INTERVJU

Elis Lovrić: ‘Znam da sam na pravom putu, onom za koji sam se dugo borila’

Ante Peričić

Foto: G. CELLICH

Foto: G. CELLICH

Hrvatska kantautorica i glumica, Fanica u legendarnom Fabrijevom »Vježbanju života«, nikad nije birala jednostavnije rješenje i beskompromisno je slijedila djevojačke snove



Nakon matematičko-informatičkog smjera, Elis Lovrić upisala je jezike, pa se ispisala, pa je upala na glumu – što će joj obilježiti cijeli život.


Nedavno je održala koncert i vodila program »Gladiator – Once In A Life Time« u Pulskoj areni te Scottu Millanu, četverostrukom oskarovcu, dodijelila nagradu. Hrvatski, njemački, engleski, japanski i portugalski neki su od jezika na kojima Lovrić opjevava život.


Ne zamara se geografskim širinama i dužinama, a majka Rina joj je znala reći: »Kuda ideš svijetom kad je Amerika tu«!




Ona je taj savjet i poslušala, skrasivši se u Puli, a mi smo je uhvatili u Novom Vinodolskom, gdje je sudjelovala na manifestaciji posvećenoj Nedjeljku Fabriju: »Štavljenje štiva«. Je li joj uloga Fanice u »Vježbanju života« obilježila život, kakve je uspomene vežu uz Fabrija i Paru te koji su joj planovi za razdoblje koje slijedi otkrila nam je u narednim redcima.


(Ne)dozvoljen put


Koja li je tajna zdrave kose Elis Lovrić?


– Elis je sretna s onim što radi i zna da je na pravom putu, odnosno na putu za koji se dugo borila. Odatle tajna zdrave kose i svega onoga što je, po tom putu, ozdravilo, a bilo je nezdravo. A i moja frizerka Zorica ima magičan tač, hahaha.


Kada ste točno saznali kojim putem treba koračati?


– Kao mala sam već željela ići tim putem, ali sam mislila da mi to možda nije dozvoljeno.


Što točno?


– Pa, umjetnički put. Teško mi je odvojiti glumu i glazbu jer osjećam to kao jednu cjelinu. Sve što je na sceni, svako stvaranje koje obuhvaća bilo kakvo izražavanje – sve je to dio cjeline i sve sam to, kao mala, željela. Htjela sam biti i gimnastičarka – to je sljedeće na redu (smijeh), putovati svijetom i govoriti puno jezika. Trebalo mi je dugo vremena, ali sam uspjela svoje snove staviti u jednu košaru – i jezike, i glumu, i glazbu, tj. kantautorstvo i pisanje.


To mi je bio san odmalena i bez obzira na to što sam mislila da mi to nije dostupno, uspjela sam u svome naumu kada sam doznala da postoji Akademija dramske umjetnosti. Spremila sam se i, nekim čudom, bila primljena. Znate, moja obitelj nije imala nikakvog doticaja s umjetnošću.


Dolazim iz tzv. radničke obitelji i sva je ta umjetnost bila u nekakvoj televizijskoj kockici. Kada bih gledala klizanje na ledu i prijenose Milke Babović mislila sam kako je to rezervirano za neke druge, koji su bili djeca nekih drugih roditelja, koji im to omogućuju. U to vrijeme u Labinu i Rapcu nije bilo glazbene škole i dugo sam godina nagovarala roditelje da mi kupe gitaru. Bilo je teško, nas je bilo pet, samo je tata radio, ali za jedan rođendan sam je dobila.


Počela sam odmah učiti i prva pjesma koju sam naučila bila je »Lady in Black« od Uriah Heepa. Kada sam doznala za Akademiju glume i shvatila da ne moram biti dijete nekog glumca da bih postala glumica, odlučila sam otići na prijemni ispit i svakodnevno maštala da se možda i meni mogu ostvariti snovi kao u holivudskim filmovima.



Pjesma za Fanicu


Završili ste Akademiju, bili u ansamblu HNK-a Ivana pl. Zajca, studirali i igrali po Italiji, trenutno igrate u predstavi »Istra ti mila materina«, ali vašu je karijeru ipak obilježila predstava »Vježbanje života«, zar ne?


– Da, jako. Fanicu nosim u srcu. Ni za jednu drugu ulogu nisam napisala pjesmu, samo za nju, a mislim da to dovoljno govori.


Svaki glumac ima ulogu koja mu je obilježila karijeru. Je li Fanica ta vaša uloga?


– Fanica i Agneza Božja su uloge koje su ostavile najveći trag u meni, a kasnije u Italiji i uloga majke Svetog Franje u mjuziklu na kojem su radila tri oskarovca. Radeći na tim ulogama najviše sam naučila i satkala temelje svog sadašnjeg rada. Kada smo radili »Vježbanje života« bio je oko mene tim vrhunskih profesionalaca te je taj proces bio intenzivan i kompaktan. Riječ je o nekoliko stotina ljudi! Cijeli grad je bio uključen, pa je to imalo puno više dimenzija od one osobne.


To je stvarna priča, tumačila sam lik koji je živio i postojao. A nakon nekoliko godina Georgij Paro me zvao na Splitsko ljeto da igram i Vojvotkinju malfešku. »Vježbanje života« jedna je od najvažnijih predstava u povijesti HNK-a Ivana pl. Zajca, a ušla je u anale hrvatskog teatra uopće. Naše probe su se prikazivale na ekranima u robnoj kući, na riječkim ulicama. Svugdje je bilo izloženo nešto od »Vježbanja života«, dijelili su se leci, naše fotografije i čitav je grad disao za kazalište. ‘Vježbali’ smo nešto posebno, nešto što se rijetko događa i što ću pamtiti cijeli život.



Duboki optimizam


Ostavljate dojam ne optimistične, već preoptimistične osobe.


– Nemam izbora! Jedini mi je cilj da ljudi kada dođu na moj nastup osjete nešto lijepo. Mislim da je moj život primjer da se može kad se hoće. Kreneš odnekud niti ne znajući što sve postoji i gradiš svoj svijet milimetar po milimetar. Taj je optimizam duboka vjera satkana od niti koje svjetlucaju. I iako mi je sve često govorilo da ništa nema smisla, pratila sam to svjetlo i koračala. Optimist sam i gledam ono što je dobro jer sam naučila da se sve loše razgrađuje polako. Kao što lopoč raste u mulju tako možemo i mi. Jedna od najljepših stvari na nastupima mi je kada osjećaj koji prenosim vibrira u ljudima. Tada smo svi jedno. I iako postoji tendencija da moramo stalno svi biti osunčani, predivni i u potpeticama, to je daleko od života ili, bolje rečeno, samo dio života. Život je često borba. A ja se trudim da se iz nje izrodi nešto dobro.


Povod našem razgovoru zapravo je vaše gostovanje u Novom Vinodolskom na festivalu »Štavljenje štiva Nedjeljka Fabrija«.


– Pristala sam odmah, duboko u sebi kao da sam to jedva čekala, samo je tehnički trebalo uskladiti raspored. Poziv na manifestaciju posvećenu Fabriju je poput potvrde za ono što sam sve ove godine osjećala i radila. Duh »Vježbanja života« nosila sam pjevajući Fanicu bilo u Brazilu, Njemačkoj, Italiji ili kod nas.


Kako vam je u Novom Vinodolskom?


– Prekrasno! Svi su me ovdje dočekali tako lijepo, doista uživam. Tek sam danas otkrila da Novljani svoj grad zovu Novi, a ne Vinodolski, kako se često može čuti. Puno zanimljivih pojedinosti.


I sam je Fabrio svoja ljeta provodio u gradu Vinodolskog zakona. Možete li izdvojiti neku uspomenu koja vas veže uz Nelka, kako su ga prijatelji zvali.


– Nikada neću zaboraviti njegov lik, kada mi je prišao nakon premijere, pogledao me i rekao: »Nisam mogao poželjeti bolju Fanicu«. Osjećala sam se tada tako počašćenom, kao da sam oduvijek povezana i da ću zauvijek ostati povezana uz »Vježbanje života«, uz njega, Georgija, Darka, uz taj roman, uz taj jezik, tu staru, skoro zaboravljenu čakavštinu i Rijeku. Bio je taj komentar velik poticaj meni, kao mladoj studentici. I dan-danas osjećam duboku zahvalnost na prilici bivanja Fanicom na sceni.



Dobra si, mala


Spomenuli ste i Para koji je pripadao zlatnoj generaciji hrvatskih kazalištaraca. Kakvim se njega sjećate?


– Obožavala sam ga. Kada je on birao tko će igrati u toj važnoj predstavi, nisam niti znala tko je Georgij Paro. Po cijele sam dane driblala naglaske da bih usavršila svoj govor na Akademiji. Nisam stigla toliko izlaziti i biti dio kazališnog svijeta. Doživljavala sam ljude srcem, a tako i uloge. Svi su šaptali kako dolazi Georgij Paro, a ja sam mislila – »Pa, što sad? Ja ću odglumiti što trebam odglumiti«. Najsmješnije od svega je što nisam niti znala zašto Paro dolazi.


Kada smo završili, on se okrenuo, uperio svoj kažiprst u mene i rekao: »Dobra si bila, mala«! Okrenuo se i otišao, a ja sam nedugo zatim saznala da ću igrati Fanicu. Danas, kada režiram svoje predstave i organiziram svoje koncerte, shvaćam da sam puno naučila od njega što se same režije tiče. Paro je vladao svime – od razgovora sa svakim tehničarom do davanja uputa glumcima. Bio je izuzetno točan, uvijek bi nam nosio razne dodatne materijale, vrlo se lakonski izražavao.


Na kraju projekta, svima nam je dao kratak tekst o kaligrafiji i tek sam kasnije shvatila da sam ja dobila original. Cijenio me više nego što sam ja to tada, kao studentica, mogla shvatiti. Nakon Vojvotkinje malfeške, zvao me u ansambl HNK-a u Zagreb, no tada sam radila u Italiji u mjuziklu i odlučila ostati tamo.


Nije vam žao?


– Da sam mogla birati da budem istovremeno tu i tamo, prihvatila bih. Ali to nije bilo moguće. Bila je to teška odluka, nekoliko me mjeseci boljela glava jer nisam znala jesam li dobro odlučila. Bilo me strah da ću se, ako se vratim, začahuriti u kazalište, a htjela sam raditi na puno više različitih razina. Znate kako je u institucionalnom teatru, nekad odigraš nekoliko glavnih uloga u sezoni, a nekad niti jednu predstavu. Velika je to sigurnost i privilegij biti stalni član HNK-a, ali sada mogu reći da je moja odluka bila u redu. Uostalom, nisam nikada napustila teatar.


Često hodite glavom kroz zid?


– Da. Znate koliko puta nisam znala hoću li uspjeti pokriti troškove za neki projekt i hoću li ga uopće uspjeti ostvariti. Ali kad nešto želim – u to idem, pa makar tri godine poslije otplaćivala. Svaki put kada ne bih postupila onako kako mi je srce nalagalo, poslije mi je bilo žao. Veliku me lekciju naučila i jedna priča o Walt Disneyju. Bio je već poznati stvaralac, i svojim bi suradnicima dao pet ideja za crtane filmove. Ono što bi oni okarakterizirali kao najlošije rješenje i kao nešto dosadno, on bi baš taj projekt izabrao, jer je mislio da njegovo vrijeme dolazi baš u onom času kada ga se završi.



Put u Japan


Kao i vaša pjesma »No War«, koja je izašla pet dana prije rata u Ukrajini?


– Da, samo što to nije mogao nitko predvidjeti, a pjesma je napisana sedam godina ranije.


Puno ste koncerata već odradili ovoga ljeta, a mnogi vas tek čekaju. Čemu se najviše radujete?


– Imam spremnu i prevedenu knjigu na njemački i na poljski, i na tim jezicima pjevam neke od tih pjesama. Prije svega, planiram na turneju u Japan jer knjiga prevedena na japanski još uvijek nije zaživjela. Naime, dva dana prije »Vježbanja života 2« krenula je pandemija COVID-19. Dan prije premijere trebala sam imati predstavljanje knjige i sve je tada stalo, pa tako i Japan. Čekam da sazrije trenutak. Nakon koncerta u Novom, slijedi Šilo, a spremam se i za Šibensku šansonu na kojoj ću, osim što ću u natjecateljskom dijelu nastupiti s pjesmom »Škanjet«, održati i kraći koncert, a kuhaju se i neke ideje za našu metropolu.