Lovranski skladatelj, producent, gitarist i harmonikaš Elvis Stanić jedan je od najvažnijih, ali i najsvestranijih glazbenika na našoj sceni.

Naime, tijekom svoje karijere djelovao je u raznim stilovima. Najbolje to možemo dočarati uhvatimo li se za dvije ekstremne situacije između kojih je sve ostalo.

Prva je duet s pijanistom Nevenom Frangešom, koji nažalost još uvijek nije snimio diskografsko izdanje, a trebao bi, i to iz nekoliko razloga.

Naime, važno je dokumentirati sva razdoblja u karijeri nekog glazbenika, a u ovom slučaju radi se o vrhunskom, akustičnom mainstream jazzu koji su uzdigli na najvišu estetsku razinu.

Drugi je, pak, njegov povratak glazbi koju je slušao i svirao u ranim danima, onoj u kojoj se približava rock idiomu. Srećom taj je istup pretvorio u projekt, snimio i objavio za Aquarius Records, na albumu pod nazivom »Insomnia«.

Stanić ga je snimio nakon četiri godine neobjavljivanja albuma. CD »Insomnia« svojevrsno je iznenađenje za poznavatelje njegove glazbe jer donosi odmak od svega što je dosad snimio.

»Riječ je o nečem drukčijem nego što bi se očekivalo u mojem opusu koji traje relativno dosta dugo, od 1990-ih do danas«, rekao je.

»Stilski gledano, sve do sad bio je utabani put trećeg vala mainstreama, suvremenog jazza, fusiona, latina, linije Pata Methenyja, svih tih postecemovskih izvođača.

Međutim, stvari su se promijenile protekle dvije godine, i to ne samo meni. S koronom, sa svjetskom pandemijom i svim konsekvencama koje je pandemija imala na glazbenike, izvođače, skladatelje, dakle sve one koji su u glazbi, kojima je pozornica život, odjednom su prestali raditi ono što inače čine.

To se najdrastičnije odrazilo u našoj struci. Prije dvije godine sve je krenulo jako loše.

Svi smo se pozatvarali u kuće, nismo mogli nastupati i od silnih briga što će biti s našom glazbeničkom budućnošću jako puno ljudi je prestalo, naprosto prestalo spavati.

Kolege, prijatelji – cijele noći visjeli smo na telefonu: »Što radiš, spavaš«? – »Ne spavam, di ćeš spavat po ovome.«

Umjesto spavanja, sami smo sebi svirali i pisali novu glazbu. Koristili smo tu introverciju trenutka i nemogućnost da se javno radi, da se posvetimo sebi i stvaramo nekakvu drugu glazbu.

To je počelo jako crno, jako tamno, i ovaj cijeli album je konceptualan u smislu da je to ona arhetipska priča o putu, o preobražaju iz tame k svjetlu.

Dakle, od onih najgorih početaka kad je sve stalo – nadam se nikad više – polako smo počeli nešto raditi, stvarati, otvarati i tako do, evo, otvaranja.

Tako je koncipirana nekako i glazba, od »Orgonona«, najteže, najtamnije, najmračnije skladbe s početka, koja otvara album, do zadnje skladbe koja je bonus.«

Povijest slušanja

Bonus skladba je »Plovim« u kojoj se kao koautor i pjevač na snimanju albuma pridružio Marko Tolja. Zapravo to je motiv Stanićeve skladbe »Sea Song« koju je već snimio.

»Tolji je naprosto došla inspiracija, napisao je tekst na tu skladbu i rekao da bi on to svakako volio snimiti«, rekao je. »To se uklopilo kao definitivno svjetlo na kraju ovog tamnog tunela – korone, pandemije, dvije godine mraka.«

No, Stanić je ovaj koncept počeo osmišljavati prije pandemije i te je težnje iskazivao na koncertima.

»Već nakon albuma »Air«, onog harmonikaškog, počeo sam razmišljati o prekretnici i skretanju u drugom smjeru«, kaže Stanić.

»Već sam na neki način iscrpio ideje koje sam razvijao u onoj staroj glazbi, kako to zovem, a situacija uzrokovana koronom ubrzala je proces stvaranja.

Koliko je sve skupa bilo loše i strašno za nas glazbenike, toliko se iz svega toga izrodilo i nešto dobro.«

Stanić je od početka karijere iskazivao sklonost prema fuziji raznih stilova, između ostalih i jazza s rockom, no u ovom slučaju prevladala je sklonost prema rocku.

»Radi se o glazbi mojih korijena«, tvrdi.

»Svi kad-tad u nekoj fazi života okrenemo glavu prema onom trenutku kad smo se počeli baviti glazbom i što nas je formiralo te kakvi su glazbeni stilovi i glazbenici utjecali na nas.

Nisam klasičan glazbenik, nisam ni onaj jazz glazbenik koji je počeo slušati jazz od početaka, 1930-ih godina dvadesetog stoljeća pa kasnije preko swinga, bebopa itd.

Prvi doticaj s jazzom i jazz utjecajima bio mi je u 1970-im godinama, preko grupa koje su svirale fuzije rocka i bluesa s jazzom, dakle fuzijska glazba prije svega, je li to bio Weather Report, je li to bio Mahavishnu Orchestra, je li to bio, recimo, moj formativni gitarist Jeff Beck, je li to – ma more izvođača…

Return to Forever, na primjer, jasno, Stanley Clarke i sva ona garda iz 1970-ih koji su jazz interpretirali na malo drukčiji način. Preko njih sam u kasnijem razdoblju, 1980-ih, došao do samih početaka.

Dakle retrogradno sam istraživao gdje je početak, ali takve grupe su definitivno formirale moj pristup glazbi. Svaka generacija ima svoj dijapazon, odnosno svoju povijest slušanja.

Dakle, ono što nam je nekako najbliže, što nam je up to date. Preko toga dolazimo do korijena.

Kopamo li sve dublje i dublje, tražimo podrijetlo toga što nam se jako sviđa, je li upravo to – to ili je to nastalo negdje dosta ranije. To se otkriva polako, godinama. U tome je draž.«

Dragom Bošku

Za ovaj album Stanić je snimio autorske skladbe »Dreamland«, »Adult Content«, »Sophia« i »Valse Triste/Der Tisch«, ali i neke koje je osmislio sa suradnicima, primjerice »Orgonon« i »Falling ‘80s« s Albom Nacinovich, »Zephyrus« s Meri Trošelj i »Plovim« s Markom Toljom.

No, nije propustio priliku na konkretnom primjeru pokazati koja ga je glazba nadahnjivala u mladosti.

»To je, naravno, fuzijska glazba, ali puno čvršća, ovog puta puno više na tragu rock-jazza nego jazz-rocka, prvenstveno zbog načina na koji koristim gitaru«, objašnjava.

»Dakle, koristim je onako kako se gitara uglavnom koristila u 1970-im godinama prošlog stoljeća i kako sam ja počeo svirati.

Kao drugo, koristio sam se motivima nekih od pjesama koje sam i prije svirao, međutim sad sam uzeo samo motiv kompozicije koja je možda negdje snimljena, ali u drugom obliku i taj motiv preoblikovao, preradio na progresiv, jazz-fusion, jazz-rock način.

Uvijek volim ubaciti neki standard. Ovaj put je taj standard skladba »Light My Fire« grupe Doors: Jima Morrisona, Robbyja Kriegera, Johna Densmorea i Raya Manzareka.

Naime, svi su oni koautori. Dakle tu se vraćam, tu plaćam danak povijesti i utemeljiteljima »naše« glazbe, bar ovakve vrste glazbe. »Light My Fire« je često citirana pjesma.

Postoji jako puno obrada te pjesme. Jose Feliciano ju je izveo onako poperski, međutim nekako mi više pašu ove gotovo bez ritma, free i slobodne interpretacije teksta, nego ove ritmične.

Sve ostale autorske su stvari. Jedna mi je posebno draga, iz ladice izvučena, ima već koju godinu. To je »Valse Triste/Der Tisch«, dakle stol.

Skladba je posvećena našem dragom Bošku Petroviću. Dugo sam razmišljao da li da je izvučem van ili ne, međutim mislim da je vrijeme da se stavi na stol.«

Osim što donosi drukčiji pristup gitari, ovaj CD donosi i drukčiji pristup vokalu, a vokal je često bio zastupljen u Stanićevoj glazbi.

U novije doba vokalne izvedbe pripadaju Albi Nacinovich. »Sve bi to bilo već viđeno, cijeli taj retro pristup glazbi 1970-ih bio je već viđen, međutim veliki obol tom zvuku dala je naša mlada, nova članica Alba Nacinovich«, rekao je Stanić.

»Ona je u naš, neću biti zločest i reći vremešni postav glazbenika, nego da je u najboljim godinama (ha ha ha) zaista unijela uzlet, svježu krv u cijelu ovu priču.

Izuzetno je talentirana. Ako kažem da je vokalistica, neću reći punu istinu.

Njoj je vokal samo četvrtina izražavanja njezinog talenta, a ostalo izražava kroz tzv. live electronics, kroz kreativno korištenje elektroničkih, digitalnih, suvremenih, vrlo sofisticiranih naprava, međutim na jedan potpuno umjetnički, art način, dakle izvan svih onih default šablona – zaboga pola riječi je ovdje engleskih, ali to je naprosto u tehnologiji tako.

Alba se suvereno koristi takvim načinom živog glazbeništva kroz elektroniku, elektronski, elektronički, digitalno: looper, sampler, priču.«

Raspadanje Zemlje

Na snimanju albuma sudjelovali su stalni Stanićevi suradnici: pjevačica Alba Nacinovich, klavijaturist Ivan Popeskić, basist Damjan Grbac i bubnjar Branimir Gazdik.

Kao pojačanje Stanić je pozvao i dvoje gostiju. Robert Mikuljan u jednoj izvedbi svira krilnicu, a Meri Trošelj pjeva u jednoj čijaj je i koautorica.

Na promotivnom koncertu, održanom 12. svibnja u zagrebačkom klubu Peti Kupe, umjesto Gazdika svirao je talijanski bubnjar Paolo Muscovi koji je već radio s njim u nekim postavama Jazz Ex tempora i koji se sjajno uklopio u sastav.

»Sad je na klavijaturama, gotovo u svim kompozicijama, Ivan Popeskić koji je zapravo klavijaturist, a ne pijanist«, tvrdi Stanić.

»Obično jazz bendovi uzimaju pijaniste jer se pretpostavljaju jazz sintaksa, jazz standardi itd., a u ovom slučaju je više riječ o producijskom pristupu, dakle više smo koncentrirani na zvuk kao zvuk, na elektronske zvukove, zvukove sintisajzera, na zvukove koji rade farbe, boje, a manje na sam sadržaj u smislu glazbenog štiva, glazbenog teksta koji je recimo bliži standardnim, tradicionalnim jazz pričama.

On je s nama počeo kao jako mladi dečkić. Bilo je to u 1990-ima, a otad je stasao u zrelog glazbenika koji ima svoju priču, svoj put koji nije nužno u jazzu.

On je u crossoveru prema popu itd., međutim za ovu priču »Insomnije«, odnosno »Nesanice«, savršeno se uklopio uz Branimira Gazdika te Damjana Grpca koji je i sam autor, i sam ima svoje projekte u etnosvijetu i jako dobro razumije što to znači htjeti izreći nešto što ti je unutra, u duši, i što želiš da bude drukčije od svega ostalog.«

Jedan od novih elemenata u njegovoj glazbi je naracija – angažirani tekstovi kojima šalje poruke. To je uočljivo i na nekoliko skladbi uvrštenih na novi album.

»Tu smo Alba i ja u suradnji, vrlo usko, razvili zajednički živac za ono što nam se uopće događa, što se događa svim glazbenicima, ili bolje reći, što se događa svim ljudima u svijetu.

Dakle, da opet ne ulazimo u klišeje o globalnom uništavanju i destrukciji svijeta, sve je to ono što nam je, nažalost, svakodnevica i, nažalost, što se, htjeli ili ne htjeli, vuče uz nas, od globalnog zatopljenja, topljenja i raspadanja Zemlje, doslovno, do ratova i svega drugog.

Naprosto nismo to mogli zaobići i sve je to, naravno, ostavilo trag na ovom CD-u.«

Iako je u fazi intenzivnih priprema za ovogodišnji Liburnia Jazz Festival, čiji je umjetnički ravnatelj, a koji će se održati od 1. do 3. srpnja, Elvis Stanić se ujedno priprema za nadolazeće nastupe.

Do kraja ljeta na koncertima će izvoditi isključivo program s albuma »Insomnia« koji je trenutačno u fokusu njegovog interesa.

»Upravo sad radimo na tome da izbacimo više-manje sve stare kompozicije iz repertoara i prvi put idemo na koncerte kompletno s novim set listama«, rekao je.

»To mene, ali i ostale članove benda, jako veseli jer je velik izazov.

Skladbe su komplicirane, ali bolje je ući u nove vode, pa makar ne znajući što će se dogoditi, nego repetirati ono gdje je čovjek siguran i gdje su izazovi puno manji.«

Čitateljima Novog lista Elvis Stanić je na kraju uputio poruku: »NEMOJTE SPAVATI – SLUŠAJTE!«