U prekrasnoj ljubavnoj pjesmi »Jiman te radi« (Volim te) Elis Lovrić u jednom trenutku, nastojeći voljenoj osobi iskazati svu snagu svoje ljubavi, kaže:

ma te besedi ni
ni naše besedi za to reć
nego samo
jiman te radi moj amor
ma to mi ni dosti

I kao što njoj fali besedi (nedostaje riječi) da bi iskazala silinu svoje ljubavi, tako je teško »naći besedi« da bi se progovorilo o njenom briljantnom albumu knjizi »Kanat od mora«. Jer, njena divna pjesma mora neodoljiv je kolaž glazbe i stihova posvećen djetinjstvu, odrastanju, zavičaju i samoj sebi, ali i svima nama jer kroz tu njenu »Štoriju od muziki« iliti glazbenu priču, kako glasi podnaslov albuma i prateće zbirke stihova, istarska je kantautorica Elis Lovrić stvorila iznimno poetsko-glazbeno djelo koje na dojmljiv način čitatelju i slušatelju predstavlja ovu malu istarsku sirenu, ali i njen zavičaj, Labinštinu, iz koje i u kojoj je ovo malo remek-djelo stvarano i nastalo.

»Kanat od mora« spoj je glazbe i stihova, recitacija i pjevanja, šaptanja i plakanja, sreće i tuge, zanosa i očaja… Sve je to, a spomenuli smo samo djelić onoga što se može osjetiti slušajući i čitajući njene pjesme, stvoreno u 18 zasebnih pjesama/recitacija pri čemu tu skladnu i emocionalno moćnu cjelinu otvara pjesma »Vel« (Veo) kroz koju se Lovrić pita treba li ili ne govoriti, pisati stihove i pjevati, ili je bolje šutjeti jer »nekad je možda bolje šutjeti« (nekad je forši bolje mucat) »I tiho raditi/I polako učiti/Da naše nas srce može čuti«. Na svu sreću ona ne odabire šutnju, već se hrabro baca u bespoštedno iskazivanje svojih osjećaja, iskreno ogoljivanje duše i srca prepuno divnih poetskih slika i nepatvorenih emocija. U tom predstavljanju sebe i svog svijeta dvije su joj glavne teme djetinjstvo i ljubav.

O djetinjstvu nam pričati počinje odmah nakon uvodne »Vel« koja je na labinjonskom otpjevana u stilu velikanki svjetske rock scene kakve su PJ Harvey ili Sinéad O’Connor, a glazbeno je iznimna kombinacija nježnosti i završne žestine u kojoj gitare bude nauspješnije dane Edgeovih solaža iz zlatnih godina grupe U2.

Nakon te čvrste rock žestine koja itekako odgovara čvrstoći odluke da se, mada to neće biti lako, skine veo sa svega i o svemu iskreno govori, Elis Lovrić uglavnom će se okretati blažem izrazu utemeljenom najčešće na kombinaciji njenog glasa i (akustične) gitare, pogotovo kad je riječ o pjesmama o djetinjstvu.

Pritom će u nekoliko navrata uvod u glazbu biti recitacija, baš kao u prvoj pjesmi o djetinjstvu, divnoj »Kolor« u koju nas uvodi recitacija »Kolor prvo kolora« u kojoj saznajemo kako je Elis kao djevojčica »znala raditi buketiće samo od lišća, i to mi se jako sviđalo, činilo mi se kao bog zna što, onda bih uzela jednu razgranatu šparogu i s njom napravila ikebanu, znala sam i brati suhu travu i lijepiti je, staviti je u okvir od stakla da ne zaboravim da je bila živa…«, a sve to da bi na kraju zaključila: »i sve što ti se čini da ne vrijedi može biti baš tvoj božji dar, a ono što je beskorisno, u pravim rukama može postati korisno, ako to znaš prepoznati, novo ime dati i nanovo obojati (»a ono ca je niškoristi va jušteh rukah more prit od koristi, ku to znoš poznat, novo ime dat, i na novo kolorat).

Nakon te divne recitacije kroz koju je iznesena srž autoričinog, ali i općenito umjetničkog pristupa svijetu, slijedi skladba »Kolor« u kojoj uz spomenute stihove slušamo i nove primjere »prepoznavanja, imeovanja i bojanja« naizgled nebitnih stvari pri čemu se može »I ni od čega napraviti čudo« (Anke od ničega storit čuda). O djetinjstvu, i to izgubljenom, govori i već od ranije poznata te na potmuli blues i istarski etno oslonjena »Škanjet«, folk rock žestica mračnog ugođaja s pojedinim maničnim dijelovima, šamanskim pristupom ritmu, pjevanju i iskazivanju emocija uz glazbu i ljudski glas kao posebni »instrument«.

O prvim divnim danima škole i ranom djetinjstvu sjajno, duhovito i nostalgično govori »Va korijere«, a kao što je i počela, tako će ovaj sjajan album autorica i dovršiti štorijama o djetinjstvu pri čemu je »Mića storija o velen brodu«, jedina recitacija na književnom, uvod u prekrasnu završnu »Kanat od mora« u kojoj su sabrani, kako prethodna pjesma kaže, »svi mirisi, sve boje, i sve ono čega smo se igrali kad smo bili mali«, a sve nam je to prenijeto uz tihu pratnju pijana i njen divan nježni glas koji namjerno u ovoj sklabi putuje ka obalama sna pretvarajući »Kanat od mora« u prozračnu i opuštajuću uspavanku.

Pa da je samo stvorila spomenute pjesme, moglo bi se reći da je »Kanat od mora« nešto što se ne doživi svaki dan. No, tu je još itekako puno ljepote, ponajprije u briljantnim ljubavnim pjesmama. »Od kad te poznon« divna je ljubavna ispovijed o promjeni do koje dovodi sretna ljubav – Od kad te poznam, ja mislim da sam bolja od onda, od kad te poznam moje more ljepše miriše i u nevrijeme… Od kad te poznam kad se probudim nije me više strah svih onih velikih ljudi… Od kad te poznam Ti si moj dan, Od kad te poznam, ja noć ne poznam«, pjeva nježno na labinskoj cakavici Elis Lovrić, a sjajno je prati klapa te na kraju i gudači.

Nadogradnja toj pjesmi prekrasna je, već spomenuta »Jiman te radi«, sjajna pjesma i recitacija o žuđenoj ljubavi – »Ponekad sanjam kakvog bih čovjeka željela, i vidim ga lijepog, snažnog i dobrog, mekog kao kruh, i jakog kao željezo, i da užgati se zna sa mnom i svojim radom, i rastopiti sa mnom, dobrotom i svojim djetetom, i da me gledati zna, dugo, dok ne zaspim od topline, i ljubiti dok mi krv ne navre u glavu, i plakati sa mnom, i smijati se i ništa mu ne treba osim samoga sebe, ali sa svima zna bivati i družiti se, a ja sam mu dar od svijeta i Boga, i tako i on meni.

I onda mislim da ću mu reći, i vidim kako mu govorim, da ga volim, ali ta riječ ne postoji, ne postoji naša riječ za to reći, nego samo: drag si mi ljubavi moja – ali to mi nije dovoljno…«, piše i pjeva Elis Lovrić da bi u »Se ca je« progovorila o potpunoj ljubavnoj predanosti u snažnoj vokalnoj izvedbi koja iz nježnosti i blagosti ide u krik i žestinu, što, naravno, prati i glazba. Gubitničke strane ljubavi dotakla se u također moćnoj »Sretno ti bilo« u kojoj je očita patnja zbog odlaska voljene osobe, ali i ogromna količina ljubavi uočljiva u želji da, bez obzira na sve, bude sretan zauvijek, baš poput muškarca iz kultne pjesme »Ti koja imaš ruke nevinije od mojih« Vesne Parun.

Dobre gitare, diskretni gudači te sjajan glas autorice, bilo da recitira i govori ili pjeva, od ove pjesme čine jedan od vrhunaca ovog po svemu izvanserijskog albuma.

Uz pjesme o djetinjstvu i ljubavne pjesme, posebno mjesto u zbirci poezije i na ovom albumu svakako imaju i pjesme »Moja Fanica« i »Fanica« koje izvorište imaju u kultnim likovima Fanice i Karla iz Fabriovog »Vježbanja života« u čijem novom uprizorenju u riječkom HNK-a ulogu Fanice ima upravoi Elis Lovrić pa je itekako proživljen lik Fanice uobličila u svevremensku baladu o ljubavi i prolaznosti, pri čemu »Fanica« u sebi nosi puno dobrodošle Dylanove usne harmonike koja idealno odgovara ozračju stvorenih stihova.

Zna se Elis Lovrić okrenuti i društvenoj kritici što se vidi iz minijaturne recitacije »Krela« (Krila) o jahtama bogataša, ali još i više iz dojmljive i na suvremene glazbene izraze r’n’b i neosoul ozračja oslonjene »Kova je naša« (Rudnik je naš) posvećene čuvenoj Labinskoj republici s pristupom koji obuhvaća i elemente vodvilja.

»Brecić« je recitatorska minjatura o njenom psiću, »Cun se spovidat« dotiče se i religije i čina samoispovijedi, a »Je ča je« primjer je jednostavne refleksivne lirike kroz čije stihove saznajemo »Što ćemo učiniti, to će nam i biti, Što ćemo umjeti, to ćemo imati«, a povežemo li ih s ovim iznimnim ostvarenjem Elis Lovrić, možemo zaključiti kako je itekako umjela i znala izraziti i srce i dušu te stvoriti djelo neprolazne vrijednosti, knjigu stihova i zbirku glazbe i recitacija koja sjaji i, da parafraziramo njene stihove iz »Jiman te rad«, onog koji je sluša čini boljim no što je do tada bio.