Veseli se izazovu

Duško Ćurlić ove će godine po petnaesti put pratiti Eurosong: ‘Pokušajmo uživati, bez obzira na sve’

Siniša Pavić

Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

Albini kao iznimno talentiranoj i vrijednoj mladoj osobi prvo želim da prođe polufinale 18. svibnja. Zaslužila je to definitivno. Kada se uđe u finale, onda je to nova utakmica, igra se sve iz početka i sve je moguće, a puno toga ovisi o onim trima minutama na sceni. Njezina prednost je mladost, profesionalizam i šarm i nadam se da će to gledatelji koji glasaju prepoznati



U kalendarima fanova i onih koji će to tek postati, taj je 18. svibnja kada će Albina zapjevati u prvoj polufinalnoj večeri Eurosonga već debelim flomasterom zaokružen.



Hrvatska delegacija pod ravnanjem Uršule Tolj, čini se, ništa ne prepušta slučaju. Preko pola ekipe već je u Rotterdamu, a da sve bude kako spada put Rotterdama će i Duško Ćurlić, čovjek bez kojeg TV prijenosa ove manifestacije i ne može biti. Jer, kako to lijepo i s pravom nedavno sroči novinar Saša Drinić: “On ne miješa Kruške i jabuke, uvijek je u Pravo vrijeme na A strani ekrana i Bingo u našim domovima. I on je sinonim kvalitetne i punokrvne zabave na televiziji.”


Tekst će u novine na dan kad su barem dvije velike stvari pred vama; prvo glasanje na lokalnim izborima, a onda u avion pa put Rotterdama na Eurosong, 14. po redu. Ne mogu ne iskazati svekoliku ljubomoru, jer malo je sretnika koji će nakon glasanja, makar na tren, odavde posve legalno ‘pobjeći’.


– Vidite dokle smo stigli kada nam je posao “bijeg”! Jeste li na tu sreću pregolemu mislili!? No, šalu na stranu, valja prvo odraditi svoju građansku dužnost, ako ništa drugo da poslije možeš mirne duše kukati sam na sebe da ‘koga si to izabrao’ ili što već, a onda s koferom u rukama put zračne luke i nakon brzog anti-testa – mislim na koronu – poletjeti prema Nizozemskoj.




Ovo mi je 15. Eurosong, a 14. put ga prenosim i bez obzira na tempo koji me tamo čeka veselim se novom izazovu. Vjerujte da se, osim poslu, veselim i toj mogućnosti da uopće putujem i da iznad oblaka malo pročistim svoju glavu i malo složim zbrku, strah, sumnje i čuđenje koje nam dođu kao normalna nuspojava vremena u kojima živimo s napornim i lošim susjedom kao što je pandemija korone i svime što nam je sa sobom donijela.


Na probi za Doru s Bojanom Gregorić 2002. godine


Vatreno krštenje


Kad smo se već u startu dotakli putovanja kao takvih, imate li omiljeni kofer, pakirate li se što ste stariji sve vještije i brže, bez čega se na put ne ide, koliko se na koncu kofera promijenilo zbog Eurosonga?


– Ove godine lakše se spakirati nego i jedne do sada. Zašto? Pa, budući da zbog strogih epidemioloških mjera nema nikakvih “izvannastavnih aktivnosti”, a mislim tu na prijeme i slično, ne moram nositi odijelo. Par stvari za svaki dan i stvari potrebne za prijenose i to je to. Inače, sam posao mi je takav da sam često na kotačima ili u zraku, auto mi izgleda kao priručna prtljaga, pa nemam nekog velikog stresa oko pakiranja. Jest da je zadnjih godinu dana skoro sve u mome poslu stalo, ali kad naučiš na takav način života nije problem spremiti se za tren.


Spominjete li se onog prvog Eurosonga? Gdje je bio, kako ste ga odradili, je li ispunio očekivanja ili vas je posve zatekao svojom veličinom i šarenilom? Smije li uopće voditelj razmišljati o tome da se ti prijenosi gledaju u 45 zemalja, odnosno da ih gleda 180 milijuna ljudi preko raznih platformi!?


– Prvi na kojem sam bio je Istanbul. Ostao samu šoku jer sam tada prvi puta u životu u živo vidio “spider cam”, imao sam osjećaj da će jureći i viseći po onim sajlama svako malo nekoga lupiti u glavu. Pa sama dvorana-arena “Abdi Ipekci”, gdje se inače igrala sjajna košarka, izgledala je spektakularno, nikada veću scenu nisam vidio. Upijao sam tih dana sve što je tada bilo relevantno na području TV produkcije i samo naslućivao koliko stotina elemenata sad mora funkcionirati kao sat.


Iza scene s Bojanom Gregorić, Foto: Nenad Rebersak


Tada nisam komentirao nego bio dio TV ekipe. Ne biste vjerovali, te 2004. sam nagrađen jer sam bio glavni domaćin Dore u Opatiji, mislim dvije ili tri večeri, i tadašnji šefovi me odlučili povesti i usput pripremiti za godinu iza koja mi je bila vatreno krštenje što se komentiranja tiče. Bilo je to u Kijevu 2005.


Majko mila kakvu sam tremu imao. Ma imam je i sad, ali ono se ne da usporediti. Kao zadnji štreber došao sam par sati ranije u dvoranu. Jest da me osiguranje čudno gledalo, mojih kolega iz drugih zemalja ni blizu, ali sam se i ja čudio kako voditeljica može vani s ekipom na platou hladnokrvno pričati s viklerima u kosi. Mislio sam i hrabrio sebe – “vidiš kakav si ti profesionalac”, a onda je show krenuo i ja se iskreno više ničega ne sjećam, osim da mi je košulja nakon tri sata bila mokra od znoja i da nisam imao pojma što sam govorio u prijenosu. Nezaboravno, u svakom slučaju.


Dogovor prije snimanja “A strane”


Recept za dobar show


Kad smo se već dotakli prvog, red je pitati koji vam je bio do sada najdraži, najugodniji, najpamtljiviji i zašto?


– Uf! Ma svaki taj Eurosong je priča za sebe. Svaka zemlja trudi se biti što bolji domaćin, fascinirati vas novim pomacima u TV produkciji, pokazati čuda tehnologije, angažiraju se sjajni kreativni timovi, dokazani ne samo u svojim zemljama nego i šire. Show programi, bar što se tiče finalnih večeri ne pitaju za “količinu i cijenu”, pa tako pod normalno dođe nastupati Justin Timberlake na finalu u Stockholmu, Madonna u Tel Avivu, Cirque du Soleil u Moskvi, mnogi međunarodno poznati ansambli…


Poanta je da mnoge zemlje domaćini vide u tome odličnu priliku za svoju promociju, osnovni budžeti dofinancirani su iz vlastitog džepa i pod svaku cijenu žele se pokazati u dobrom ili boljem svjetlu i potaknuti turizam, gastronomiju, kulturni turizam, širenje nekih prava i sloboda. Zanimljivo je gledati kako se nekada i pretjera, ali i zanimljivo je koliki je to potencijal za potaknuti neke kreativne ljude da daju ono bolje od sebe.


08.07.2017., Split – Finalna večer 57. festivala zabavne glazbe Split 2017. Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL


Kako se jedan dobar voditelj uopće priprema za Eurosong? Milijun je tu, naime, podataka o isto toliko izvođača, a nije baš da su svi redom znani.


– Hm… Niti nakon više od 30 odrađenih prijenosa u ovih 14 godina komentiranja nisam siguran da znam odgovor. Naime, danas je online gotovo svaka informacija dostupna, ne ulazeći u to je li ona provjerena ili dio PR-a. Tvoja prednost kao komentatora je da sve to uživo doživljavaš i da možeš reagirati s najsvježijim informacijama. Na primjer, vidiš kako ujutro na doručak svaki dan zadnji stiže, recimo u Tel Avivu, predstavnik Italije Mahmood.


Lako za doručak, kasnio je skoro svaki dan na bus za probe, pa su u delegaciji Italije bili već ludi zbog njega. Usput, imao je tad sjajnu pjesmu i bio favorit, između ostalih i moj, s pjesmom “Soldi”. E sad, ti kao komentator si tu da kombiniraš, u tih 40-ak sekundi između dva broja dok ide razglednica, informacije o pjesmi, o izvođaču, neku privatnu zanimljivost i naravno eventualno nešto o tome što domaćini žele naglasiti u priči o sebi.


Tanka je granica i moraš vrlo oprezno po njoj ići. Nekada uspiješ više, nekada manje, ali bitno je da te nije sram tvog posla i da gledateljima pristupaš jednako bez obzira jesu li fanovi ili su se u nedostatku druge zabave našli pred ekranom.


S kolegama na Danima turizma u Osijeku


Što na koncu, mora imati, dobar Eurosong show? Koja je receptura?


– Mora imati dobar koncept, priču koja će “držati vodu”. Pokušavaju to domaćini naglasiti sloganom koji se mijenja svake godine. U Tel Avivu 2019. bio je “Dare to dream”, koji iz ove perspektive svega lošeg što nam je donijela pandemija zvuči kao crni humor. Jer tko bi se “usudio sanjati” sve ovo što se događalo prošle 2020. i ove godine.


Domaćini u Nizozemskoj odabrali su slogan “Open up”. Je li to neki dobar nagovještaj neke nove nade da ćemo se ponovno otvarati i živjeti slobodnije ili što već, vidjet ćemo. Uz koncept potreban je i vrhunski scenarij, voditelji, show na sceni, jaka tehnološka podrška, show program koji će vas zainteresirati i naravno neizostavni cirkus oko glasanja. Puno je elemenata, nekada uspiju, nekada manje uspiju, ali je činjenica da se i ove godine prenosi u 45 zemalja i očekuje više od 180 milijuna gledatelja.


Marija Štrajh u Duškovom društvu, Foto: Darko JELINEK


Još uvijek slobodnjak


A što mora imati pjesma pobjednica? I kolike su, u tom kontekstu, naše šanse ovu godinu?


– Albini kao iznimno talentiranoj i vrijednoj mladoj osobi prvo želim da prođe polufinale 18. svibnja kada nastupa u prvoj večeri. Zaslužila je to definitivno. Kada se uđe u finale onda je to nova utakmica, igra se sve iz početka i sve je moguće, a puno toga ovisi od one tri minute na sceni. Njezina prednost je mladost, profesionalizam i šarm i nadam se da će to gledatelji koji glasaju prepoznati. Što se tiče pobjedničke pjesme ona mora imati “ono nešto”, plus način na koji ju se donese.


Odmah mi pada na pamet nastup Salvadora Sobrala u Kijevu i pjesma “Amar pelos dois” kojom je pobijedio i odveo Eurosong u Portugal. Došao je na scenu potpuno drugačiji od drugih, bez velikih efekata, u prevelikom sakou, tihog glasa, neke nestvarnosti koju su kamere ulovile bez da je on sam i jednu pogledao. Kada je završio nastup u finalu sam sebi sam rekao “evo pobjednika”. Tako je i bilo i to uvjerljivo. Morate biti drugačiji, kvalitetno i sa smislom drugačiji.


Mene je, priznajem, uvijek strah da ne pobijedimo jer bi nas to samo bacilo u organizacijski trošak. Griješim li? Možda bi nam organizacija takve priredbe samo dobra donijela!? Jedino što unaprijed pozdravljam je voditeljski par – Duško Ćurlić i Barbara Kolar, recimo!


– Eh, kakva bi to čast bila, ne usudim se niti razmišljati što bi bilo kad bi bilo. A što se troškova tiče, mislim da bi u trošku najmanji problem bili Barbarin i moj honorar, budući da smo još uvijek “slobodnjaci”. Nisam skroz upućen, ali mislim da trošak pokriva, odnosno budžet definira organizator Eurosonga uz zemlju domaćina i nacionalnu televiziju. Mislim da to tako ide. Već sam rekao što mnoge zemlje tu vide kao priliku pa se nadam da bi se pametne glave skupile na hrpu i zajedno s vrhunskim producentima i profesionalcima našle način da se Eurosong isplati na više razina.


S Grahamom Nortonom u Tel Avivu


Nego, ni na Eurosongu se neće moći pobjeći od epidemiologije. Dobro je da će se društvo uopće okupiti, no zna li se kakvih ćete se sve mjera morati pridržavati?


– Vrlo su jasno definirane, za svaki pojedini segment svih onih koji sudjeluju u organizaciji i izvođenju dvije polufinalne i finalne večeri. Postoje i preporuke da delegacije budu od nužnih ljudi, zatim obveze testiranja prije i za vrijeme tih dana i još mnogo čega. Uz sve to, ovisno o situaciji taj tjedan u samom Rotterdamu i Nizozemskoj mogu se i mijenjati i prilagoditi trenutnom stanju. Novo iskustvo za sve, ali s obzirom da je prošle godine sve bilo otkazano, eto bar malog koraka naprijed prema normalnom. Tako mi se bar čini.


Gastro putopis


Covid. Televizijski posao, voditeljski poprilično je bio na udaru. Niste, pretpostavljam, ni vi pred publiku, pred svijet unatrag godinu dana izašli često? Snimalo se, radilo malo, manje. Narodski rečeno, dade li se preživjeti? I treba li se bojati da nam životi, da nam poslovi više nikada neće biti isti?


– Slobodnjak sam, na tržištu, sam uplaćujem sve doprinose i sam se borim i nije lako, nije uopće. Ali, ne želim kukati javno jer ionako će to rijetko tko razumjeti i pokušati stati u “vaše cipele”. Svima je loše, svi smo osjetili što znači živjeti i pokušati materijalno preživjeti ovo vrijeme koje živimo. Postoji i ona još po meni strašnija strana čitave priče, a to je ako izgubite nekoga bliskoga, a malo tko to nije osjetio u ovih godinu i nešto dana. Nadam se da se bar nazire kraj svega ovoga, zbog svih ljudi, a onda će se valjda i početi ponovno s poslovima i snimanjima.


No, mislim da ima barem jedna stvar za pamćenje iz te loše godine. U CBS-u ‘zaglumili’ ste partijskog sekretara koji priča o Radiju 101 i to bome autoritativno. Znam da ste u mladosti maštali i o glumi, sudeći po partijskoj ulozi i mogli ste glumac biti, je li šteta što niste!?


– Ma gušt je bila ta zamjena uloga nekadašnjih ranijih generacija “Stojedinice” s partijskim moćnicima. Totalno pozitivno blesavo. Dobro smo se zabavili, a neke sam ljude sreo nakon mnogo godina. Volim te izlete u glumu ili kako to već nazvati da se kolege glumci ne uvrijede. Moj “glumački san” davno je završio ne lijepim snovima, ali eto, život je donio nešto drugo, izazovno. Posao koji iskreno volim i poštujem.


Duško Ćurlić i Barbara Kolar


Ova nenormalna vremena donijela su i potrebu da se čovjek, makar malo, resetira. Čitam kako ste se dali obitelji, bliskim ljudima, okrenuli prirodi, šetnji. Kud su vas odveli ti puti? Razmišlja li se za tih šetnji i o onom gastro putopisu kojeg bi, jednom, voljeli raditi?


– Čovjek je takvo biće da uvijek pokušava naći nešto dobro i nešto normalnije nego su okolnosti u kojima se živi. Pogotovo kad na njih ne možete utjecati. Više smo u ovo vrijeme bili okrenuti obitelji i bliskim ljudima. Mene priroda oduvijek opušta, a sada mi je kao neki ventil normalnosti obzirom na sve što svi skupa živimo. A što se mog sna o putopisu tiče, nemojte me tjerati da javno sanjam, ali da volio bih nešto takvo jednom snimiti i vjerujem da ću jednom imati priliku.


Novo iskustvo


Nego, spakirali se jeste, karta je u džepu i pravac Rotterdam na Eurosong! Ali, hajde da vas stavim u dilemu, pa pitam; da se može birati, bio bi Rotterdam ili vala uz more kraj šibenske Rogoznice što se Ražanj zove!?


– Profesionalno, veselim se novom iskustvu Eurosonga i Rotterdama i nadam se da ću se i ove godine vratiti prepun dojmova i vidjeti profesionalno neke nove stvari.
Privatno, jedva čekam koji dan i mirnu valu tamo negdje oko Ražnja i Rogoznice. Nekako, tamo uvijek stvari dođu na svoje mjesto.


Voditelji Mirko Fodor i Dušo Ćurlić, Snimanje emisije “Studio 10”. Foto: Davor Kovačević


I još nešto. Što bi Duško Ćurlić što putuje u Rotterdam kazao danas Dušku Ćurliću što putuje na svoj prvi Eurosong, a može i obrnuto dakako? A što biste vi poručili gledateljima, kako i u kakvom raspoloženju valja zajedno sa 180 milijuna sugledatelja gledati Eurosong!? Je li to i pjesma najvažnija sporedna stvar na svijetu, ili nam je tu titulu ostaviti nogometu da se s njom ‘muči’!?


– Pjesma je samo jedan dio svega što se događa oko samog Eurosonga, važan dio, ali zbog mnogo stvari ne glavni. Opušteno treba sve to doživjeti, jer najvažnije je da “show must go on”. Sebi samome rekao bih: “Samo opušteno, možeš ti to. Otvori širom oči i uči i jednom će stvari doći na svoje”. Onima koji će gledati i pratiti tri večeri prijenosa rekao bih, kao i uvijek: “Znam da vam ovaj kolač možda sada ne treba, ali znam da nećete moći odoljeti izazovu, pa pokušajmo zajedno uživati, bez obzira na sve”. I dodao bih za kraj: “Zdravi i veseli bili”.


U Tel Avivu 2019. godine