki »Time Warp«, paralelnu stvarnost! Svugdje se svira, muzika odasvud, klasične kairske gužve, a sam Kairo ima dnevno oko 26 milijuna ljudi, ljudi nemaju na licu onu zabrinutost kakva je prisutna svugdje na svijetu gdje hara korona – moj dojam je bio kao da sam u nekakvoj oazi, utočištu od naše i europske pandemijske svakodnevice. Jazz klubovi izgledaju poput onih iz Bogartove »Casabance« 30-tih, svira se top jazz, u »Kempinskom« na 11 katu je jazz klub iz snova. Sav u drvu, zatamnjen, zadimljen kako i spada, s publikom iz čitavog svijeta. Ustvari mi se čini da je Kairo u ovom trenutku utočište i susret svih od korone »odbjeglih« umjetnika s Istoka i Zapada, nešto kao i početkom prošlog stoljeća. Samo sam čekao da mi se negdje ukaže Corto Maltese.
Osim toga, nekoliko jazz umjetnika iz raznih bendova, mislim njih šest, sedam, koji su nastupali na festivalu, što iz Velike Britanije, Nizozemske, Danske, Rumunjske… Kupili su »one-way ticket«, kartu u jednom smjeru za Egipat. Ostali su tamo! Kad smo razgovarali, rekli su mi da u Europi nema uglavnom nikakvog posla, ni gaža ni, koncerata od ožujka, i da im se jednostavno ne isplati vratiti se kući. Tim više što su u Kairu, Luksoru, u Hurgadi već za vrijeme festivala našli angažmane i svirke! Dok smo bili tamo neki su već našli i unajmili stanove, drugi su otputovali južnije, ali činjenica jest da Egipat živi normalno unatoč svjetskoj pandemiji!


Kakve epidemiloške mjere su na snazi u Egiptu i kako se oni nose s pandemijom?


– Maske su obavezne na svim službenim mjestima, hotelima, ulazima, koncertnim dvoranama, tamo, naravno, gdje bi kontakti eventualno bili mogući. I PCR test je potreban za ulaz u zemlju. Međutim, zbog niskog indeksa i broja zaraženih nisu previše zabrinuti oko striktnih mjera. Koliko sam uspio vidjeti, vrlo im je stalo da zemlja funkcionira, da se stvari »vrte« i da se u svakodnevnom životu to što manje osjeti. Avioni lete normalno, čujem da sve turističke zone, pogotovo Hurgada i Sharm El Sheik rade punim kapacitetima… Slika koju svi mi priželjkujemo doma.


Pandemija je uvelike utjecala i na ono što je trebalo biti veliko rođendansko slavlje, jubilarno 20. izdanje Liburnia Jazz festivala? Pa ipak, unatoč svemu, održao se pod nazivom Corona Liburnia Jazz festival?


– Radili smo kao i svi ostali, onoliko koliko možemo, i kako možemo. Na sreću Liburnia Jazz se održava na velikom prostoru Ljetne pozornice, pa smo mogli odvojiti i odijeliti ljude da nisu u kontaktu, a od programa smo se odlučili za naše lokalne liburnijsko-kvarnerske snage. I to se pokazalo kao pun pogodak. »The best of« svi zajedno na jednom festivalu pokazao je koliko kvalitetnih glazbenika je stasalo na ovom našem, relativno malom području. I siguran sam da je tome pridonio Liburnia Jazz festival, gdje već 20 godina guramo, a i stvaramo jazz scenu hrvatske. Većina od naših jazzera nove generacije je stasala upravo uz koncerte svjetskih jazz zvijezda na Ljetnoj. I sad upravo neki od njih postaju zvijezde!


Vrijeme distance


Inače ste imali puno nastupa tijekom godine, nastupali ste na brojnim domaćim i inozemnim pozornicama. Koliko ste uspjeli u ovoj nesretnoj 2020. svirati uživo pred publikom?


– Pokazalo se da su vicevi o jazzu i jazzerima, oni o broju ljudi na koncertima, postali ustvari prednost! To što je publika na jazz koncertima probrana, mirna, a samim tim i malobrojnija u odnosu na recimo, estradu i pop muziku, učinilo je da se jazz koncerti mogu nesmetano održavati i u doba korone. Moj bend je uredno odradio cijelu sezonu koncerata. Ne za 1000 ili 5000 ljudi, što je bilo neodrživo, nego za 50 do 200 zaljubljenika u dobru glazbu. Naravno, osim Kaira. Ali to je neka druga dimenzija.


Jeste li se tijekom lockdowna posvetili više skladanju?


– Naravno, pisanju glazbe, vježbanju samog instrumenta, ali i usavršavanju u nekim vještinama za koje nisam mislio da će mi biti potrebne. Video umrežavanje, »Real Time« interaktivni podcasti, video editing itd… Sve ono što je postala nužnost u beskontaktnom vremenu distance i novog normalnog. Što u prijevodu znači uglavnom to da se ne možeš naći s bendom u studiju i odraditi normalnu, živu svirku ili probu, već svatko u svom domu, pred malom kamericom i mikrofonima. Tako je i nastala skladba »Peter Pan Pickin Strawberries 2020«, gdje su se udružili gotovo svi moji kolege i prijatelji koji su ikad svirali ili sviraju u Elvis Stanić Group, nas devet, i snimili korona verziju, zajedno, a svatko iz svog studija. Ova će se verzija i kandidirati za ovogodišnji Porin, jer najbolje odražava duh vremena u kojem smo se zatekli. Uz dužno poštovanje Zeit Geistu, nekako sam sklon staroj školi »normalnog«, ono – stol, dobro društvo, malo meze i čašica dobrog vina.


Pandemija je gotovo pa utišala glazbu, mnogi domaći glazbenici u velikim su financijskim problemima. Smatrate li da je država, odnosno resorno Ministarstvo kulture, te strukovne udruge i organizacije, učinili dovoljno da pomogne glazbenicima?


– Mislim da su se i Ministarstvo i struka brzo i dobro organizirali i snašli. Potpore su nam u početku pandemije i lockdowna izuzetno dobro došle, potom je sezona ponešto ublažila situaciju, no ovo što se upravo sad događa jednostavno nije dobro. Mislim na širu sliku, gdje su sve društvene djelatnosti po prioritetima nekako uvijek ispred kulture, umjetnosti ili obrazovanja. Jasno je da moramo prije svega preživjeti pandemiju da bismo uopće mogli funkcionirati kao ljudi, ali isto tako je upravo pandemija pokazala da je glazba, pjesma, i sve ono što nazivamo »izvedbenim umjetnostima« upravo glavi podizač morala, nade i vjere u ljudsko zajedništvo i solidarnost. To su pretpostavke svakog našeg napretka, pa i borbe protiv pandemije. To se ne smije zaboraviti. Ja se nadam da će i struka, a i Ministarstvo reagirati upravo sada, kad je to najpotrebnije. Još smo jako daleko od normalizacije, od punih dvorana, koncerata i velikih festivala. Trebat će to preživjeti, a od umjetnosti zaključane u virtualni svijet nitko nema koristi.


Hoćemo li se ikad vratiti na staro, odnosno na uživanje u glazbi, neovisno o kojem žanru govorimo, kako smo do pandemije navikli? Hoće li se publika, jednom kad zdravstvena ugroza prođe, vratiti koncertima i izvedbama uživo?


– Vjerujem da hoćemo, i to jako brzo. Čovjek se navikne i na loše, međutim kad se ukaže prilika, vrlo brzo se vratimo starim navikama, pogotovo ako su ugodnije od trenutnih. Ja se toplo nadam, unatoč različitim mišljenjima, da će cjepivo odraditi svoje i da bismo proljeće i ljeto 2021. mogli dočekati puno manje deprimirani, mirniji i zadovoljniji nego sad. Ako još i Liburnia Jazz festival 2021. godine bude održan kao i nekad, prije 2020., nitko sretniji od mene!


Druga strast


Osim u glazbi, uživate i u putovanjima? Pandemija je utjecala i na tu vašu strast?


– Putovanja su mi prva druga strast poslije glazbe, i normalno da sam očajan, jer bih u svim drugim okolnostima već bio negdje s druge strane zemaljske kugle! No, kao i svi drugi svjetski putnici, prizemljilo nas je već godinu dana, osim egipatske »anomalije«, i jedino što mi preostaje je planirati kamo bih mogao kad sve ovo prođe, pa kad bilo da bilo. Virtualna planiranja i čeznutljivo osluškivanje rijetkih prolaza aviona navečer, kad se dnevna vreva utiša…


Niste tipičan turist, zapravo uživate u putovanjima na neka neobična mjesta. Koje vas se putovanje posebno dojmilo?


– Pa zadnje putovanje, u siječnju i veljači 2020. godine je bilo na neki način i simbolično. Kao da je nagovijestilo godinu koja dolazi. Bili smo na Filipinima, na raznim mjestima, otocima i lokacijama, no završavali smo putovanje na jednom od pustih otoka Palawana, gdje je doduše bilo nekoliko koliba od bambusa, par lokalaca, mi i palme, kokosovi orasi i bijele plaže… Trebali smo krenuti natrag, prema Manili, no upravo tada je puknuo onaj vulkan i prekrio oblakom pepela cijeli dio jugoistočne Azije. Vjetrovi nam nisu bili skloni, i apsolutno svi letovi su bili otkazani, tako da smo morali ostati na otoku do daljnega. Nitko nije znao do kad, dan, dva ili mjesec dana, čekala se erupcija svaki čas. E, to s prisilnim ostankom na pustom otoku punom ribe i morskih plodova i kokosa i nije bilo baš toliko loše. No, kad su tropski vjetrovi za par dana slučajno promijenili smjer, krenuli su ubrzano letovi, evakuirali smo se prvim letom do Manile, i tada, baš tad se po avionu počelo pričati o nekoj »kao ptičjoj gripi« iz Wuhana, kako postoji čak i mogućnost da se proširi izvan Kine. Nitko od putnika tome nije pridavao nimalo pažnje, previše je bila frka s vulkanom i kako doći do Venecije, pa doma. Kakva gripa… A evo.


Čija vas je autohtona gastro ponuda oduševila?


– Libanonska kužina. To mi je apsolutni vrh kuhinje koja je u biti mediteranska, s obzirom na namirnice i začine, međutim obrada i priprava je takva da su ukusi nevjerojatno fino izbalansirani i drugačiji od onog što bi očekivali kad znamo sadržaj jela. Osim toga koncept »meze«, nebrojeno velik izbor malih količina različitih pijata – pomalo od svega, mi je puno draži od recimo, kile steaka po glavi, kako su servirali u Argentini i Patagoniji…


Svi jedva čekamo da prođe ova 2020. nadajući se da će 2021. ipak biti bolja. Što želite pronaći ispod božićnog drvca, odnosno što sebi i bližnjima želite u 2021.?


– Dobro zdravlje, malo sreće i puno dobre volje!